KAKVA JE BUDUĆNOST NATO-a? – Sve više zemalja ne vidi svoju ulogu u NATO alijansi i ne želi da teroriše zemlje po celom svetu

KAKVA JE BUDUĆNOST NATO-a? – Sve više zemalja ne vidi svoju ulogu u NATO alijansi i ne želi da teroriše zemlje po celom svetu

13 maja 2014

nato-rusija_7699_8318Analiza: Koja je budućnost NATO pakta? Ukrajina kao prekretnica, Čak Hagel najavio nove prioritete američke odbrane.

Ukrajinska kriza je odnose između Sjedinjenih Država i NATO saveza s jedne strane i Ruske federacije i njenih saveznika sa druge, dovela do usijanja. Vašington kao da namerno minira sve napore Moskve, nekolicine lidera evropskih zemalja i Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju koji se trude da pronađu kakvo – takvo rešenje koje će dovesti do smirivanja napetosti u Ukrajini. U proteklih nekoliko nedelja, uvek kada bi Rusija i Evropa postigli bilo kakav dogovor, službeni ili neslužbeni, ukrajinska vojska, praćena neonacistima kojima su na brzinu navučene uniforme Nacionalne garde, na “savet” američkih dušebrižnika pokreće pojačane vojne aktivnosti protiv civila na jugoistoku Ukrajine i iznova situaciju vrate na ishodišnu tačku kada se “pregovara” oružjem.

Nema sumnje da će se situacija u tom smislu sve više da zaoštri, što se vidi iz izlaganja američkog ministara odbrane, Čaka Hagela, koji je 2.maja govorio o “potrebi promene prioriteta američke vojske”.

Govoreći o ukrajinskoj krizi Čak Hagel je pre deset dana u ” Vudro Vilson Centru” rekao “kako je delovanje ruske strane ponovo potvrdilo važnost postojanja NATO saveza”. Ne zna se tačno da li je američki ministar odbrane u tom trenutku imao barem parcijalno izveštaj u masakru u Odesi, koji se dogodio tog dana, no naručio je “kako se moraju da povećaju zajednički troškovi odbrane zbog raspoređivanja ruskih snaga na istočnim granicama NATO saveza”.

Hagel je iste reči ponovio 6.maja ispred “Čikaškog veća za međunarodne odnose “, gde je Amerikancima ukazao na potrebu usvajanja nove “odbrambene” strategije, što se obzirom na ulogu i status ove organizacije osnovane još 1922. može smatrati direktnom “porukom” američkim kongresmenima.

Prema rečima američkog ministra odbrane potrebno je prekinuti s praksom unutrašnjeg izolacionizma, prestati smanjivati izdatke vojnog budžeta Amerike i zemalja članica NATO saveza, povećati vojnu prisutnost u svetu, ojačati vojne sposobnosti saveznika i aktivno se pripremiti za sučeljavanje s Rusijom na Arktiku.

Primetno da se radi o već poznatom scenariju jačanja američke globalne hegemonije i zato je ove zahteve bilo potrebno potkrijepiti valjanim argumentima, a jedino što je Hagel uspeo sročiti bila je “ruska pretnja”. Govoreći o novim američkim odbrambenim prioritetima, a sve u ime “kolektivne bezbednosti zbog ruske pretnje”, lider Pentagona je tražio gotovo bespogovorni pristanak ostalih zemalja članica NATO saveza. U tu svrhu se Hagel morao da koristi prilično nejasnim obrazloženjima i da služi se imaginarnim neprijateljem.

Nakon gotovo plebiscitarnog odziva na referendum u Donjecku i Lugansku, kao i dokazanim prisustvom američke “privatne” vojske Blekvoter koja pomaže slabo motiviranoj ukrajinskoj vojsci i neonacistima iz Nacionalne garde, valjda je svima jasno da napokon na jugoistoku Ukrajine ruska vojska u ovom trenutku ima gotovo beznačajnu ulogu. Sledom toga, od juče se vojna kampanja ukrajinske vojske, paravojnih fašističkih grupa potpomognutih američkim plaćenicima više ne može da smatra “protivterorističkom akcijom”, nego agresijom na sopstveni narod.

Čak Hagel ima velikih problema da od Rusije stvori stvarnog neprijatelja i jedina mogućnost da u tome uspe je da u Ukrajini isprovocira građanski rat širih razmera.

U tom bi slučaju njegovi zahtevi imali nekakvog smisla. Analizirajući pet ulaza koje je Hagel naglasio kao prioritete američke vojske primetno je da Pentagon pokušava da ojača prisustva američkih vojnika van granica Sjedinjenih Država. Isto tako nema nikakve sumnje da će doći do revidiranja različitih “partnerskih programa” kojima američka vojska namerava “da ojača savezničke snage”.

Podrazumeva se da se američka globalna dominacija i kontrola nad svim međunarodnim procesima može postići samo kroz aktivnosti agresivne američke diplomatije koju prati odgovarajuća vojna sila i američki ministar odbrane je prilično ljut zbog “trenutnog raspoloženja američkog društva koje naginje ka izolacionizmu”. Naime, Hagel je nezadovoljan što sve ankete pokazuju da Amerikanci više ne podržavaju vojne intervencije svojih oružanih snaga van granica Sjedinjenih Država.

“Neki kritičari s pravom optužuju predsednika Baraka Obamu zbog slabljenja američkog vođstva u svetu i zbog njegovog opreznog pristupa prilikom intervencije u Libiji, kao i zbog odustajanja od vojne kampanje protiv Sirije čime smo mogli pomoći pobunjenicima koji se bore protiv režima u Damasku. Čak i nakon američkog povlačenja iz Iraka i Avganistana, Amerika će imati oko 400.000 vojnika raspoređenih širom sveta u gotovo 100 zemalja “, rekao je Čakk Hagel.

Očigledno je “rat protiv terorizma” posle terorističkih napada 2001. samo neko vreme mogao da bude opravdanje za američke vojne intervencije u ključnim svetskim regionima. Naravno, nikada nisu zvanično navedeni i ciljevi tih ratova, ali je svima jasno da je “humanitarni karakter” vojnih intervencija bio paravan za ostvarivanje geostrateških i geopolitičkih ciljeva Vašingtona. Sada je odjednom postao problem što obični Amerikanci više ne podržavaju vojne kampanje koje su u njihovo ime pokretali zvaničnici u Vašingtonu.

Nakon odbijanja britanskog parlamenta i zemalja koje su za intervenciju u Siriji redom tražile ili rezoluciju Saveta bezbednosti, ili čvrste i neoborive dokaze o Asadovim zločinima, Obama se za postizanje svojih ciljeva više ne može da pouzda ni u savezništvo “neefikasnih” NATO partnera. Američka vlada se u nedostatku saveznika privremeno okrenula nevladinim udruženjima i međunarodnim terorističkim grupama, ali ovi drugi su se u Siriji osetili prevarenima i sada je ceo projekat američke globalne hegemonije zbog pogrešne politike postao upitan, a Vašington je u međunarodnim poslovima izgubio veliki deo uticaja kojeg je imao ranije.

Veliki broj očiglednih propusta i unutrašnji problemi su doveli do otriježnjenja američkog društva, koje je sve do pre nekoliko godina verovalo u mesijansku ulogu Sjedinjenih Država u svetu. Obični Amerikanci sve više sumnjaju u iskrenost spoljnopolitičkih inicijativa svoje vlade.

Logično je da u ovim okolnostima, kako zbog manjka entuzijazma među inostranim saveznicima, tako i zbog javnog mnjenja u domovini, američka vlada hitno treba “neprijateljsku silu” koja će da opravda njeno aktivno učešće u međunarodnim poslovima.

U ovom trenutku je od vitalnog značaja za Sjedinjene Države suzbijanje epidemije alternativnih oblika međunarodnih odnosa – inicijative kojima najbolje pristaje zajednički imenitelj “multipolarni svet”, dok uloga “neprijatelja progresivnog čovečanstva” očigledno najbolje pristaje Rusiji i to isključivo iz razloga što je iz Moskve krenula ta jeretička ideja koja je projekat “Novog američkog veka” bacila na kolena.

Ruski geopolitički portal Odanko.org piše “kako u svetu ima sve više lidera koji su svesni stvarnih problema i koji imaju drugačiju viziju u njihovom rešavanju od američkog centra moći, stoga je sukob sa Sjedinjenim Državama neizbežan “.

Epicentar sukoba u ovom trenutku je Ukrajina, ali ukrajinska kriza nije došla sama po sebi i građanski rat u toj zemlji su pripremili i isprovocirali američki zvaničnici. Žarište nestabilnosti je sada stvoreno na samim granicama “neprijateljske Rusije” iu ovom trenutku su svi svesni da je povratak na stanje pre otvorene konfrontacije, odnosno “status quo ante bellum” – nemoguć.

Zabrinjavajuća je činjenica što Rusija i NATO savez verovatno neće da zarate po modelu ratova iz “prednuklearnog doba”. To je naprosto nemoguće i zbog vojnih kapaciteta jedne i druge strane.

Isto tako treba reći da ovom trenutku sve što Amerikanci traže je navodna “međunarodna izolacija Rusije”, ali čemu onda nove smernice američkog ministra odbrane koje neminovno vode u konfrontaciju?

Američke i trupe NATO saveza će sada biti trajno raspoređene u zemljama istočne Evrope (Poljske, Litvanije, Letonije, Estonije i Rumunije). Na projekat ruskog Arktika, kojeg Vladimir Putin i njegova vlada smatraju jednim od nacionalnih prioriteta, SAD će da vrši pritisak kroz međunarodne organizacije poput Arktičkog saveta, ali neće da izostane ni vojni odgovor i slanje američkih nuklearnih podmornica.

Najveći problem u ovim (isključivo američkim op.a.) prioritetima je što će evropski vazali iz NATO saveza verovatno da popuste pritisku iz Vašingtona, a moguća su i veća budžetska izdvajanja za “odbranu”. Ne treba posebno pominjati suicidalnu strategiju prekida svih privrednih veza s Rusijom, a sve kako bi se Moskva dovela u izolaciju i na globalnom nivou imala što manji uticaj.

Vidljivo je da američki ministar odbrane Čaka Hagela i ostali jastrebovi u Vašingtonu razumeju samo jezik sile, ali ne vide koliko su njihove aktivnosti kontraproduktivne.

Uzmimo, na primer, najnoviju vest koja bi, da se uspelo da izoluje Rusiju i uplašiti njene saveznike, bila nezamisliva. Naime, zemlje BRIKS – a predlažu da se grupa proširi za još jednog člana, Argentinu, a inicijativu posebno podržavaju Brazil, Indija i Južnoafrička Republika. Rusija i Kina, obzirom na potencijal Argentine, svakako neće da propuste ovu priliku, a o svemu će se da raspravlja na samitu grupe 15 jul u Brazilu, odakle će novi indijski premijer (izbori su upravo u toku op.a.) i kineski predsednik Si Đinping da otputuju u zvaničnu posetu Buenos Ajresu gde će se da sastanu sa argentinskom predsednicom Kristinom Fernandez de Kirhner.

Amerikancima očigledno ne ostaje puno izbora i u ovom trenutku Vašington na kocku stavlja projekat za kojeg se bori možda od samog osnivanja američke države (ako ne, onda sigurno poslednjih sto godina), a to je projekat američke globalne hegemonije.

Foreign Affairs: NATO alijansa plaća cenu grešaka i popuštanja Rusiji proteklih 20 godina

Časopis “Američkog veća za inostrane odnose” (Council on Foreign Relations), Foreign Affairs, u članku od 6. maj pokušava pojasniti “greške NATO saveza u proteklih 20 godina zbog kojih se Rusija kao izuzetno opasna svetska supersila vratila na međunarodnu pozornicu”.

Analitičar Majkl Braun piše da se evropska bezbednosna politika i politika NATO saveza u proteklih 20 godina temeljila na četiri pogrešne pretpostavke. Prvo, Rusija od raspada Sovjetskog Saveza više nije bila neprijateljska sila i Evropa se nije imala zašto brinuti za svoje granice. Dalje, NATO savez više nije imao razloga za postojanje kao odbrambeni savez protiv Rusije i svrha zbog koje bi saveznici mogli i trebali ostati ujedinjeni se morala da traži izvan istorijskih razloga koji su postali suvišni. Tada su u Vašingtonu odlučili da bi se razlog opstanka vojno – političkog saveza mogao da pravdaširenjem NATO – a van svojih tradicionalnih granica i primanjem u članstvo novih zemalja. Treća pretpostavka je direktna posledica prethodne dvije, pod uslovom da Rusija ne postane neprijateljska zemlja i ne uloži prigovor na novu konfiguraciju NATO saveza i njegove nove “misije”. Konačno, četvrta tačka, generali NATO saveza su bili uvereni da će uspešno da privedu kraju agresije na Avganistan, Irak i Libiji, te da će teokratsku vladavinu talibana i antiamerički raspoložene “diktatore” – Huseina i Gadafija – uspešno da svrgnu i tim zemljama na poklon doneti “slobodni i demokratski poredak”.

Američki časopis navodi “kako se danas, 2014. godine, Zapad mora suočiti sa surovom stvarnošću”.

“Rusija nije nimalo sklona glumiti nekakav “dobroćudni nemar” prema savezu ovog tipa. Stoga Istočna Evropa iznova postaje ključna za NATO savez, jer istorijski razlozi time nisu iscrpljeni. Avganistanski, irački i libijski krvavi teatar je za SAD imao visoku cenu u finansijskom smislu, ali i ljudskim životima, a da javno mnjenje u Americi od tih kampanja nije videlo nikakvu konkretnu korist.

Russia NATO bases 27262Naime, vojno prisustvo NATO saveza je u Evropi još uvek potrebno kako bi se odvratila ruska pretnja i uverilo saveznike da imaju obaveze prema Amerikancima i da je došlo vreme za vraćanje osnovnim razlozima zbog kojih je Savez i utemeljen. Kolaps sovjetskog carstva je sledila revizija strateških ciljeva, a zbog navedenih pretpostavki su u savez primljene zemlje Varšavskog pakta (1999. Mađarska, Poljska i Češka Republika, a 2004. Bugarska, Letonija, Litvanija, Estonija, Slovačka i Slovenija, dok su 2009. ušle Albanija i Hrvatska).

Tokom 1990. su mnogi na Zapadu tvrdili da bi širenje NATO – a moglo biti kontraproduktivno i da će da izazove reakciju u Rusiji. Smatralo se da će širenje saveza pomoći ruskim nacionalistima i političkim oportunistima koji će da dobiju snažno oružje u obračunu protiv prozapadnih frakcija u ruskoj domaćoj političkoj areni, te da će, u najgorem slučaju, ogorčeni nacionalisti ili oportunisti doći na vlast i početi da vode agresivniju politiku prema Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama.

“Američki i evropski lideri su radije verovali da je Rusija dobronamerna i da će ruski lideri širenje NATO saveza gledati u tom svetlu. Mnogi su bili uvereni da će njihovi diplomatski odlasci u Rusiju i stvaranje Stalnog zajedničkog saveta NATO – Rusija 1997. dodatno da smiri Kremlj, ali su sve to ostale puste želje”, piše američki analitičar Majkl Braun i na Rusiju čak svaljuje krivicu što se usudila da negoduje zbog širenja na istok i bombardovanja Jugoslavije 1999., a kao argument za tu tvrdnju citira bivšeg ambasadora u Moskvi, Džeka F. Metloka, koji je rekao “da je 1991. 80% ruskih građana imalo pozitivno mišljenje o Sjedinjenim Državama, dok je 1999. gotovo isti procenat negativno gledao na Ameriku”.

Autor sam spominje da je druga velika promena u politici NATO saveza sa početkom 1990. bila usvajanje novog niza globalnih misija koje su trebale opravdati nastavak postojanja saveza i tada je za američke zvaničnike bilo logično “da evropske članice na globalnom nivou moraju pomoći Vašingtonu, kad se već Amerika toliko zalagala i zalaže za Evropu”.

Ovo strateško razmišljanje se takođe zasniva na nekoliko krivih pretpostavki. Prvo, globalni interesi SAD – a i Evrope niti su bili, niti trenutno jesu, niti će ikada biti isti. Drugo, Evropa je 1990. imala ograničenu moć, koja se znatno smanjila tokom vremena. Treće, bezbednosni problemi u dalekim zemljama kao što su Avganistan, Irak i Libija zavise o visokom nivoa političke volje i materijalnim sredstvima, a oni se zbog pogrešnog pristupa američkih političara i “vojskovođa” sada čine nerješivima.

Govoreći o budućnosti NATO saveza, bivši američki ministar odbrane Robert Gejts je 2011. u Briselu rekao:

“Misija je pokazala značajne nedostatke NATO saveza u smislu vojnih sposobnosti i političke volje. Uprkos više od 2.000.000 vojnika u uniformi – ne računajući američku vojsku – NATO se povremeno očajnički borio da održi broj od 25-40.000 vojnika razmeštenih u Avganistanu. U Libiji je postalo jasno da ti nedostaci mogu da ugroze savez u pogledu sposobnosti za obavljanje celovite, efikasne i održive kampanje u vazduhu i na moru. Svaki član saveza je glasao za misiju u Libiji, a manje od polovine zemalja je dalo svoj doprinos, dok je manje od trećine njih bilo spremno da učestvuje u vojnoj kampanju.”

“Strategija ”Going Global” NATO nije učinila relevantnijim, efikasnijim i verodostojnijim. Naprotiv, globalni pristup podrazumeva ogromne troškove u smislu ljudskih života, novca, političkog jedinstva i kredibiliteta saveza. Ove su kampanje iscrpile evropske vojne sposobnosti, koje su i pre bile slabe, a sada su u strmom opadanju, dok su i verodostojnost u ugled saveza znatno narušeni”, nastavlja Michael Brown.

“Američki i evropski lideri se sada se bore sa neposrednim izazovom ruske agresije na Ukrajinu, ali bi trebalo da sprovedu temeljno strateško preispitivanje. Prvo moraju da priznaju da se Evropa još uvek suočava sa bezbednosnom pretnjom među svojim državama. Decenijama su Amerikanci i Evropljani verovali da je rat između evropskih država nezamisliv i verovali su u nastanak Evrope kao celovitog, slobodnog i mirnog područja. Čak su verovali da će se Rusija da ponaša kao da je članica NATO saveza i Evropske unije i bez punopravnog članstva. Putin je izabrao drugi put. Ruska agresija je stvarnost i može se nastaviti. Ocena Putina od strane ruske javnosti je visoka i takva može i da ostane, osim ako ekonomske sankcije promijene mišljenje ruske javnosti i elite. Za sada Putin u Rusiji ima svu političku podršku za svoj sukob sa Zapadom”, piše Foreign Affairs i hvali nastojanja generala Philipa Breedlova, komandanta Vrhovnog savezničkog štaba u Evropi koji je zatražio jačanje NATO snaga na ruskim granicama.

Dalje se Moskva optužuje za “provokacije, podsticanje lokalnih separatista u Ukrajini i drugim regionima (Pridnjestrovlju, Južnoj Osetiji i Abhaziji), slanje neoznačenih specijalca, sajber – napade i masovnu dezinformacijski kampanju koja podstiče nestabilnost i samim time se stvaraju izgovori za daljnje aneksije”.

Na kraju se u analizi Michaela Brovna navodi “kako Putin ima ekspanzionističke planove iu drugim susednim i suverenim državama i da se odlučio da proširi rusku sferu uticaja u Istočnoj Evropi, na Kavkazu i centralnoj Aziji i to prekrajanjem međunarodnih granica, gde je to moguće, ali i permanentnim sukobom sa Zapadom, što će mu omogućiti da ojača svoju unutrašnju poziciju, a možda razbije i sam NATO”.

”Bilo bi pogrešno potceniti Putinove težnje i ovu vrstu pretnje. Zapadni lideri će se morati odrediti prema njegovim strateškim ciljevima i delovati u skladu sa tim. Izgradnja Evrope koja je “celovita, slobodna i mirna” je još uvek ostvariv cilj, ali cilj koji zahteva jačanje evropske bezbednosti i odbacivanje iluzija iz poslednjih dvadeset godina”, završava svoj ”J’accuse” američki analitičar Majkl Braun.

Njegovu analizu je bilo nužno prevesti iz nekoliko razloga, jer je ovo mišljenje koje prevladava u svim zapadnim medijima i službeni stav Stejt Departmenta. Naime, za američki “Savet za inostrane poslove”, čiji je časopis objavio ovu analizu, glavni krivci za novonastalu situaciju su lakovernost američkih i evropskih političara koji su 1990. verovali da će se Rusija ponašati kao partner NATO saveza i Evropske unije i da neće predstavljati nikakvu pretnju američkim saveznicima u Evropi, pa čak ni kada se NATO bude unedogled širio na Istok. Osim Rusije su krive i evropske zemlje koje NATO savezu “daju samo deklarativnu podršku”, a kada u globalnim izazovima treba delovati ozbiljno i efikasno tada napuštaju Ameriku “koja se za Evropu žrtvuje decenijama”.

Na kraju se za sve optužuje “oličenje samog vraga” – Vladimir Vladimirovič Putin – koji je “ideolog nove ruske strategije koja guta susedne zemlje i glavni krivac za novonastalu situaciju”, ali se u Vašingtonu ipak nadaju “kako će ekonomske sankcije ipak promeniti mišljenje ruskog naroda i elite, koja za sada daje neupitnu podršku ruskom predsedniku”.

Majkl Braun i mnogi drugi zaboravljaju da ovo nije toliko “strateški plan Vladimira Putina”, koliko plan ruske intelektualne, političke, vojne i obaveštajne (uslovno rečeno op.a.) “elite”, kojoj je bilo dosta Borisa Jeljcina, prozapadnih liberala i oligarha iz ’90 – ih, kojima je jedini cilj bio da očuvaju svoje pozicije i pune bankovne račune i kao takvi zaista nisu predstavljali nikakvu opasnost za NATO i Sjedinjene Države. Vladimir Putin se pokazao kao idealan političar i strateg koji taj plan može sprovesti u delo i prepoznati one nijanse i manjkavosti koje su, da ih se zanemarilo, Rusiju mogle odvesti ravno u propast. Sada se za ugrožavanje celovite, slobodne i mirne” Evrope optužuje Rusija koja nije pristala na vazalski odnos u odnosu na NATO, Brisel i Vašington, a američki ministar odbrane Čak Hagel i razna američka “veća”, “komisije”, “centri” i “instituti” danonoćno pozivaju tromu Evropu da se probudi i konačno stane uz svog jedinog i večnog saveznika – Sjedinjene Američke Države.

drozdov-3GENERAL JURIJ DROZDOV

Na kraju spomenimo živu legendu sovjetskog KGB – a, general – majora Jurija Ivanoviča Drozdova, koji je karijeru je počeo kao običan agent 1959., da bi nakon službe u Kini, potom u Ujedinjenim nacijama, 1979. preuzeo čelno mesto odseka za globalne tajne operacije (Sektor C KGB – a), gde je radio sve do penzionisanja 1991. godine.

General Jurij Drozdov je u intervjuu kojeg je za dnevni list Ruski pogled dao 2011. opisao sve aktivnosti američkih vlada protiv Rusije još od vremena predsednika Vudroa Vilsona, kojem je pukovnik Edvard Haus za vreme Prvog svetskog rata poslao izveštaj u kojem stoji “kako za dobrobit celog čovečanstva Rusiju čeka sudbina žrtvenog teleta”, što znači da Rusija sada nije na vreme reagovala, poraz u sučeljavanju sa Zapadom bi značio potpuni nestanak jedne civilizacije sa lica Zemlje.

Osim toga, penzionisani lider tajnih operacija KGB – a podseća na niz tajnih aktivnosti američkog Stejt departmenta, koji je na teritoriji Ruske Federacije izazivao međuetničke sukobe s ciljem njenog uništenja, i to upravo u ovih proteklih 20 godina koje spominje Braun.

General Drozdov spominje i lične kontakte sa američkom elitom i predstavnicima porodice Rokfeler iz čijih je pitanja, kako sam kaže, “shvatio što Amerikanci žele učiniti sa Sovjetskim Savezom”.

Posebno je važno spomenuti da Vašington i NATO savez nisu bili nimalo “lakoverni” i “naivn “, kako se to želi da prikaže, a dokaz toj tvrdnji je zakon iz 1992., tzv “Freedom Sppourt Act“, kojim je Vašington “ozakonio” uništenje Ruske Federacije i Zajednice Nezavisnih Država, tj bivših sovjetskih republika, koje je, zajedno sa Rusijom naravno, trebalo baciti na kolena i u potpunosti podrediti interesima Vašingtona i projektu američke globalne hegemonije.

Ruski pogled: Prema podacima američke spoljnopolitičke doktrine postojanje Sovjetskog Saveza nije bilo kompatibilno sa američkom bezbednosti. Da li se, po vašem mišljenju, nakon zvanične izjave o završetku ” Hladnog rata ” i raspada Sovjetskog Saveza promenio američki stav prema Rusiji?

General – major Jurij Drozdov: Do 1991., sudeći prema dokumentima MMF – a i brojnih dokumenata SAD – a, Amerikanci su vrlo predano radili na proučavanju naše ekonomije, moralnog i političkog stanja, kao i raspoloženja sovjetskih naroda. Američki Kongres je razmotrio ove podneske i rezultat toga je zakon 102 iz 1992., s vrlo agresivnim imenom za Rusiju – “Zakon o slobodi za Rusiju i nove nezavisne države”. U isto vreme, u jesen 1992., američki Združeni štab Beloj kući i Kongresu podnosi izveštaj o proceni američkih oružanih snaga, gde se u prvom pasusu 11. poglavlja, koje govori o “specijalnim operacijama”, navodi da je, uprkos činjenici da su se ruski lideri obavezali na reformu svojih oružanih snaga i agencija za sprovođenje zakona, Rusija i dalje američki glavni neprijatelj koji zahteva posebnu pažnju.

Možda se radi samo o prvih nekoliko post – sovjetskih godina i Sjedinjene Američke Države su možda bile pod utiskom nedavno militarističke prošlosti naše zemlje? Šta na to kažete?

Može se reći da su to bila vruća vremena, “poletne ’90 – e”. Međutim, pre nekoliko godina je Norveški institut za strateške studije objavio tekst jednog bivšeg sovjetskog oficira, koji je nekako “završio” na Zapadu, pod nazivom “Da li mogu da područja bivše supersile postati bojno polje “. U tom su tekstu analize mnogih dokumenata i taj oficir daje mišljenje u proceni otpora u Rusiji. On navodi da bi na nekim mestima bi te snage bile dočekane s kamenjem, a na nekima bi ljudi pucali na njih i to bi im bila “dobrodošlica”.

Kao što vidimo, NATO savez, a posebno SAD su provodili dugoročna i ozbiljna istraživanja o našoj zemlji. Oni to sigurno nikada neće priznati, ali je to istina. Dakle, ja sam potpuno uveren da se od raspada Sovjetskog Saveza američki stav prema nama nije nimalo promenilo. I danas je Amerika fokusirana na Rusiju, iako su 1991. govorili da je “neprijatelj napokon poražen”. To su oduvek temeljne karakteristike američke spoljne politike prema Rusiji.

Treba naglasiti kako je ovo samo manji deo intervjua kojeg je penzionisani general KGB – a, Jurij Ivanovič Drozdov, za ruske medije dao u aprilu 2011., dakle u vreme kada mogući sukobi u Ukrajini nikome nisu bili ni u primisli. Kao što vidimo, nije pogrešio i bilo bi interesantno čuti repliku analitičara Majkla Brauna iz Veća za inostrane poslove” iz Vašigton koji tvrdi “kako su se nadali da će u Rusiji, bez obzira na sve i bila ona članica NATO saveza i EU ili ne, imati pouzdanog partnera”.

(Advnce, N. Babić)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Borivoje Mihajlovic says:

    Raspustite NATO ionako ne služi ničemu sem sprovođenja američke hegemonije ali koja je prošlost. Sada dolaze bolje zemlje za čovečniji život na ovoj planeti a to su Kina i Rusija.

  2. Mare says:

    Odlicna analiza... Iscrpna i utemeljena cinjenicama. Inace NATO pakt je organizacija koja je u direktnoj sprezi sa Americkim oruzanim firmama i zapravo sluzi kao terenac za isprobavanje noviteta u realnim uslovima. Posle svakog rata prodaja je bila zagarantovana po NATO clanicama i to tako funkcionise vec pola veka. Medjutim Putin je izneo divnu cinjenicu, a to je da je postojanje ratnih saveza u danasnje vreme totalna besmislica. Realno, ako pogledamo na arsenale atomskog oruzja nuklearnih sila, besmisleno je udruzivati se sa nekim. Kraj zemlji je zagarantovan.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *