Kakvu armiju ima i kako ratuje, Ukrajina će uništiti samu sebe

Kakvu armiju ima i kako ratuje, Ukrajina će uništiti samu sebe

5 јула 2014

Crisis in UkrainePiše: Ilja Kramnik

Operacija oružanih snaga Ukrajine protiv ustanika sa jugoistoka zemlje zasad nije donela praktično nikakav rezultat, ali je razotkrila duboke probleme u ukrajinskim strukturama sile.

Očevidne slabosti armije i unutrašnje vojske (žandarmerije) zasad se prikrivaju neselektivnom primenom sile i pokušajem korišćenja vladinih dobrovoljačkih formacija, ali je to bremenito ne samo neuspehom cele operacije, već i – katastrofalnim posledicama za Ukrajinu u celini.

Ukrajina je posle raspada SSSR dobila u nasledstvo jednu od najmoćnijih grupacija sovjetskih oružanih snaga, ali nije uspela da se opredeli ni sa razlozima postojanja svoje vojne mašinerije, niti sa perspektivama njenog razvoja.

Osnovni pravac „vojne izgradnje“ – u celom periodu postojanja nezavisne Ukrajine – bila je rasprodaja nasleđene vojne tehnike i naoružanja. Ukrajina je bila među deset najvećih svetskih izvoznika oružja i godinama je od prodaje vojne produkcije zarađivala preko milijardu dolara. Pri tom je znatan deo tih prihoda poticao od eksporta polovne tehnike sovjetske proizvodnje: od streljačkog oružja i minobacača do tenkova i lovačkih aviona.

Izvoz vojne tehnike čisto ukrajinske proizvodnje bio je prilično malih obima i povezan sa problemima: isporučivši od 1996-1999. godine Pakistanu 320 tenkova T-80 UD, proizvedenih u velikoj meri na bazi „sovjetskih crteža“, Ukrajina nije bila u stanju da obezbedi dalji plasman na to tržište više ni jednog jedinog tenka, čak ni proizvedenog na bazi tenka T-84 „Oplot“. Uspela je da za prodaju tih tenkova potpiše jedan jedini ugovor, i to sa Tajlandom 2011. godine, ali od tog posla nije bilo ništa.

Nešto bolja situacija bila je sa prodajom lake oklopne tehnike jer je Ukrajina uspela da drugim zemljama proda nešto više od 250 oklopnih transportera proizvedenih u Harkovu, ali se i tu suočava sa problemima zbog niskog kvaliteta čelika za njihov oklop. Zbog toga je izgubila ugovor za prodaju 420 oklopnih transportera „četvorki“ Iraku. Naručilac je odbio da primi celu partiju već poslatih transportera. Tačnije, primio je manje od 100 tih mašina, a veliki deo njih se ne koristi iz tehničkih razloga. Na kraju su – u proleće 2014. – „četvorke“ koje nije hteo Irak isporučene ukrajinskoj armiji.

Ukrajina je veće uspehe postigla u vojno-tehničkoj saradnji sa Rusijom u okviru koje su ukrajinska preduzeća – uključena kao kooperanti u proizvodnju ruskih sistema naoružanja – nastavila da funkcionišu.

Ovo se pre svega tiče kompanije „Motor-Sič“ iz Zaporožja koja je osnovni proizvođač turboreaktivnih i turboelisnih motora za helikoptere i niz aviona, uglavnom transportnih. U ovu grupu spadaju i „Zorja-Mašprojekt“ iz Nikolajeva koja Rusiji isporučuje gasne turbine za ratne brodove, kao i Konstruktorski biro „Južnoje“ i zavod „Južmaš“ iz Dnjepropetrovska koji učestvuju u održavanju tehničke gotovosti raketnih sistema R-36M2 „Vojvoda“. Ovome treba dodati i proizvodnju raketa nosača „Zenit“, konstruktorski avio-biro Antonova i niz drugih kompanija.

Međutim, ova saradnja ni na koji način nije uticala na tehničko opremanje oružanih snaga Ukrajine koje su postepeno degradirale.

Oružane snage Ukrajine na spisku imaju više od 3500 tenkova i drugih oklopnih vozila, ali u proleće 2014. nisu mogle da pokrenu i osposobe za borbu više od deset odsto.

Slična situacija je i sa ukrajinskim vojnicima i oficirima. Prema ukrajinskim izvorima, u borbeno sposobnim jedinicima kopnenih snaga početkom marta 2014. nije bilo više od 5-6 hiljada ljudi, a taj rod vojske Ukrajine broji više od 40 000 pripadnika.

Oružane snage Ukrajine imaju ukupno nešto manje od 170 hiljada vojnika i oficira.

Mnogi problemi razvoja oružanih snaga Ukrajine bili su slični sa ruskim. Zbog njih su i Oružane snage Rusije do sredine prve decenije 21. veka imale velike probleme i sa tehničkim opremanjem i sa borbenom gotovošću.

Rusija je uspela da prevlada degradaciju svojih Oružanih snaga tek tokom započete 2007-2008. godine radikalne vojne reforme koju su izvodili tadašnji ministar odbrane Anatolij Serdjukov i načelnik Generalštaba Nikolaj Makarov.

Sa dolaskom Sergeja Šojgua za ministra odbrane – vojna reforma je nastavljena, a strateški smer razvoja Oružanih snaga Rusije ostao je nepromenjen.

Slična reforma mogla bi da bude spas i za Ukrajinu, ali su njene armija i vojna industrija zapuštenije i sa manjim finansijskim mogućnostima, pa je trebalo delovati – radikalnije.

Neki stručnjaci misle da bi Ukrajini više odgovarale relativno kompaktne Oružane snage od 40-50 hiljada ljudi. To bi joj omogućilo da sa postojećim vojnim budžetom (nešto više od dve milijarde dolara) formira borbeno sposobne jedinice sa profesionalnim vojnicima ili zasnovane i na delimičnoj regrutaciji, ali bi mogle da imaju intenzivnu bojevu obuku i da budu opremljene savremenom vojnom tehnikom, i domaćom i uvoznom.

Pri takvom pristupu, ukrajinska armija bi u aprilu 2014. Bila u prilicii da na istoku zemlje rasporedi 15-20 hiljada ljudi, ali mnogo bolje utreniranih i opremljenih. U tom slučaju bi možda otpor Donjecke i Luganske republike bio slomljen i pre nego što bi ozbiljno počeo.

Rukovodstvo Ukrajine sada je obnovilo ne tako davno ukinutu regrutaciju u armiju i objavilo delimičnu mobilizaciju – da bi povećalo broj vojnika pod svojom kontrolom, a sredstava za njihovu obuku, opremanje i izdržavanje – kako nije imala, tako i nema.

Problem pogoršava skeptički odnos stanovništva prema objavljenoj mobilizaciji. Primera radi, u Sumskoj oblasti, koja je sasvim lojalna kijevskim vlastima, od 1950 regruta poziva 2014-te – u stroju se našlo samo 267. Tek nešto bolja je situacija u nizu drugih oblasti.  Zato Vrhovna Rada namerava da vojnu obavezu produži do 60 godina, a to će nepovoljno uticati i na efikasnost armije i na lojalnost stanovništva.

Sve dodatno pogoršava to što je Ukrajina podeljena na feudalne posede oligarhijskih struktura, a vertikala državne vlasti, uključujući i oružane snage, bavila se ličnim bogaćenjem a ne reformama.

Degradacija struktura  ukrajinske sile dovela je do afrikanizacije konflikta jer se slaba opremljenost i obučenost pokušavaju kompenzovati nesrazmernim korišćenjem teškog naoružanja i stvaranjem „dobrovoljačkih formacija“ sa ideološkim motivima.

A česta granatiranja stambenih četvrti i upotreba „dobrovoljačkih formacija“ mogu samo pojačati otpor.

Sve ovo – pogotovo kad se poveže sa situacijom u njenoj ekonomiji – u stanju je da uništi Ukrajinu, u bukvalnom smislu te reči.

(Fakti)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u