Kampanju protiv Dodika usmerava Nikolas Hil

Kampanju protiv Dodika usmerava Nikolas Hil

6 фебруара 2013

Nenad KecmanovićPiše: Nenad Kecmanović

Kako to da je donedavno na sva usta hvaljeni i slavljeni, tri puta demokratski izabrani premijer i predsednik RS najedared postao njen medijski najozloglašeniji stanovnik? Je li verovati nekim novinarima, političarima, ekspertima i analitičarima da do unazad samo petnaestak nedelja nisu znali da je on zapravo sve vreme samo lagao, varao i pljačkao narod?

Da li je moguće da se posle osam godina uspešnog obavljanja najviših državnih funkcija preko noći prozlio do neprepoznatljivosti? Priliči li demokratskoj republici i patriotskom narodu da njenog direktno izabranog predsednika javno psuje i pljuje kome se kako ćefne? Postoje li u RS zakon i sud koji mogu dokazati i sankcionisati krivicu svakog građanina, pa naravno i predsednika, ali i od medijskih kleveta zaštiti svakog građanina, pa valjda i njega? Može li se razumeti da je predsednik preko noći postao za sve loše kriv i baš ni za što dobro zaslužan? Kako to da su se u njegov lopovluk pretvorili moderan autoput koji Banjaluku povezuje sa Evropom i onaj koji Trebinje povezuje sa morem, ali i tunel na Čemernom, koji je Hercegovini neophodan, i reprezentativna zgrada vlade pred kojom više niko ne govori „tzv. RS“, i Andrićgrad, koji je postao najatraktivnija destinacija u Republici, i energetske investicije na Drini i mnogo toga još? Nije li neobično da su neki beogradski mediji napadno okrenuli list u odnosu na vlast u Srpskoj, a bijeljinski se frapantno približili sarajevskim?

Nisam pristalica teorije zavere, ali nemam drugog odgovora na sva ova pitanja. Nisu sporni ni legitimna borba opozcije za vlast ni kritička uloga medija, ali gde su bili pre nego što su odjednom, kao po komandi, krenuli u ofanzivu na Dodika. Kada sam pre mesec dana u prazničnom Pressu RS objavio kolumnu pod naslovom „Godina nesrećnog broja 13“ o akciji izvana, koordinisanoj na rušenju vlasti u RS, nisam, naravno, „otkrio Ameriku“ – ni u metaforičnom ni u bukvalnom smislu reči. Vašington već godinama preko ambasade u BiH, OHR – a, globalnih medija, svojih eksperata za Balkan i sarajevskih analitičara ne prestaje da govori o Dodikovoj tobože antidejtonskoj politici, navodno secesionističkoj strategiji i zapaljivoj retorici.

Ali, pošto mu je inostrana kritika patriotizma samo uvećavala popularnost u biračkom telu, trebalo je promeniti temu (korupcija) i animirati domaće kritičare (mediji, opozicija, NVO, društvene mreže). Dakle, tema i akteri su promenjeni, ali je meta ostala ista. Kompromitovanje Dodika, koji je, zasluženo ili ne, postao svesrpski simbol političke hrabrosti i veštine u odbrani nacionalnog dostojanstva pred međunarodnim pritiscima, ima jasan i jednostavan cilj. Omekšavanje javnosti u Srbiji i Srpskoj pred predstojeće de fakto priznanje Kosova, koje je već pri završetku, i ustavne reforme u BiH, koje su upravo započele američkim pospremanjem u FBiH.

Ofanzivu na Dodika sistematično priprema i usmerava gospodin Hil, otkako je pre šest meseci stigao u BiH na mesto zamenika amabasadora Muna. Rođen kao dete diplomata u Beogradu, sa dužim i raznovrsnim iskustvom u regionu, poznavanjem lokalnih političara, prilika i jezika, Hil u Sarajevu ima istu zadaću glavnog koordinatora kao Montgomeri u Budimpešti u slučaju Miloševića. On je bio taj koji je okupio domaće medijske, političke, NVO i druge igrače, izvršio podelu sredstava i zaduženja. Tako je jesenas rezultat opozicije na lokalnim izborima medijski prenaduvan. Recesiona kriza, koja je u Srpsku preko EU stigla upravo iz SAD, pripisana je korupciji u banjalučkom političkom vrhu. Novoj političkoj garnituri u Srbiji ultimativno je naloženo ono što prethodna nije uradila: „Zauzdati Dodika!“

Ako je moja prognoza na početku „godine nesrećnog broja“ mogla izgledati kao širenje defetizma, već danas, mesec dana kasnije, svaka druga bi delovala kao širenje neosnovanog optimizma. Istina, banjalučke protestne šetnje zbog legalne gradnje na zelenoj površini su se osule, pokušaj generalnog štrajka preko granskog protesta prosvetara nije uspeo, tematski skup o korupciji u RS, zakazan u beogradskom pres – centru, ispao je konfuzan. Naivan bi pomislio da je provociranje prevremenih izbora propalo i, pošto do redovnih ima još čitavu godinu i po, da je projekat rušenja vlasti upao u beznadežno loš tajming.

Međutim, radi se samo o testiranju rešenja, uvežbavanju manevara i naštimavanju instrumenata. A da li će se neka generalna proba pretvoriti u reprizu arapskog proleća, obojene revolucije, lova na Miloševića ili neku premijernu izvedbu rušenja vlasti, zavisi od razvoja situacije na terenu. Čak i cilj treba shvatiti fleksibilno pa će dobar rezultat za jesen 2014. biti i RS pod vlašću podeljenom između što više posvađanih stranaka, među kojima će ostati i SNSD, jer će njima biti lako spolja manipulisati. Već do sada je mnogo postignuto: na istresanje „prljavog veša“, aktuelna vlast će, naravno, istom merom uzvratiti prethodnoj vlasti, koja je sada u opoziciji. I, naposletku, narod će dobiti medijsku sliku političkih institucija Republike kao razbojničkih jazbina u koje, izborima, na četiri godine useljavaju nove bande lažova i kradljivaca koji se nazivaju poslanici, ministri, premijeri i predsednici. A gubitak opštenarodnog poverenja u svaku domaću vlast, u nacionalne zakone i političke insitucije, izabrane funkcionere jednako kao i u opoziciju, znači propast Republike i prizivanje inostranih upravitelja, o kojima ništa ne znamo pa nam se mogu pričiniti boljim od naših koje sami biramo.

Kako to izgleda uživo, možemo izbliza videti u federalnom komšiluku u kojem već treću godinu vlada postizborni višestranačko – višenacionalni dar – mar. U Sarajevu je, onomad, mimo domaćeg parlamenta, vlade i stranaka, ambasador jedne inostrane zemlje imenovao članove ekspertske komisije za ustavne promene u FBiH. Pre nego što se Srpskoj isto desi, trebalo bi što pre aktivirati pravosuđe, formirati imovinske kartone za funkcionere, agencije za utvrđivanje porekla imovine i sl., kako bi vladavina zakona zamenila paušalna prozivanja, psovanja i pljuvanja. Bilo bi pošteno da se formira i posebna komisija koja bi utvrdila koliko je od 1995. do 2012. iz Srpske otišlo miliona dolara u zemlju pomenutog ambasadora za raznorazna lobiranja u kongresu i senatu, za finansiranje srpskog kokusa, za skupe redove i sekunde u globalnim medijima, kako Srbi ne bi izgubili propagandni rat i u miru, kao što nam se desilo u periodu od 1992. Do 1995.

(NSPM)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u