Клекни, Љушићу

Klekni, Ljušiću

20 januara 2015

Milorad Vucelic 237z765Piše: Milorad Vučelić

Mogao je istoričar i direktor „Službenog glasnika“ Radoš Ljušić da odgovori mnogima „i u zemlji i u inostranstvu“ koji su, kako on kaže, reagovali na njegov „brutalno realan“ intervju „Novostima“ od 14. 12. 2014. godine.

Mogao je, recimo, da udari na našeg velikog istoričara Milorada Ekmečića, koji jasno kaže da su „bili naivni i oni koji su mislili da nije bilo Gavrila Principa, da ne bi bilo ni humanitarne tragedije Srba u Prvom svetskom ratu. Ne možemo se prokradati na jednu od dve strane…“ („Pečat“ od 26. 12. 2014, „Predstoji nam nova Staljingradska bitka“).

Mogao je Ljušić da se ustremi i na Ekmečićev stav iz pomenutog intervjua, gde je nedvosmisleno kritički ukazano na one „koji misle da ratovi predstavljaju delo neodgovornih pojedinaca, a ne instrumente kroz koje se cedi proces istorijskog razvoja“.

Mogao je Ljušić da otvoreno kaže da se baš on prijavio na tender koji je raspisao onaj istoriografski šarlatan Holm Zundhausen pitajući se „Gde je srpski Fric Fišer“, koji bi trebalo da zastupa lažnu srpsku krivicu za Prvi svetski rat.
Mogao je Ljušić, kao direktor državnog preduzeća, da se osvrne na reči Vladike Irineja Bulovića Episkopa Bačkog, koji u svom intervjuu pod karakterističnim naslovom „Hrišćanstvo je istorija spasenja, a ne mitologija i fantazija“ u istom broju „Pečata“ reče:

„Najsvežiji primer, već spominjan u ‚Pečatu‘, jeste naš ugledni profesor koji priznaje našu krivicu za Prvi svetski rat (doduše, ‚podeljenu‘ sa stvarnim krivcima) i savetuje nam gordo klečanje pred onima zbog kojih je Srbija u Prvom svetskom ratu ostala bez polovine svog odraslog, reproduktivnog stanovništva. Ne bi me toliko bolelo da ne znam za njegov nesumnjiv doprinos istoriji… Nisam tu da mu presuđujem, ali ne mogu ni da ćutke pređem preko njegove izjave, sve u nadi da to nije njegova poslednja reč u životu.“

Mogao je, dakle, Ljušić da očita bukvicu Vladiki o Nebeskom i zemaljskom carstvu ili da požuri da opravda nade koje Vladika polaže u njega. Ali nije. On je izabrao da u „Novostima“ (27. 12. 2014.) objavi tekst pod naslovom „Vučeliću, moj nacionalizam nije lažan“. Dakle, izabrao je da polemiše sa mojim uvodnikom iz broja 349 „Pečata“, objavljenim pod naslovom „Vuče, ne tupi – ti si vuk“. Pa, pošto sam već izabran, moram nešto reći povodom njegovih, kako on sam kaže, „brutalno realnih“ tekstova.

Ljušićev tekst odiše dubokim nerazumevanjem istorije, koje se najbolje vidi po tome što on na osnovu jedne, biće kafanske, zgode sa nekim tobože „uglednim Rusom“ razmatra i smatra „golom činjenicom“ da je Rusija „zbog Srba izgubila Carstvo“! A onda je Carska (a ne ova) Nemačka uvezla Rusku revoluciju, koja je razorila Rusko carstvo. Ali danas se Nemačka vidno popravila i kao „carstvo zemaljsko“ misli sve najbolje i Rusima i Srbima i nešto bi drugo u njihove države uvozila i zato pred njom treba ne samo kleknuti nego večno klečati. Obaška je to što naš istoričar ne vidi da je Berlin postao samo jedna lokalna ispostava Vašingtona pa se otvara pitanje gde sve treba kleknuti i klečati. Nema kraja tim lokacijama.

Ljušićev tekst je sam po sebi beznačajan, ali je važan zbog toga što otkriva politički i medijski vladajući duh srpskog društva, njegove mehanizme, smicalice, podvale, jednom rečju, sve ono što karakteriše duboki pad u provaliju u koju pokušavaju da nas survaju. I zaista, kakva je to vladajuća Srbija u kojoj danas živimo i koju nam je predstavio direktor „Službenog glasnika“? Zar to nije Srbija koja vapi da konačno bude nešto drugo i da se otarasi vlastite tradicije i same sebe? Ponajbolje je to sažeo jedan Anglosaksonac kada je rekao da će Srbima biti bolje kada više ne budu Srbi.

Ljušić se latio ovog, uveren sam, sizifovskog, beznadežnog i u osnovi sumanutog posla. Šta je to što u srpskoj tradiciji najviše smeta ovom važnom direktoru državnog preduzeća? U svom izvornom tekstu on, ni manje-ni više, već kaže ovo: „Srbi moraju jednom da shvate da nije sramota kleknuti pred jačim.“

Objašnjavajući moto svoje filozofije, on nam u odgovoru daje važnu dopunu: „Pametnije je jednom kleknuti pred jačim pre poraza i suludog krvoprolića nego dugo, ponizno i bolno klečati posle poraza.“

U pravu je Ljušić kada kaže da Srbi ne shvataju da nije sramota kleknuti pred jačim. U našoj tradiciji je uklesana slika da je klečanje nedostojno srpskog naroda. Klečanje je nedostojno svakog slobodnog naroda. Zato i jesmo narod, ili ako treba da kažem, mi po svojoj tradiciji jesmo veliki narod. Po navici sadašnjeg vladajućeg duha, koji pokušava da se nametne celom narodu, lako se zaboravlja ono što je najvažnije i što je Ljušić već jednom u svom izvornom tekstu rekao.

A ta reč je – Nemačka. Srbija treba da klekne pred Nemačkom i onda će sve biti u redu. Ljušić ponavlja poentu o klečanju, ali u odgovoru vodi računa da više ne pomene Nemačku. Valjda je i njemu dovoljno što je to jednom saopštio.

Klečanje Srba pred jačim je suština Ljušićevog životnog i naučnog pogleda. Važno je naučiti da na vreme kleknemo. Od neprocenjivog je značaja, po Ljušiću, naučiti da unapred kleknemo. To je mudrost koja nedostaje Srpstvu i koja je do sada bila strana našem nacionalnom biću. Ako bismo naučili da klečimo, i što je još važnije, da unapred kleknemo, tada bismo konačno prestali da budemo tradicionalni Srbi. Postali bismo narod koji je saglasan i upodobljen nemačkim očekivanjima. A da i ne pričamo o neslućenim mogućnostima razumevanja istorije iz te klečeće perspektive i tog donjeg rakursa.

Često se među agitpropovcima i među salonskim beogradskim komunistima nekad, a među drugosrbijancima danas, moglo čuti da je najveći neprijatelj srpskog naroda Sveti Sava. Zašto Sveti Sava? Pa zato što nije na vreme kleknuo i prihvatio da poljubi ruku Papi i prihvati silu katoličanstva. I on je čvrsto u srpskom narodu zaorao tu brazdu o Nebeskoj Srbiji, koja toliko smeta i Ljušiću i kojoj on pretpostavlja Nemačku kao carstvo zemaljsko.

Ljušić dalje ističe zastavu na kojoj piše da njegov nacionalizam nije lažan. Reč je o opakoj prevari. Jer, Ljušić je jedinstven nacionalista koji se zalaže da kleknemo. Do sada nije bilo takvog nacionaliste. Bio sam i ostao čvrsto uveren da se nacionalista i onaj koji kleči pred neprijateljem međusobno isključuju. Takođe sam bio uveren da srpski nacionalista ne može prihvatiti bečku propagandu da optuži sopstveni narod i državu za učešće u atentatu na Ferdinanda. Pošto sam bio i ostao takvih uverenja, onda Ljušić, koji propagira klečanje, za mene nije nacionalista. On je lažni i prilikama upodobljeni nacionalista.

Istinu govoreći, nema ništa tako međusobno suprotstavljeno kao što je nacionalista i klečanje. Ili, bolje i preciznije rečeno, klečanje unapred. Veliki srpski pesnik Matija Bećković je u već antologijskoj pesmi „Izvinjenje“ dao obrise Srbina koji bi zaželeo da kleči. Ali smatram da ni takav pesnik nije mogao da nasluti radikalizam Ljušićevog otkrića, što se vidi iz navedenih delova Bećkovićevog „Izvinjenja“:

Ali ako Sultan ni slučajno
Nije mogao toliko nadživeti vršnjake
Mogao je neko od mlađih
Recimo nadvojvoda Franc Ferdinand
Makar samo toliko
Dok odem u Sarajevo
Stanem kod onog mosta
Na istoj reci
U one iste stope
Na onaj isti dan
I dočekam gosta
S pljoskom u poljskom cveću
Izvini carski sine i unuče
Ako ikako možeš
Sad je kasno za sve osim za izvinjenje
Ko je tada mogao i pomisliti
Da ćeš ti ispasti gorostas
U odnosu na kasnije dolaznike
Koji su dolazili kad god hoće
Kao u svoju kuću
Nadvojvoda ipak nije kaplar
A sve smo ih stavljali
Pod gornje vence i najviše lovore
A tebe dočekali barutom iz šestpuca
Ljutili smo se što si stigao na Vidovdan
Sad tek vidim da je to nebitno
To je dan kao i svaki drugi
Došao si za svoje zlo
A za moje dobro
Oprosti u ime maloletnog G. P.
Koga je zanelo sopstveno ime i prezime

Ljušić je otkrio neslućeni žar koji nosi klečanje unapred. I on je po tome više nego jedinstven. Jer, drugosrbijanci su okolišali, mucali, reformisali i uvijali, ali nisu imali petlju da naglas kažu: Srbi na kolena! Doduše, jedan preminuli vođa drugosrbijanaca je višekratno žalio što Srbija nije okupirana. Ali reći kako želite da Srbija bude okupirana neuporedivo je manje od javnog saopštenja da Srbija treba unapred da klekne. Kakva je to radost bila za jalove drugosrbijance. Oni su sve onako izokola i implicitno nagoveštavali tu mudrost o klečanju, ali je samo Ljušić smogao snage da to i saopšti. Zato on nije samo drugosrbijanac nego njihov vođa.

Ako je Radoš Ljušić pomislio da ću preskočiti njegovu nisku opasku kako smo majka drugosrbijanaca Latinka Perović i ja bili „istaknuti srpski komunisti“, prevario se. Latinku Perović sam samo jednom uživo video i ne poznajem je niti sam u njeno vreme bio ikakav pa ni važan partijski funkcioner. Ljušić je samo demonstrirao da uopšte ne zna nepobitne činjenice i demonstrira kako je i to i mnogo šta drugo kao vajni istoričar iz prsta isisao. Bilo kako bilo, Radoš Ljušić je sada sa Latinkom Perović, i to na čelu drugosrbijanaca. I onda, kao i sada, prezirao sam ideologiju drugosrbijanaca i svako otkriće kako je klečanje prava stvar.

Ipak priznajem, ako smo već kod prošlosti, da sam dobro poznavao jednog drugog čoveka koji je ponikao iz te partije. To je Slobodan Milošević. I verovatno čak i Ljušić dobro zna da su njega upravo oni pred kojima bi on da kleči nazivali srpskim nacionalistom. I znam i duboko verujem, a to i istorijske činjenice potvrđuju, da je Milošević iskreno prezirao filozofiju klečanja. Među svim onim što je, po mom sudu, Milošević veliko i dobro uradio za Srbiju izdvaja se njegova izdignuta glava, koja superiorno stoji iznad svakog nacionalnog klečanja.

Za razliku od vuka iz priče Zahara Prilepina, novi predvodnik drugosrbijanaca Ljušić nema krizu identiteta. On ponavlja da je njegov identitet u klečanju. No, svakom pripada ono što u suštini i jeste. Nekome da zastupa klečanje, i kao čin, i kao stanje duha, i političku i privatnu strategiju, a nekom da to iskreno prezire. Umesto svakog daljeg govora treba pojednostaviti stvari:

Klekni, Ljušiću, zaista ti i priliči!

(Pečat)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Nikola says:

    Odlican zapazanje!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *