KO ĆE ZAGOSPODARITI ZAPADNIM BALKANOM: Nemačko-rusko-turski rat

KO ĆE ZAGOSPODARITI ZAPADNIM BALKANOM: Nemačko-rusko-turski rat

13 septembra 2014

balkan434554676Okretanje Rusiji, u smislu punopravnog stupanja u Evroazijski savez, u Srbiji ima sve više zagovornika. Pobornici zaokreta Srbije prema Rusiji iznose argumente da bi Srbija u tom slučaju dobila raketnu zaštitu, obezbjeđen izvoz za sve proizvode, nove investicije, a sve skupa bi podiglo posrnulu srpsku ekonomiju. Savez Srbije sa Rusijom donio bi relaksirajuću poziciju Republici Srpskoj.

U Berlinu je 28. avgusta održana konferencija zemalja Zapadnog Balkana na inicijativu njemačke kancelarke Angele Merkel. O pomenutom događaju mnogo se pisalo i nagađalo o njegovoj agendi. Stekao se utisak da se radi o slagalici za koju niko nije siguran kako je treba složiti. Šta nam govorisastanak u Berlinu, bez obzira na zvanično saopštenje, možemo saznati ako se zagledamo u najveće „puzle“.

Prvo, da su u pravu bili svi koji su ukazivali da je Nemačkoj prepušteno uređivanje političke konfiguracije na Balkanu, i da je Balkan, još od pada Berlinskog zida, prioritet interesovanja ujedinjene Nemačke. Objašnjenje je lako pronaću u vjekovnoj težnji o putu za Tursku, odnosno ka azijskim resursima za kojima Nemačka vapi. Put ka Uralu – nepresušnim resursima rijetkih metala i ruda – pokazao se mnogo težim nego što se mislilo. Naime, sankcije koje je Evropska unija nametnula Rusiji, vratiće se kao bumerang. S obzirom da Nemačka privreda zavisi od ruskih energenata, prvenstveno gasa, prvi talas ekonomske krizeočekuju se već početkom zime i dobijaće na intezitetu tokom cijele godine. Predstojećih talasa krize u Njemačkoj su potpuno svjesni. Tako je stara ruta za Tursku ponovo postala aktuelna. Nemačkoj, a time i EU, potrebni su sigurni koridori do željenih resursa na Istoku.

Drugo, pozvani su predstavnici Zapadnog Balkana. Zapadni Balkan, inače, kao pojam stvara nedoumice, u smislu da li se misli na zemlje koje još nisu u EU, ili prosto geografski, na zapadni dio Balkanskog poluostrva. Ispostavilo se da Zapadni Balkan, uz Albaniju, čine zemlje nastale disolucijom bivše Jugoslavije. S obzirom da je Nemačka imala aktivnu ulogu u razbijanju zajedničke države Južnih Slovena i prednjačila u priznavanju osamostaljenih republika, postavlja se pitanje zašto sada okuplja dijelove te iste zemlje u cjelinu pod drugim imenom. Zašto su srušili Jugoslaviju kada je sada sastavljaju?

Objašnjenje je, takođe, lako pronaći u teorijama Džordža Soroša, takođe važnog aktera u jugoslovenskoj drami. Cjelinu treba razbiti i poslije sastaviti, a s dijelovima ćemo lakše pregovarati o korišćenju njihovih resursa – tako otprilike zvuči parafrazirana Soroševa teorija o bivšoj SFRJ, a možete je pronaći u njegovom opusu od 12 knjiga. Očito da navedena teza Njemačkoj nije bila strana, i da je put ka Turskoj mnogo ugodniji ukoliko je Balkan popločan državicama od kojih ni jedna nema više od pet miliona stanovnika. Od pozvanih država na samit u Berlinu, jedino za sada Srbija „strši“, istina, sa Vojvodinom i Sandžakom. Male države nisu faktor u političkom, ekonomskom i vojnom smislu, a u njima je lakše postavljati marionetske vlade.

Treće, u prvim najavama sastanka bilo je prisutno da je to sastanak o BiH, da bi vremenom agenda postala drugačija. Ujedno, iako se spekulisalo da će u Berlin biti pozvani lideri političkih partija, na kraju su pozvani premijeri, ministri privrede i vanjskih poslova.Objašnjenje – ishod predstojećih izbora je neizvjestan, bolje je sačekati kako bi postalo jasnije s kim u BiH treba pregovarati. Možda sve i bude kako treba, pa u Srpskoj pobijedi opozicija, a u Federaciji Fahro i Fronta.U svakom slučaju, sa premijerima entiteta organizatori sastanka ubuduće ne namjeravaju razgovarati. Iako su ustavne promjene glavni razlog za sazivanje sastanka,Ustav se u Berlinu neće mnogo spominjati. Privreda će biti glavna tema, a za privredni oporavak potrebna je saradnja u regionu, pri čemu bankarski sektor dolazi do izražaja kao onaj ko diktira pravila i kao mehanizam za pritisak.

Na kraju, iako bosansko-hercegovačkim zapadnim susjedima nije milo kada ih „trpaju“ na Balkan, pa i kada se radi o zapadnom, Slovenija i Hrvatska morale su se povinovati i ruku pod ruku sa ostalim Jugoslovenima otići u Berlin. Svaka ozbiljnija analiza puta u Berlin ukazuje da se radi o začetku stvaranju „B lige“ Evropske unije, koja će se ekonomski naslanjati na Tursku. Politički sve snažnijoj Turskoj to bi bila kompenzacija za izostajanje prijema u EU i stimulans za nastavak strateške saradnje sa SAD na Bliskom istoku. Predstavnicima pozvanih zemalja će biti objašnjeno da međusobno moraju uspostaviti promet roba, ljudi i političku saradnju, inače region nije samoodrživ. Biće jasno emitovana poruka da bez ekonomske i političke saradnje regionu nema oporavka, odnosno opstanka. Asocijacija na Jugoslaviju, nekad zajedničku državu, u svakom pogledu je neminovna.

Izgleda da je „puzle“ u njemačkoj slagalici u regionu prvi složio Tomislav Karamarko, lider opozicionog HDZ-a, a ranije prvi obavještajac Hrvatske. Karamarko u posljednje vrijeme učestalo kritikuje aktuelnu vlast da „baštini vrijednosti Josipa Broza“ i u javnost iznosi da su u Hrvatskoj na vlasti „djeca komunizma“. Užasava ga svako političko i ekonomsko približavanje u regionu. Njemačko dijeljenje karata ne samo da Srbiju i BiH definitivno udaljuje od Evropske unije, već pokazuje da su „blizi vrata“ i već primljene članice, Slovenija i Hrvatska.

Sve su prilike da će Srbija, a i druge zemlje Zapadnog Balkana, umjesto u Brisel, sve češće gledati u Ankara. Prijem u Evropsku uniju ostaće fatamorgana koja će biti u funkciji udaljavanja Srbije od Rusije i odvajanja od Vojvodine i Sandžaka. Sve će postati vidljivije kada pred rukovodstvo Srbije, zarad evroatlanskih integracija, dospije zahtjev za ustavnim promjenama, a koje će se svoditi na promjenu statusa Kosova i davanja prava na samoopredjeljenje Vojvodini i Sandžaku. Navedeni slijed događaja mogao bi donijeti rasplet u vidu izlaska Srbije iz dileme „EU ili Rusija“. Pri tome će evroskeptici, kojih je u Srbiji sve više, ukazivati da je EU na političkom i ekonomskom zalasku i da sa EU upravlja bankarska oligarhija. Ujedno, ukazivaće na nespornu činjenicu da EU nema resurse i da će eventualni izostanak dotoka ruskog gasa zemljama EU stvoriti ogromne ekonomske probleme.

S druge strane, okretanje Rusiji, u smislu punopravnog stupanja u Evroazijski savez, u Srbiji ima sve više zagovornika. Pobornici zaokreta Srbije prema Rusiji iznose argumente da bi Srbija u tom slučaju dobila raketnu zaštitu, obezbjeđen izvoz za sve proizvode, nove investicije, a sve skupa bi podiglo posrnulu srpsku ekonomiju. Takođe, treba imati u vidu da Rusija i Turska imaju dobru međusobnu političku i ekonomsku saradnju i da bi posredno savez Srbije sa Rusijom donio relaksirajuću poziciju Republici Srpskoj.

Sem opasnosti od obojene revolucije, čije ponovno iniciranje postaje izvjesno ako se na predstojećim izborima ne ostvari projektovana pobjeda opozicije, Republika Srpska bi se mogla suočiti sa terorističkim napadima. Brojnost džihad ratnika koji neometano odlaze na sirijsko-iračko ratište je zabrinjavajuća. Iako niko u BiH ne zna pouzdano koliko se bosanskohercegovačkih građana bori na strani dvije trenutno sukobljene frakcije, Islamskoj državi Iraka i Levanta i Al Kaidi, njihov povratak u BiH je realna bezbjednosna prijetnja. Jedan od njih, Enrah Fojnica, nedavno se u Iraku raznio u terorističkom činu. Ujedno, ekstremna retorika pojedinih bošnjačkih političkih lidera, poput Sefera Halilovića[1] i bivšeg reisa Mustafe Cerića[2], dvojice kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, izlazi izvan okvira političkog djelovanja.

Ekstremni stavovi, javno izneseni, mogu podići etničke tenzije na užasavajući nivo. Uključivanje džihad ratnika u protestna okupljanja Bosnu i Hercegovinu mogu dovesti u nepodnošljivo stanje, koje lako može izmaći kontroli čak i kreatorima nemira. Najglasniji zagovornih protestnih okupljanja u Republici Srpskoj, opozicioni lider Dragan Čavić, u intervju za portal Buka[3] najavio je nemire nakon izbora, za koje je ubijeđen da će biti pokradeni. U suštini, radi se o prepoznatljivom petooktobarskom scenariju i metodologiji kojom je srušen Slobodan Milošević. Ukoliko se stvari budu odvijale prema zamisli rušitelja Srpske, opozicija bi mogla postati alat u njihovim rukama.

U SDS-u su postali svjesni da je kandidovanje Ognjena Tadića za predsjednika Republike Srpske strateški promašaj pošto je postalo očito da on neće moći parirati Miloradu Dodiku. Umjesto da realno sagledaju situaciju i procijene da protiv Dodika nemaju adekvatnog kandidata, i Tadića kandiduju za člana Predsjedništva BiH, što bi imalo mnogo više izgleda na uspjeh, u SDS-u su „tjeranjem inata“ dospjeli u skoro izgubljenu poziciju.

Strani instruktori su dugo insistirali na Bosićevoj predsjedničkoj kandidaturi, ali je on to izbjegavao i uporno nudio Tadića kao rješenje, što nije bilo prihvaćeno. Stranci su Tadića željeli da vide na mjestu ministra pravde u Vladi Republike Srpske, sa oreolom Vučića, odnosno kao borca protiv korupcije i kriminala. Bosićevo insistiranje na Tadiću kao predsjedničkom kandidatu nailazilo je na otpore i u SDS-u i to do te mjere, da je kandidatura Miće Mićića, jednog od potpredsjednika SDS-a i gradonačelnika Bijeljine, bila gotovo izvjesna uoči ključne sjednice Glavnog odbora SDS-a. Na samoj sjednici su objelodanjeni rezultati posljednjeg američkog istraživanja, po kojima je Mićić bio bez ikakvih šansi, što je bilo presudno za Tadićevu nominaciju.

Šta će se događati nakon izbora, hoće li vlast i opozicija shvatiti da je sabornost ključna riječ za opstanak Republike Srpske, ili će lični animoziteti Republiku dovesti do političkog sloma, pitanje je na koje nećemo dugo čekati odgovor.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Robert Lucas says:

    BOSICU, CAVICU!!!!!!!!!! OPAMETITE SE!!! Ako se ista ruzno desiSrpskoj, a radi vas, ja ću uciniti svoj zivotni cilj da vas UNISTIM - FIZICKI

  2. KOLE says:

    bosicu ,cavicu pamet u glavu.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *