Ko će zloduha vratiti u bocu?

Ko će zloduha vratiti u bocu?

21 decembra 2013

Denis_RomacPiše: Denis Romac

Od sramote na zagrebačkom Maksimiru, kada je hrvatski nogometni reprezentativac Josip Šimunić, uz asistiranje tisuća nogometnih navijača, proslavio plasman Hrvatske na Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu ustaškim pozdravom »Za dom spremni«, sramotnija je jedino činjenica da ga Hrvatski nogometni savez nije smogao snage primjereno kazniti. I zato se sada naši nogometni čelnici zgražaju nad »drakonskom« kaznom kojom je FIFA kaznila hrvatskog nogometnog reprezentativca, iako FIFA-ina kazna uopće nije drakonska, niti neprimjerena.     Dapače, kazna je ljekovita. I trebala je biti stroža. Jer to je, na žalost, još uvijek jedini način. Hrvatska sama, nemojmo se lagati, očito nije kadra obračunati s fašizmom u vlastitom dvorištu. Još uvijek nam svijet mora ukazati na naše crnilo. Stoga je FIFA napravila ono što su zapravo morale napraviti domaće nogometne vlasti: suspendirati Šimunića i na taj način proglasiti nultu toleranciju za ovakve brutalne ispade ustaštva.

Umjesto toga, međutim, naši nogometni čelnici solidarizirali su se s izgrednikom. Izbornik Niko Kovač, potvrđujući kako nije dorastao položaju na kojem se zatekao, poručuje kako je »neugodno iznenađen, šokiran i razočaran«. »Apsolutno sam siguran da ni na koji način nije želio bilo koga povrijediti«, kaže Kovač i dokazuje kako uopće ne shvaća u čemu je problem sa Šimunićevim maksimirskim skandiranjem.

Šokiran je i HNS-ov izvršni predsjednik Damir Vrbanović, što nas ne čudi, budući da je riječ o čovjeku kojemu je ustaški pozdrav »Za dom spremni« na hrvatskim nogometnim stadionima, kako je prije godinu dana izjavio upravo u ovim novinama, ni više ni manje nego »izraz privrženosti nogometnoj reprezentaciji i hrvatskoj državi«. I još: »Sve što je vezano uz pozitivni izraz (Za dom spremni, op. a.) toliko demoniziramo i dezavuiramo samo zato što je netko, negdje, u neko doba koristio taj izraz na jedan vulgaran način«. Stoga Vrbanović, naravno, ne vidi niti jednog razloga da bi se poklič »Za dom spremni«, kojeg naziva »lajt-motivom navijanja«, »uzeo u nekoj drugoj konotaciji osim potpore i jednog velikog naboja, prvenstveno pozitivnog nacionalnog naboja«. »Znam da je za neke ljude to pozdrav iz nekih vremena kad se on zloupotrebljavao, ali u tom slučaju ni pjesmu ‘Lili Marlen’ nikad ne bi trebalo pustiti«, promućurno zaključuje Vrbanović.

Treba li se onda čuditi što je pozdrav »Za dom spremni« postao uobičajen i posve legitiman dekor na hrvatskim nogometnim stadionima? Tko bi se trebao zgražati što deseci tisuća navijača tim pozdravom salutiraju svojim nogometnim herojima? I što se sve to uglavnom odvija uz muk – dakle i prešutno odobravanje – hrvatske javnosti i velike većine hrvatskih medija, koji se u ovom slučaju uglavnom prave blesavi, poput, recimo, televizijskih komentatora koji su za masovno i glasno skandiranje »Za dom spremni« na stadionima u pravilu gluhi.

No najgora od svega je šutnja države. Predsjednici države i vlade Ivo Josipović i Zoran Milanović ponajprije, a onda i svi ostali, moraju odlučno i neizostavno odgovoriti na ludilo koje je zahvatilo Hrvatsku. Ako vladajući možda i pomišljaju kako je moguće manipulirati ekstremizmom i radikalnim nacionalizmom – i to tako što bi se u odnosu prema tim skupinama vlada najlakše profilirala kao progresivna i lijeva – riječ je o opasnoj igri, s potencijalno katastrofalnim posljedicama po našu nezrelu i fragilnu demokraciju. Kada zloduha mržnje jednom pustite iz boce, nemoguće ga je u nju vratiti.

Od sramote na zagrebačkom Maksimiru, kada je hrvatski nogometni reprezentativac Josip Šimunić, uz asistiranje tisuća nogometnih navijača, proslavio plasman Hrvatske na Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu ustaškim pozdravom »Za dom spremni«, sramotnija je jedino činjenica da ga Hrvatski nogometni savez nije smogao snage primjereno kazniti. I zato se sada naši nogometni čelnici zgražaju nad »drakonskom« kaznom kojom je FIFA kaznila hrvatskog nogometnog reprezentativca, iako FIFA-ina kazna uopće nije drakonska, niti neprimjerena.

Dapače, kazna je ljekovita. I trebala je biti stroža. Jer to je, na žalost, još uvijek jedini način. Hrvatska sama, nemojmo se lagati, očito nije kadra obračunati s fašizmom u vlastitom dvorištu. Još uvijek nam svijet mora ukazati na naše crnilo. Stoga je FIFA napravila ono što su zapravo morale napraviti domaće nogometne vlasti: suspendirati Šimunića i na taj način proglasiti nultu toleranciju za ovakve brutalne ispade ustaštva.

Umjesto toga, međutim, naši nogometni čelnici solidarizirali su se s izgrednikom. Izbornik Niko Kovač, potvrđujući kako nije dorastao položaju na kojem se zatekao, poručuje kako je »neugodno iznenađen, šokiran i razočaran«. »Apsolutno sam siguran da ni na koji način nije želio bilo koga povrijediti«, kaže Kovač i dokazuje kako uopće ne shvaća u čemu je problem sa Šimunićevim maksimirskim skandiranjem.

Šokiran je i HNS-ov izvršni predsjednik Damir Vrbanović, što nas ne čudi, budući da je riječ o čovjeku kojemu je ustaški pozdrav »Za dom spremni« na hrvatskim nogometnim stadionima, kako je prije godinu dana izjavio upravo u ovim novinama, ni više ni manje nego »izraz privrženosti nogometnoj reprezentaciji i hrvatskoj državi«. I još: »Sve što je vezano uz pozitivni izraz (Za dom spremni, op. a.) toliko demoniziramo i dezavuiramo samo zato što je netko, negdje, u neko doba koristio taj izraz na jedan vulgaran način«. Stoga Vrbanović, naravno, ne vidi niti jednog razloga da bi se poklič »Za dom spremni«, kojeg naziva »lajt-motivom navijanja«, »uzeo u nekoj drugoj konotaciji osim potpore i jednog velikog naboja, prvenstveno pozitivnog nacionalnog naboja«. »Znam da je za neke ljude to pozdrav iz nekih vremena kad se on zloupotrebljavao, ali u tom slučaju ni pjesmu ‘Lili Marlen’ nikad ne bi trebalo pustiti«, promućurno zaključuje Vrbanović.

Treba li se onda čuditi što je pozdrav »Za dom spremni« postao uobičajen i posve legitiman dekor na hrvatskim nogometnim stadionima? Tko bi se trebao zgražati što deseci tisuća navijača tim pozdravom salutiraju svojim nogometnim herojima? I što se sve to uglavnom odvija uz muk – dakle i prešutno odobravanje – hrvatske javnosti i velike većine hrvatskih medija, koji se u ovom slučaju uglavnom prave blesavi, poput, recimo, televizijskih komentatora koji su za masovno i glasno skandiranje »Za dom spremni« na stadionima u pravilu gluhi.

No najgora od svega je šutnja države. Predsjednici države i vlade Ivo Josipović i Zoran Milanović ponajprije, a onda i svi ostali, moraju odlučno i neizostavno odgovoriti na ludilo koje je zahvatilo Hrvatsku. Ako vladajući možda i pomišljaju kako je moguće manipulirati ekstremizmom i radikalnim nacionalizmom – i to tako što bi se u odnosu prema tim skupinama vlada najlakše profilirala kao progresivna i lijeva – riječ je o opasnoj igri, s potencijalno katastrofalnim posljedicama po našu nezrelu i fragilnu demokraciju. Kada zloduha mržnje jednom pustite iz boce, nemoguće ga je u nju vratiti

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Pingback: Svastika je stari hrvatski simbol | Marin Knezovic

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *