КО И ЗАШТО ПАЛИ „ЗАПАДНИ БАЛКАН“

KO I ZAŠTO PALI „ZAPADNI BALKAN“

14 maja 2017

Piše: Predrag Ćeranić

Ako se nalazite u BiH, Srbiji, ili pak Makedoniji, a koristite riječ „region“, podrazumijeva se da mislite na Zapadni Balkan, kovanicu novijeg doba kojom se obuhvata područje balkanskih zemalja koje nisu članice EU i vjerovatno to neće ni postati. Sintagma Zapadni Balkan potpuno je potisnula prethodnu – Jugoistočna Evropa, koja se odnosila na više zemalja, od kojih su se neke pridružile EU, ali i na BiH, Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru, Albaniju, paradržavu Kosovo, odnosno na Zapadni Balkan. Osmišljen je naziv za teritoriju koju EU namjerava koristiti isključivo kao predvorje, za plasman svojih roba oslobođenih svih nameta i kao zonu u kojoj će se lažnim obećanjima o evroatlanskim integracijama suzbijati svaki vid prvenstveno ruskog, ali i kineskog uticaja. U suštini Zapadnom Balkanu se nude isključivo NATO integracije, naročito zemljama u kojima žive Srbi, jer u vizuri Alijanse “mali Rusi” se pošto-poto moraju otrgnuti od naroda kojeg toliko vole. Radi se, naravno, o Rusima, odnosno Rusiji, glavnom NATO neprijatelju.

Već kad je riječ o Makedoniji, koja je od osnivanja pokazivala težnju ka evro ali i NATO integracijama, Alijansa nije žurila sa svrstavanjem ove zemlje pod svoj kišobran. Ali, NATO, tj. Amerikanci, u Makedoniji su u vojnom smislu prisutni od 1992. godine. Na aerodromu Petrovec kod Skoplja 1994. godine formirana je vojna baza, u okviru plana razmještanja vojnika SAD zauzet je i nekadašnji vojni poligon Krivolak, gdje se vršila obuka NATO snaga i jedinica Partnerstva za mir. U Kumanovu je uspostavljena špijunsko-satelitska baza i logistički centar KFOR, koji su izbijanjem sukoba sa Albancima u proleće 2001. iseljeni. Skicu bezbjednosne situacije u regionu ćemo i početi oslikavanjem situacije u Makedoniji, a boje kojima ćemo se služiti neće biti ni svijetle ni vesele.

TURSKA NE STVARA VELIKU ALBANIJU, VEĆ…

Političke napetosti, koje se u makedonskom slučaju lako pretvaraju u etničke, mogle bi eskalirati u oružane sukobe između makedonske i albanske strane. Takav razvoj situacije odgovarao bi mnogima. Zagovornicima “Albanije u prirodnim granicama” svakako, ali i onima koji ne žele da se cjevovodi za ruske energetske “tokove” polože na makedonsko tlo, i dalje preko Srbije ka EU. Ni na kineske robne tokove u vidu Novog puta svile i njegove balkanske rute ne gledaju svi istim očima. Jedni u novim sukobima u Makedoniji vide pogodan način na koji bi ruski i kineski ekonomski (a time i politički) uticaj bio odstranjen. Uzgred, ideja o Velikoj Albaniji postoji još iz doba Austrougarske, kao sigurna barijera ruskom uticaju u pravoslavnim zemljama. Znači, Edi Rama ima saveznike prvenstveno na Zapadu.

Premijer Srbije u javnost je nedavno izašao sa tezom da jedna tajna služba stoji iza projekta o širenju granica Albanije na sve teritorije gdje su Albanci većina, pri čemu je naglasio da se ne radi o jednoj od velikih sila. To je medijima u Srbiji, naročito onima bliskim vlastima, dalo za pravo da ukažu na Tursku kao glavnog “izvođača radova”, a stiče se utisak da se to svjesno plasira. Da se razumijemo, tvrditi da je turska obavještajna služba prisutna u Makedoniji, na Kosovu, ili u Bosni, isto je što i ubjeđivati nekoga da u moru ima ribe. Naravno da je Turska u obavještajnom smislu odavno prisutna na Balkanu, ali da li joj sada treba Velika Albanija?

Turska je okupirana mnogim problemima a posebno zauzeta odnosom sa SAD, s kojima se razilazi u pogledu na prilike u Siriji i po pitanju Kurda. Reks Tilerson je bio prilično hladan tokom nedavne posjete Turskoj. Prethodnog dana Turska je proglasila da je operacija „Štit Eufrata” završena. Međutim, nije postignut dogovor između Turske i SAD. Rezultat višečasovnih pregovora je nepoznat, ali je Erdogan bio vidno razočaran podrškom koju SAD pružaju Kurdima, odnosno Rojavi. Erdogan još nije delegirao pitanje kurdske države, iako mu je poznato da SAD rade na tome. Šta je Erdoganova kombinatorika? Ako SAD budu poštovale apetite Turske na račun Sirije i Turskoj dodijele na brigu njen sjeverni dio, a drugi dio Sirije predvide za državu Kurda, Turska bi mogla podržati SAD i u dalje operacije ući kao potpuna nepoznanica za Moskvu.

ŠTA HOĆE NEMCI

Turska, pored krucijalnih i strateških problema koje ima sa SAD, problematičan odnos ima i sa EU. S druge strane, nakon narušenih odnosa s Moskvom, što je bilo posljedica obaranja ruskog Suhoja-24, Erdogan je shvatio da bi mogao ostati bez energenata, imati narušenu ekonomiju, morao bi napustiti Siriju i Turskoj stvoriti potpuno neizvjesnu budućnost. Erdogan je iz Moskve već upozoren da je, u slučaju ugrožavanja Srba na Balkanu ili u slučaju zatvaranja Bosfora za ruske brodove, moguća restauracija Vizantije. U navedenim okolnostima sigurno je da Erdoganu ne pada na pamet da Rusima na Balkanu stavlja prst u oko. Rusija na Bliskom istoku još neće povlačiti crvenu liniju, ali bi je na Balkanu mogla povući. Rusija je za sada na Balkanu prisutna u ekonomskom i humanitarnom smislu, prisutna je kroz promovisanje svoje kulture, kroz kulturnu diplomatiju, odnosno meku moć, tako da histerični napisi i upozorenja pojedinih balkanskih političara da je Rusija ofanzivna na Balkanu i da to predstavlja opasnost za Zapad – ne stoje.

Zašto se zbog podrške velikoalbanskoj ideji upire prstom u Tursku, a ne u Njemačku, koja je odnose sa Turskom srozala do dna, uz izostanak uobičajenih diplomatskih aktivnosti? Uostalom, ko vrši pritisak na makedonskog predsjednika Ivanova da premijerski mandat dodijeli Zoranu Zaevu, predstavnici Turske, ili EU, SAD i NATO? Ako dođe do rata u Makedoniji, Turska gubi mogućnost da prijetnjama novim talasom migranata ucjenjuje EU. Turska je bespovratno udaljena od EU, ekonomska razmjena sa EU je u padu, bezbjednosna saradnja i razmjena informacija između Turske i EU vrlo je slaba i puna nepovjerenja. Uostalom, Francuska i Belgija nisu ozbiljno shvatile upozorenja Turske o pripremi terorističkih napada iako su njihovim službama bezbjednosti dostavljena imena i fotografije napadača. Sve u svemu, Turska je opterećena unutrašnjim političkim problemima, lošim ekonomskim prilikama i razvojem situacije na Bliskom istoku. Konačno, Erdogan ništa ne dobija novim Balkanskim ratom, do kojeg može dovesti instrumentalizacija Rame kroz afirmisanje, stvaranje i proglašenje Velike Albanije.

Nekoliko događaja bezbjednosnu situaciju u regionu dovelo je do usijanja. Jedan od njih svakako da je odluka pravosudnih organa Francuske da Ramuša Haradinaja ne izruče Srbiji. Zabranu napuštanja grada Kolmana, dok apelacioni sud ne donese odluku o njegovom statusu, Haradinaj je kršio svaki dan tako što je grad napuštao vozilom NATO i odlazio do francuske vojne baze na brifing. Očito da je Haradinaju namijenjena važna uloga u budućim događajima. Haradinaj na Kosovu raspolaže vojnom infrastrukturom, ima nadzor nad terorističkim organizacijama, kao i kanale za krijumčarenje drogom iz Avganistana. Hardinaj ima svu logistiku neophodnu terorističkim organizacijama – eksploziv, oružje, izradu dokumenata. Radi se o surovom ubici spremnom na sve.

ZAŠTO SE PRITISKA SRBIJA

Neophodno je podsjetiti da su Haradinajevi ljudi, uključujući i ličnog tjelohranitelja, bili ubačeni u Kumanovo, gdje su se sa njima obračunale makedonske snage bezbjednosti. Nad Makedonijom kao da se nadvila sjenka Kumanovske bitke iz maja 2015. godine. Izvjesno je da će Haradinaj uzeti učešće u albanskom odgovoru na upad pristalica Gruevskog u zgradu makedonske skupštine, a sukobi u Makedoniji mogli bi se prenijeti na sjever Kosova i jug Srbije. Naravno, dalji tok situacije zavisiće od spremnosti i čvrstine koju Srbija bude pokazivala prema bezbjednosnim rizicima i prijetnjama koje dolaze sa juga.

Kako će Srbija reagovati na eventualno širenje ratnog požara iz Makedonije na njenu teritoriju zavisiće od političke, a time i bezbjednosne stabilnosti zemlje. U tom smislu treba sagledati i višednevne proteste snaga poraženih na nedavno održanim predsjedničkim izborima. Soroš je angažovao svu svoju infrastrukturu na destabilizovanje Srbije i rušenju Vučića, uz konstataciju „odradio je svoje“. Protestanti su dobili zadatak da, kada procijene da imaju dovoljno snaga, provale u zgradu Narodne skupštine i proglase novu vlast. Soroš želi da za života vidi „konačno rješenje“ pravoslavaca na Balkanu u smislu političkog devastiranja Srbije i Republike Srpske. Srbija se doziranim haosom, stanjem na ivici sukoba protestanata sa organima reda želi udaljiti od mogućnosti da pomogne Republici Srpskoj.

Preko nevladinih organizacija i raznih fondacija ukazuje se na veliku stopu nezaposlenosti i socijalnu krizu u Srpskoj, i korišćenjem društvenih mreža nastoje animirati mladi, po uzoru na zbivanja u Beogradu. Cilj je „probuditi“ mlade, odnosno proizvesti ulične nerede u Banjoj Luci i nasilnu promjenu vlasti. Soroševi kapaciteti su u punoj snazi.

Ujedno, banjalučki biskup Komarica oštrom retorikom stvara atmosferu u kojoj se Hrvati prikazuju kao žrtve i protivi se, uostalom kao i cijela Biskupska konferencija, politici HDZ BiH. Katolička crkva ne želi treći, hrvatski entitet u BiH, već BiH sastavljenu od regiona. Komarica neće ni da pomene da su iz srednjebosanskih kantona Hrvati potpuno nestali. Biskup u suštini vrši medijsku pripremu za udare na Srpsku.

Paralelno s navedenim, teku aktivnosti koje treba dodatno da preusmjere pažnju Rusije na Ukrajinu, čak će se tražiti zona zabrane letova iznad Ukrajine i iznad Kalinjingradske oblasti. U Rusiji se projektuju neredi i planiraju teroristički napadi, radi se na okretanju Turske od Rusije, i vojnom „razvlačenju“ Rusije od Libije do Irana.

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Pingback: Kto i počemu podžigaet Zapadnыe Balkanы — Balkanы

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *