Ko su ljudi u Kremlju koji odgovaraju Rusiju da interveniše u Ukrajini?

Ko su ljudi u Kremlju koji odgovaraju Rusiju da interveniše u Ukrajini?

25 августа 2014

127562483_411425cNedavne kadrovske promene u rukovodstvu DNR i LNR i protivrečna saopštenja koja su usledila za njima sa frontova Novorusije isprovocirala su novi talas diskusija u ruskom društvu u vezi sa politikom nemešanja Kremlja u unutrašnji konflikt u Ukrajini.

Mnogi eksperti nisu na isti način primili uzdržanost ruskog rukovodstva, koje za sada daje prednost davanju posredne podrške našim sunarodnicima, koji se bore na prvim linijama geopolitičkog fronta između Ruskog sveta i Zapada. Među njima je Aleksandar Dugin, poznati filozof-evroazijac, jedna od značajnih figura u intelektualnim patriotskim krugovima, koji u politici Kremlja vidi izdaju pozicija u vezi sa ukrajinskim pitanjem. Čitalac može da se upozna sa njegovom tačkom gledišta u tekstu Pirova pobeda povratnika, objavljenom u Slobodnoj štampi (Svobodnaя pressa).

Razmišljajući nad sudbinom Novorusije, Dugin dolazi do zaključka da su borbe u aparatu ruskog predsednika razlog smušene politike Rusije u odnosu na ukrajinsku krizu. To je povezano sa geopolitičkom kapitulacijom RF pred Zapadom u najbližoj istorijskoj perspektivi. Po mišljenju Dugina, glavni inicijator „diskreditacije pristalica slanja vojske” u Donbas je pomoćnik predsednika RF Vladislav Surkov. Figura bivšeg vicepremijera a ranije prvog zamenika šefa administracije predsednika (koordinirao je unutrašnju politiku Kremlja) i autora koncepcije „suverene demokratije” uvek je privlačila pažnju javnosti. A neki predstavnici ekspertskog miljea su ga javno nazivali „sivom eminencijom” Kremlja.

U isto vreme, ne smatraju svi analitičari da je upravo pozicija Surkova u vezi sa Ukrajinom faktor koji je postao razlogom zbog koga parolu “Putine, pošalji vojsku!” šef ržave nije prihvatio. Tako je, na primer, poznati publicista Mihail Leontjev u jednom od svojih intervjua rekao da je Surkov, naravno, bio „politički demijurg″, ali da je sada prestao da nastupa sa te pozicije, „da je otišao iz javne sfere, odrekao se dugih intervjua i komentara i da je to dosledno radio”. Televizijski voditelj je istakao da je „Surkov uvek sebe pozicionirao kao vojnika u službi” i da je „bio jedan od malog broja ljudi u našem sistemu upravljanja sposobnih da svaki postavljeni zadatak ispuni do kraja”.

U razgovoru sa dopisnikom Slobodne štampe Leontjev je izjavio da ne bi hteo da komentariše „odnose Aleksandra Geljeviča i Vladislava Jurjeviča”, odbivši da stupi u polemiku sa evroazijcem preko novina:

— Mogu samo da pretpostavim da oni imaju stari bolesni karakter. Najverovatnije je to lično pitanje koje se ne odnosi na sudbinu Novorusije. Ka obojici se odnosim sa velikim uvažavanjem. To se zove nerazumevanje, što znači da nema smisla. Što se tiče politike Kremlja, slanje vojske je bilo opravdano u slučaju prisajedinjenja Krima. U slučaju situacije sa Novorusijom, to je potpuno drugo. Razlika se sastoji u tome da mi ne možemo da oslobađamo Ukrajinu umesto nje same.

Dovoljno je setiti se izjava Igora Ivanoviča Strelkova, koji je jasno opisivao mali entuzijazam od strane potencijalno za borbu sposobnih muškaraca da stupaju u redove ustanika. Ljudi su bili spremni da uzmu oružje i da štite mesto gde žive, žrtvujući svoj život. Ali oni nisu bili spremni da se potčine regularnoj vlasti i da noće van kuće duže od dva dana. To je tipičan problem za bilo koji partizanski pokret. Ako ne govorimo o ranije formiranim diverzantskim grupama.

SVOBODNAЯ PRESSA: Bez obzira na to da li Rusija ispunjava svoje obaveze prema Novorusiji?

— Bezuslovno. Slanje regularne vojske na njenu teritoriju nije pitanje patriotizma ili antipatriotizma. To je više pitanje realizma, to jest analize situacije i sa njom povezanih rizika za sopstvenu zemlju. Patriotizam se ne sastoji u tome da se od rukovodstva zahteva da donosi odluke koje predstavljaju rizik za postojanje i budućnost sopstvene zemlje. Specifičnost Putina se ogleda u tome da on uvek vrlo pažljivo proračunava rizike. Ne za sebe lično, već za zemlju. Zahvaljujući tome, a takođe i izuzetnom strpljenju i umeću da sačeka, on je uspeo da je podigne ni iz čega. “Slati vojsku ili ne” je lažna dilema.

Neka neko bolje razmotri pitanje odnosa mogućih rizika i dobitaka. Rizika vojnih, geoekonomskih, političkih, a takođe i onih koji su neposredno povezani sa Ukrajinom. Da, u značajnom stepenu to je organski deo Velike Rusije. Ali tako je ispalo da smo doveli situaciju do toga da oni realno ratuju sa nama. Sada ne govorim o Porošenku ili najamnicima iz celog sveta. Pored njih ratuju i ukrajinski muškarci. To je realnost. Učešće u čudnom građanskom ratu – mada on i neposredno utiče na Rusiju – dovoljno je specifična stvar.

Rusija nema pravo da odbaci svoje, ali ne treba i da se upliće u događaj koji može da se pokaže kao tragična zamka. Pošteno ću reći da nemam odgovor na pitanje da li treba slati vojsku ili ne. Hoću samo jedno da kažem – to nije tema izdaje, to nije „kurginjanovština” (misli na skandalozni postupak Sergeja Kurginjana, koji je optužio Igora Strelkova za predaju Slavjanska; prim. prev.). To je problem savršeno drugog tipa i nivoa. Kod mene nema nikakvih osnova da smatram da neko manipuliše našim predsednikom. Hteo bih da vidim čoveka koji bi probao da manipuliše njime po tom pitanju. Tema sivih eminencija je naduvana do neverovatnih razmera. Nema nikakvih sivih eminencija, već postoji čovek koji donosi odluke, vagajući za i protiv. Gore od svega što mogu da predstavim je upuštanje u tuču za koju kod nas nema snage. To bi bilo loše za sve, uključujući DNR i LNR. Ne vidim ničeg patriotskog u tome ako istupimo drčno i izgubimo.

Kao i Mihail Leontjev, predsednik Centra za sistemske analize i prognoze Rostislav Išćenko ne vidi osnove za tvrdnje o tome da Kremlj izdaje Novorusiju.

— Jedinu tezu koju ja delim je to da Moskva ne može da izda Novorusiju, a da Rusija ne izgubi. Iz toga sledi da se to neće desiti. Kao drugo, koliko je meni poznato, Rusijom ne upravljaju ni Glazjev ni Surkov, već čovek sa prezimenom Putin. Nema mesta da se misli da je naš predsednik toliko slab vladar da u vezi sa tako kritično važnim pitanjem od koga zavisi budućnost Rusije i samog Putina može da ide nekakva zakulisna borba među bilo kim. Za sve vreme na vlasti Putin pokazuje da je žestok političar, koji u potpunosti kontroliše situaciju. On nikom ne dozvoljava da vodi samostalne zakulisne igre. Šef države sluša sve, ali sam donosi odluke.

Uopšte, ne izgleda mi ubedljivom ideja da je vlast u oblacima, a da dole loši ljudi vode borbu i izdaju Novorusiju. Zatim, ne razumem kako je moguće svoditi celu situaciju na pojedine figure, bilo da su to Strelkov, Surkov ili Glazjev. Pretpostaviti da sudbina supersile zavisi od jednog penzionisanog potpukovnika, bez obzira na to kakav bi on mogao da bude genijalni strateg i taktičar rata u Novorusiji, sa moje tačke gledišta nije sasvim adekvatna ocena. U uslovima rata u rezervi mora da se nalazi pet kompleta rukovodstva Novorusije. U slučaju ako na prvo padne bomba, drugo potone, a treće se izgubi u donjeckim stepama i tako dalje. Druge varijante moraju da budu jednake – to je rat, gde mogu da se dese svakakvi slučajevi. Čoveka koji se nalazi na čelu mogu da ubiju u bilo kom trenutku. Staviti sudbinu supersile u zavisnost od sudbine Strelkova je najmanje neprofesionalno.

Opet ne razumem otkud ovde Surkov – njega (kao i Glazjeva) je postavio Putin. Kao što je u svoje vreme govorio Pavle Prvi „u Rusiji nema značajnog čoveka, osim toga sa kojim ja razgovaram i dok ja sam njim razgovaram”. Ako delovanje Surkova ne zadovoljava Putina, skinuti svog pomoćnika sa dužnosti je stvar jednog ukaza, koji se potpisuje za nekoliko minuta. U kritičnoj situaciji, kad je reč o sudbini Rusije, centralna vlast nikada ne bi dopustila borbu grupa oko toga šta se dešava u Novorusiji. Zato sam apsolutno uveren da svi članovi Putinovog tima deluju složno i kontrolisano. Pritom, naravno, ne govorim da oni imaju podjednake poglede. Ustvari, osim Glazjeva malo ko od pomenutih ličnosti je javno iznosio svoje poglede na ono što se dešava u Novorusiji. Ali ne sumnjam da će ti ljudi da ispunjavaju donete odluke nezavisno od ličnih stavova.

Surkov_2SVOBODNAЯ PRESSA: Koliko je opravdana odluka Kremlja da se uzdrži od direktnog vojnog mešanja?

— Uveren sam da Putin još nije doneo konačno rešenje po tom pitanju. Ako bi se u Kijevu pojavio talentovani general (lokalni Bonaparta), koji bi umeo da slomi Novorusiju, tada bi ruska vojska prešla granicu. Sa geopolitičke tačke gledišta, Rusiji je udobno da na posredan način podržava jednu od strana u građanskom ratu. Nije slučajno, kako vidimo, da se pozicija Evropske unije u vezi sa ukrajinskim pitanjem, neka i sporo, uz povlačenje, ipak menja. Sada borba ide čak ne za Rusiju, Novorusiju ili Ukrajinu, već za novi svetski poredak.

Počevši od marta, naša država regularno izvodi vojne vežbe i drži armiju u stanju pune borbene gotovosti. To znači da je naše rukovodstvo spremno da je iskoristi, a ne da prosto tako troši budžetska sredstva da bi vojnici mogli da se zabave i pucaju malo iz automata. Sada armija stoji iza leđa diplomata u slučaju da oni ne uspeju da zaustave krvoproliće. Sprovođenje mobilizacionih dejstava i raspoređivanje bojevih odreda je nedvosmislena pretnja silom. Sudeći po ponašanju SAD i EU, niko ne sumnja da će je Rusija upotrebiti u kritičnoj situaciji. Uzgred budi rečeno, Vašington nas specijalno provocira na to da se pošalje vojska. Takođe nije slučajno što je Porošenko u slučaju poslednje ofanzive bacio u borbu sve rezerve. Srećom, ustanici se drže i nema neophodnosti za direktno vojno mešanje RF. Još jednom ponavljam, Putin nije donosio odluku da ne šalje vojsku. Doneta je odluka da se ne dira armija, dok postoje drugi mehanizmi za dostizanje naših ciljeva.

Po mišljenju predsednika saveta direktora Centra političkih konsultacija Nikolo M Igora Mintusova, objektivna politička analiza ne pretpostavlja komentarisanje emocionalnih znakova, koje u svojoj retorici koriste javni radnici i eksperti.

— Ja sam praktično, saglasan sa svim što govori Dugin, ali samo ako ceo njegov tekst prevedemo na politikološki jezik. Ali kod mene protivljenje izazivaju zaključne emocionalne ocene i znaci, koji su okačeni na heroje te istorijske drame. Ja mislim na pitanje o ulozi pomoćnika predsednika Vladislava Surkova. Za suprotstavljanjem između Kijeva i Novorusije, kako u Rusiji, tako i van njenih granica, ima mnogo zainteresovanih strana. Pri čemu oni zauzimaju dijametralno suprotne pozicije. Sa tačke gledišta kako oni vide tu situaciju u istorijskom kontekstu.

Ako bi se izrazili figurativno, uopšteno (van svakog uvredljivog konteksta) u Rusiji postoje politikolozi i socijalni mislioci “dugini”, a takođe i “nedugini”. Među ove druge spada Vladislav Surkov. Te dve kategorije imaju različita viđenja ruske nacionalne ideje, kako ona mora da se razvija, šta je to Ruski svet. Ulaze li u njega samo ljudi koji govore ruski jezik ili i oni koji dele određenu mesijansku ideju “Moskva – Treći Rim”. Pristalice te ideje su ubeđeni da je Zapad ogrezao u grehu merkantilnosti i paradigme uspešnosti, ne pridajući dužnu pažnju duhovnosti. U skladu sa tim, Ruski svet mora da donese svetlost istine Evropi i celom čovečanstvu.

Kada je analitičar suviše emocionalno uvučen u jednu ili drugu poziciju, on prestaje da bude politikolog i postaje u izvesnom smislu politički radnik. To se dešava kada ljude koji ne dele njegovu tačku gledišta, on naziva „izdajnicima”, „neprijateljima” i koristi druge termine iz vojne strategije. Dugin prosto opisuje nekakvu evoluciju koju je pretrpela politika rukovodstva Rusije u odnosu prema ukrajinskom konfliktu. Te izmene imaju, ustvari, iznuđen karakter. Drugi centri moći u svetu ne nastupaju kao statisti, već pokušavaju da realizuju sopstvene scenarije u Ukrajini. Naši geopolitički konkurenti pokušavaju da aktivno utiču na Rusiju, primenjujući ka nama sankcije. Koliko su one žestoke, to je drugo pitanje. Svejedno, Vladimir Putin, kao odgovoran političar donosi uravnotežene odluke.

On ne može da ignoriše tačku gledišta ostalog sveta. Kao što je poznato, politika je umetnost mogućeg. Promene kursa Kremlja su povezane samo sa tim. Na bazi datih okolnosti, vektor koji se formirao nekoliko meseci unazad, trebalo je korigovati. Zaista, oni politički radnici koji su smatrali taj vektor nepromenljivim, interpretiraju promene kao “izdaju”.

SVOBODNAЯ PRESSA: Ima li smisla demonizovati figuru pomoćnika predsednika u datom kontekstu?

— Surkov ima svoju tačku gledišta, a Dugin svoju. Surkov samo artikuliše tu tačku gledišta koja objektivno postoji u društvu. Ona je prosto u svetlu sankcija dobila dodatne argumente, koji dolaze iz spoljašnjeg sveta. Kao posledicu, Kremlj je prinuđen da se fleksibilnije ponaša. Ali nemam direktne dokaze da je upravo Vladislav Jurjevič autor te pozicije ili da je oličava. Sada ta tačka gledišta ima malo više uticaja na čoveka koji donosi odluke. Rezimirajući, Dugin adekvatno opisuje tendencije, ali kako se odnositi ka tim tendencijama, to je isključivo pitanje političkih pristrasnosti. A nekoga, suprotno, raduje uzdržana pozicija Moskve u odnosu na događaje u Ukrajini sa ciljem da se ostvari mogućim ako ne dostizanje punog mira, a ono bar primirje.

(Razgovarao VASILIJ VANjKOV, Preveo GORAN TEŠIĆ)

(Svobodnaя pressa/EKCS)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u