Koliko su pouzdani forenzički podaci Haškog tribunala?

Koliko su pouzdani forenzički podaci Haškog tribunala?

14 августа 2014

karganovićPiše: Stefan Karganović

Da bi se uspešno nametnulo politički oportuno tumačenje jednog isfabrikovanog događaja, neophodne su dve stvari: kontrola narativa, što se uspostavlja u najkraćem roku zahvaljujući dominaciji medijskim sredstvima, i selektivno prikazivanje dokaznog materijala, uz prikrivanje ili uništavanje podataka koji se ne uklapaju u šemu. To je tačan opis načina kako se prikazuje obaranje malezijskog putničkog aviona 17. jula ove godine (videti „Repriza Srebrenice u Ukrajini,“ „Pečat“ br. 328). To ujedno opisuje i važeću praksu pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (MKTBJ) u vezi sa forenzičkom obradom i prikazivanjem dokaznog materijala Tužilaštva. Rezultati takvog postupka ogledaju se u izricanju desetina dugogodišnjih vremenskih kazni i pravnim zaključcima izvedenim pred tim sudom o počinjenju teških krivičnih dela, uključujući genocid.

Pitanje valjanosti forenzičkih dokaza koji se koriste pred MKTBJ poprima dodatnu aktuelnost posle nedavnog izveštaja „Vašingtom posta“ (29. jul 2014.) o internom istraživanju koje je sprovelo ministarstvo pravde SAD, gde se potvrđuje da su forenzičke laboratorije Federalnog istražnog biroa, FIB-a, donedavno smatrane među najboljima na svetu, sudskim organima u velikom broju predmeta dostavljale – pogrešne nalaze. Kao posledica takvih dokaza, mnoga optužena lica su odležala dugogodišnje kazne, a u nekim slučajevima bila je izrečena, i izvršena, smrtna kazna.

„U skoro svakom krivičnom predmetu koju su FIB i Ministarstvo pravde preispitali u okviru opsežne istrage u vezi sa problemima koji su otkriveni u laboratoriji FIB-a, koja se vodi od 2012. godine, forenzički podaci koje je ta agencija dostavljala bili su manjkavi,“ „Vašington Post“ navodi reči jednog državnog zvaničnika.

Istragom je obuhvaćeno 2.600 pravosnažnih presuda i 45 smrtnih kazni izrečenih tokom dve poslednje decenije dvadesetog veka. Generalni inspektor je ustanovio da je tokom petogodišnje istrage smrtna kazna izvršena nad tri lica na osnovu dokaza za koje se sada smatra da su nepouzdani. Paralelna istraga koju je proveo „Vašington post“ došla je do zaključka da je Ministarstvo pravde godinama znalo za manjkavosti forenzičkog postupka i niske profesionalne standarde u laboratorijama FIB-a, kao i o tome da su ti nedostaci verovatno doveli do osuđujućih presuda protiv nevinih lica u nizu predmeta širom SAD. Primerice, Santej Tribl je odležao 28 godina u zatvoru za ubistvo, uglavnom zahvaljujući DNK analizi dlake pronađene na mestu ubistva taksiste 1978. godine. Savesnijim DNK testiranjem naknadno je utvrđeno da ni jedna od dlaka korišćenih u krivičnom postupku protiv njega ne pokazuje karakteristike Triblovog genetskog profila. Sa ogromnim zakašnjenjem, sudija je poništio osuđujuću presudu i Tribl je oslobođen.

Forenzička laboratorija FIB-a od dvadesetih godina prošlog veka uživa reputaciju ikonične ustanove u čiju se profesionalnost implicitno veruje i čiji rezultati, sve donedavno, nisu podlegali sumnji. Afera na najvišem nivou koja ovih dana potresa američko pravosuđe ponovo u prvi plan stavlja elementarno pitanje prava optužene osobe da blagovremeno ostvari nezavisnu proveru dokaznog materijala koji se protiv nje koristi.

Na suđenjima Radovanu Karadžiću i generalu Ratku Mladiću jedno od ključnih pitanja odnosi se upravo na mogućnost nezavisne provere DNK podataka u vezi sa Srebrenicom koje sudu dostavlja laboratorija Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) iz Tuzle. Mada širom Evrope postoje brojne laboratorije koje su kvalifikovane da provere forenzičke nalaze ICMP, sudska veća Haškog tribunala uporno odbijaju sve zahteve odbrana da im se to omogući. Ta praksa Haškog tribunala ne samo da grubo narušava procesna prava optuženih već dovodi u pitanje kredibilitet dokaznog materijala u celini, pogotovo u svetlu ozbiljnih propusta vodeće laboratorije iz ove oblasti u SAD.

Kada se uzme u obzir politička pozadina srebreničkog pitanja, već sam proces formiranja ICMPizaziva nedoumice. Ova organizacija je namenski nastala 1997, na inicijativu bivšeg predsednika Bila Klintona, sa specifičnim zadatkom utvrđivanja forenzičkih činjenica vezano za nestala lica tokom rata u BiH devedesetih godina. Od tada, ICMPje simbolički proširio svoju delatnost na identifikovanje i žrtava nekih prirodnih katastrofa u svetu ali te aktivnosti su zanemarljivog obima u poređenju sa glavnom. Podatke iz laboratorije ICMPu Tuzli, od procesa generalu Krstiću sve do danas, tužilaštvo Haškog tribunala koristi kao glavni forenzički dokaz na svim srebreničkim suđenjima. Pošto su rezultati ekshumacija jedini postojeći materijalni dokaz vezano za Srebrenicu, značaj ovih dokaza, na čiju obradu ICMPbukvalno uživa monopol, teško je preceniti.

Uzgred, podozrenje da se u biti profesionalne delatnosti ICMPnalazi neizlečivi sukob interesa ne otklanja činjenica da od 1997. godine svakog od njenih predsednika uvek postavlja – Stejt departman SAD.

Stanje po ovom pitanju u Hagu je alarmantno i bilo bi sasvim neprihvatljivo – da se poštuje načelo zakonitosti. Slično laboratoriji FIB-a koja se trenutno u SAD nalazi pod lupom, glavna laboratorija ICMPu Tuzli, gde se vrše DNK uparivanja i forenzički obrađuju dokazi sa terena vezano za Srebrenicu, nalazi se pod velikim profesionalnim znakom pitanja. Sve do 2007. godine (nakon što je već navodno bilo identifikovano oko 5.000 „žrtava Srebrenice“) ICMPje radio bez licence GEDNAP-a, međunarodnog tela koje registruje i odobrava rad laboratorijama ove vrste. Istragom „Istorijskog projekta Srebrenica,“ u direktnom kontaktu sa GEDNAP-om, ustanovljeno je da tajanstveni laboratorijski objekat u Tuzli, gde se obavlja najveći deo forenzičkog posla za račun tužilaštva Haškog tribunala, inspektorima GEDNAP-a nikada nije bilo dopušteno da posete da bi ocenili upotrebljivost opreme i kompetentnost osoblja. Licenca koju je ICMPnajzad dobio, i inspekcija kojom je to omogućeno, odnosi se samo na administrativno sedište u Sarajevu i pomoćnu laboratoriju manjeg obima koja se nalazi u Banja Luci. Najvažniji deo posla ICMP, koji se obavlja u Tuzli, radi se i dalje „na crno,“ bez neophodnog sertifikata i na ivici legalnosti. Međutim, ta činjenica ne sprečava tužilaštvo Haškog tribunala da se poziva na dokaze proizvedene u takvom profesionalnom ambijentu i ne izaziva kolebanje kod sudskih veća da na osnovu takvih dokaza sastavljaju presude i izriču dugotrajne vremenske kazne.

Pri tome, ne treba zaboraviti jednu važnu činjenicu. Svi nedostaci u radu vodeće američke forenzičke laboratorije odnose se na obradu rutinskih premeta, bez ikakve političke konotacije. Osoblju laboratorije FIB-a potpuno je svejedno kako će sud tretirati njihove nalaze. Ako su dokazi manjkavi, to je posledica ljudske greške, ne namerne manipulacije.

Kada su u pitanju srebrenički dokazi, situacija je dijametralno suprotna. Uticajni svetski faktori su strastveno zainteresovani da materijalni dokazi potkrepe određenu verziju događaja. Laboratorija ICMPje osnovana, i dodeljen joj je monopol na forenzičku obradu podataka prikupljenih na terenu, upravo zbog toga. Pored uvek prisutne mogućnosti ljudske greške, postoji i razumna verovatnoća da će u odsustvu adekvatnih mehanizama kontrole u slučaju ICMP neizbežno doći i do manipulacije.

Jedan od takvih mehanizama, koji predviđa krivična praksa svih civilizovanih zemalja, je pružanje mogućnosti veštacima odbrane da provere valjanost dokaza koje predlaže tužilaštvo. To procesno pravo je ugrađeno u kodekse pojedinih država i međunarodne sporazume koji regulišu krivični postupak, i u principu uopšte nije sporno. Sporno je jedino pred Haškim tribunalom. Potpuno razuman i opravdan zahtev odbrane Radovana Karadžića da joj se dostave biološki uzorci svih 6.500 navodnih uparivanja srodnika i žrtava Srebrenice, radi provere u nezavisnoj laboratoriji koju će izabrati odbrana,raspravno veće je odbilo uz lakonsku motivaciju sudije Kvona da „ICMPnema nikakav razlog da krivotvori rezultate.“ Na kraju, veće je odbrani odobrilo samo 300 „nasumice odabranih“ uzoraka, što je nedovoljno za kompetentnu procenu valjanosti identifikacija dvadesetostruko većeg broja navodnih „žrtava.“

Potencijal za montiranje dokaznog materijala koji sudu dostavlja hermetički zatvorena ustanova ICMPpojačava činjenica da postoji mogućnost da se uverljivo falsifikuju ne samo DNK rezultati, nego i DNK uzorci na kojima se ti rezultati baziraju. Dr Dan Frumkin, osnivač biološke laboratorije Nucleixiz Tel Aviva, koja je patentirala naučno pouzdan metod za razlikovanje pravog od lažnog DNK, izjavio je da je podmetanjem lažne DNK materije koja izgleda sasvim autentično „moguće iskonstruisati mesto zločina“ i dodaje da je tako lako izvesti tu varku „da bi svaki student biologije znao kako da to uradi.“ („Njujork Tajms“, 18. avgust 2009.)

I Srebrenica i nedavno obaranje malezijskog aviona pokazuju karakteristična svojstva operacija izvedenih pod lažnom zastavom sa ciljem politički motivisanog fiksiranja odgovornosti. U obe operacije prisutni su karakteristični elementi: ostvarivanje kontrole narativa i podmetanje lažnih i uništavanje nezgodnih pravih dokaza. Od trenutka otvaranja istrage 1996. godine, sva nalazišta srebreničkih posmrtnih ostataka na terenu rigorozno kontrolišu organi tužilaštva Haškog tribunala i podjednako zainteresovana „međunarodna“ organizacija ICMP. U Ukrajini, kao što smo predvideli pre dve nedelje, snage kijevske hunte vrše besomučne napade sa ciljem preuzimanja kontrole nad mestom pada oborenog aviona i dokaza koji se tamo nalaze. Matrica je isuviše očigledna da bi bio potreban dodatni komentar.

Inherentna nepouzdanost neproverljivih forenzičkih dokaza koje koristi tužilaštvo Haškog tribunala, a koji potiču iz netransparentne laboratorije ICMP, osnovane isključivo da bi fabrikovala dokaze kojima će se presudama obezbediti privid naučne utemeljenosti, dovodi u pitanje sve presude koje su iz takve dokazne građe proistekle. U svetlu profesionalnih neregularnosti nedavno otkrivenih u radu politički neutralne vodeće kriminalističke laboratorije u SAD, sve ranije presude pristrasnog Haškog tribunala, donete pod procesno neredovnim uslovima, moraju se hitno preispitati. Više od toga, odbrane Radovana Karadžića i Ratka Mladića treba unapred da u svojim predmetima radikalno problematizuju tu nedozvoljivu praksu, pre nego što veća donesu još dve presude bazirane na neproverenim i potencijalno falsifikovanim materijalnim dokazima.

(Pečat)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u