Коме смета Додик?

Kome smeta Dodik?

24 jula 2015

pol-iskenderov 786Piše: Petar Iskenderov

Situacija u BiH po pitanju Republike Srpske neprekidno eskalira. I taj proces nije direktno povezan sa namerama njenog predsednika Milorada Dodika da sprovede referendum o principima delatnosti centralnih sudskih organa i o pravnoj zasnovanosti odluka Visokog predstavnika međunarodne zajednice. Pa i sporovi oko sudbine poligona Republike Srpske u opštini Han Pijesak – pre su posledica, a ne uzrok.

Koreni svega proizašlog sežu mnogo dublje i povezani su sa opštim procesom preformatiranja ne samo Balkana, nego i celokupnog evroazijskog prostranstva. Zapadni centri moći su razradili scenario takvog “preformatiranja”, koji ne dozvoljava postojanje političkih tvorevina, partija i pojedinih ličnosti čija se delatnost ne uklapa u modele Vašingtona i Brisela.

Uprkos činjenici da se međunarodno-pravno priznanje Republike Srpske u Bosni i Hercegovini zasniva na Dejtonskom mirovnom, sporazumu koji su razradili i praktično progurali Amerikanci i lično pokojni Ričard Holbruk, još 1995. godine je bilo jasno da je za Zapad državnost Srba u BiH, iako realno postoji, blago rečeno, nepoželjna. Jedino što je u stvari ometalo Zapad da realizuje ubrzani scenario demontiranja srpske državnosti – bila je zauzetost drugim problemima. Obezbeđivanje “nezavisnosti Kosova”, prekrajanje prostranstva “Velikog Bliskog Istoka”, intervencije u bivšem SSSR-u, zahtevaju održavanje određene pozadine. Potom je čak i kriza iz 2011. godine po pitanju namere Banja Luke da sprovede referendum, bila regulisana prilično operativno na osnovama uzajamnih ustupaka rukovodstva Republike Srpske i Evropske Unije.

Danas je za Zapad nastala principijelno drugačija situacija. Vašington i Brisel razmatraju svaku zemlju i svakog političara pre svega kroz prizmu njegove pozicije u odnosu prema Rusiji, a takođe i realizaciji energetskih i integracionih projekata koje preduzima Moskva. I u tom smislu figura nezavisnog Milorada Dodika, koji je sposoban da blokira spoljnopolitičke odluke vlasti Bosne i Hercegovine, izgleda kao maltene jedini izazov za evroatlantiste u Evropi (naravno, ako ne računamo premijera Grčke Aleksisa Ciprasa i njegove istomišljenike u zemljama Sredozemlja).

Pored toga, složene i višedimenzionalne geopolitičke igre odigravaju se i na velikom Bliskom istoku. Tamo su se uslovi znatno iskomplikovali u poređenju sa agresijom SAD na Avganistan i Irak. I u ovoj situaciji, podrška koja je pružena muslimanskim vlastima u Sarajevu u njihovom sukobljavanju sa Srbima iz BiH, za SAD predstavlja važan manevar u sopstvenim uzajamnim odnosima sa “Islamskom državom”, Turskom i arapskim monarhijama u Persijskom zalivu, na čelu sa Saudijskom Arabijom.

Za stvaranje međunarodno-pravne i propagandne osnove za demontažu Republike Srpske, trebalo je da posluži Rezolucija Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija o Srebrenici, koju su inicirali Velika Britanija i SAD. Upravo time se objašnjava činjenica da je ona razrađena i izneta na glasanje upravo sada, a ne pre pet ili deset godina. Prihvatanje tog dokumenta omogućilo bi da se prvi put u novijoj istoriji, neka državna tvorevina proglasi produktom “genocida” i “etničkih čišćenja”, pa zbog toga podleže likvidaciji – pa još i sa isplatom obilne višemilijardske nadoknade.

U stvari je analognu ideju još 2008. godine promovisao tadašnji predsednik Hrvatske Stipe Mesić, koji je iskazao nerazumevanje prema tome “zašto Republika Srpska, koja je zasnovana na genocidu i etničkom čišćenju, još uvek postoji”. Takođe treba podsetiti da administraciji SAD stoji na raspolaganju rezolucija o Bosni i Hercegovini koja je doneta još 2009. godine tadašnjom demokratskom većinom u Predstavničkom domu Kongresa SAD. Ona sa jedne strane priznaje istorijsku ulogu Dejtonskog sporazuma kao dokumenta zasnovanog na “mnogobrojnim kompromisima”, no, istovremeno je kvalifikovala ukazane kompromise kao prepreku za razvoj “produktivnih i efikasnih političkih institucija” u Bosni i Hercegovini.

Međutim, principijelna pozicija Rusije je blokirala odobravanje dokumenta bez presedana po svom cinizmu u SB UN, pa se sada od Zapada mogu očekivati novi koraci usmereni ka demontaži Republike Srpske i uklanjanju njenih vođa sa vlasti. Upravo zbog toga je i vođena tako intenzivna diskusija oko referenduma Srba iz Bosne i Hercegovine. Zapad se nije uplašio konkretne presude po pitanju suda ili tužilaštva u BiH, već same činjenice obraćanja Milorada Dodika u traženju opštenarodne podrške. Isto kao što je EU bila šokirana referendumom u Grčkoj, a što je najvažnije, nivoom opštenarodne podrške koja je ukazana premijeru Ciprasu.

U nastaloj situaciji vlasti Srbije su se našle u najneprijatnijoj situaciji. Tačnije, oni su sami sebe tu saterali. Umesto da se zamisle nad sprovođenjem sopstvenog referenduma – dobrih pitanja koja zaslužuju izjašnjavanje građana ima poprilično (od Kosova i EU, do socijalno-ekonomskih mera kabineta) – premijer Aleksandar Vučić je posle posete SAD počeo da aktivno nagovara Dodika da odustane od plebiscita. Indikativni su i argumenti koje iznosi šef srpske vlade. Po njegovim rečima, on shvata argumente predsednika Republike Srpske, međutim, “cena je isuviše visoka”.[1] Na koji način može biti suviše visoka cena najdemokratskijeg koraka – referenduma – srpski premijer nije pojasnio.

“Još od 2008. godine u kursu srpskih vlasti se ogleda neverovatna pristrasnost ka Evropskoj uniji – ukazalo je ovih dana francusko izdanje  Le Monde diplomatique. I premda je Beograd uvek održavao tesne veze sa Moskvom, nova politička figura zemlje Aleksandar Vučić se pridržava sve izraženije prozapadne politike. Bilo da je u pitanju ubeđenje ili oportunizam, takva pozicija u perspektivi može staviti pod sumnju sveti princip vojne neutralnosti Srbije”.[2]

Ipak, želim da verujem da vlasti Srbije ipak neće slušati samo Brisel i Vašington. Današnja situacija u Evropi i svetu je suviše složena da bi se na nju gledalo isključivo očima članova administracije SAD ili američkih kongresmena.

[1] http://www.fsksrb.ru/fond-strateske-kulture/ostalo/lov-na-republiku-srpsku/

[2] http://www.monde-diplomatique.fr/2015/07/DERENS/53190

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *