Конструкциона грешка

Konstrukciona greška

11 marta 2018

Piše: Željko Cvijanović

1.
Lament, bes ili likovanje – a baš to troje ove nedelje dominira u opisima sudbine Vučićeve opozicije u Beogradu – nisu tle na kome rađaju razumni zaključci. Na primer takvi da izborni brodolom liberalne prozapadne opozicije nije mogao biti, kako uglas tvrdi većina ovdašnjih poznavalaca, tek rezultat Vučićeve nadmoći u izbornim alatima – iako je to, bez sumnje, pojačalo neuspeh njegovih protivnika.

Nije, dakle, ključ opozicionog neuspeha bio u pogrešno izabranoj strategiji niti u Vučićevoj superiornosti u medijskom polju. Njegov trijumf dogodio se u političkom polju, sve ostalo samo ga je pojačalo. A to će reći da je on, neuporedivo uspešnije od protivnika, umeo da harmonizuje svoje političke ciljeve i sredstva sa duhom vremena. Složimo li se da je baš u tome liberalna opozicija bila ekstremno neuspešna, brzo ćemo doći i do zaključka da ni njen izbor strategije ne može biti slučajna greška. Jer Vučićevi protivnici nisu birali svoju strategiju, nego preuzeli jedinu za koju znaju, sa kojom su, na kraju, tokom decenija živeli i svoje izborne uspehe. Hoću da kažem sledeće: pogrešna izborna strategija opozicije nije bilo slučajno gaženje mine, već krupna „konstrukciona greška“, stara taman koliko i liberalna opozicija u Srbiji, a to će reći skoro 30 godina.

2.
Uostalom, hajde da bacimo malo svetla na tu strategiju. Kad Vuk Jeremić govori o Vučićevoj vlasti kao najkriminalnijoj u Srbiji ikad ili kad Dragan Đilas, poput Sonje Biserko, zapenušano svedoči o fašizmu u Beogradu ili kad svi zajedno odbijaju da prihvate rezultat izbora na kojima su potučeni do nogu, naričući o povratku 90-tih, jasno je da je reč o strategiji prepisanoj iz tog vremena. Satanizacijom Miloševića i njegove vlasti nastojalo se polarizovati i mobilisati srpsko društvo. Teško da bi ta strategija i tad dala rezultat da je vrlo drastično nisu poduprle zapadne sile, posle čega je Srbija zaista postala podeljeno društvo, što je bio preduslov krupne društvene destabilizacije i na kraju razorne petooktobarske eksplozije.

Drugi element izborne strategije Đilasa, Jeremića i drugova preuzet je iz dosovske tranzicione ere nultih godina. Pošto su se velika petooktobarska obećanja iscrpela već za godinu dana, „hit“ su postale utešne nagrade – predizborna obećanja o finansijskim beneficijama (povećanju penzija, besplatnim vrtićima i gradskom prevozu, socijalnim davanjima). Vrhunac je ovaj put bilo obećanje Dragana Šutanovca kulturnim radnicima, inače tradicionalnim klijentima njegove stranke, da će visinu svojih budžeta moći sami da određuju. Svima, dakle, prema potrebama, do mere da se u nekom momentu osetilo koliko toj politici nedostaje veliki meštar Mlađan Dinkić sa svojim obećanjem o „hiljadu evra besplatnih akcija“, što je presudilo da 2008. godine koalicija Borisa Tadića pobedi na parlamentarnim izborima.

3.
Te komponente opozicione izborne strategije – obe sa prljavom vodom prosipajući i dete – sledile su iz ključnog načela te političke grupacije. Reč je o tome da ona oslonac za preuzimanje vlasti po pravilu nije tražila u biračkom telu, već u zapadnim silama. I, zaista, nikada ta grupacija ili njeni delovi – ni 2000, ni 2004, ni 2008. nije preuzela vlast bez ključne podrške stranaca. Izostanak te podrške je i bio razlog zašto nije na beogradskim izborima 2018. ozbiljno računala sa preuzimanjem vlasti. Umesto izbora za vlast u Beogradu, za Đilasa i ekipu ovo su bili izbori za „sledeću vlast“, odnosno za prvo mesto u opoziciji, odakle bi se, po automatizmu, došlo na vlast u projektovanom času kad Vučiću birači i stranci okrenu leđa.

Istini za volju, i parlamentarni izbori 2016. i predsednički prošle godine bili su, što se liberalne opozicije tiče, izbori za „sledeću vlast“. Pre dve godine činilo se da je najizglednija „sledeća vlast“ Saša Radulović, koga posle samo godinu dana na predsedničkim izborima više nije bilo nigde, kada je iskočio Saša Janković. Još godinu posla toga, rejting Jankovića i njegovog pokreta desetostruko je manji od njegovog rezultata na predsedničkim izborima. Iznenađujuću nestabilnost u borbi za „sledeću vlast“ pokušava da iskoristi Đilas, koji se nekoliko godina ranije povukao iz politike. Iako je njegov rezultat na beogradskim izborima svedočio o gotovo prepolovljenom broju glasova za liberalnu opoziciju, i to na mestu koje je njihova baza, jasno je da Đilas nije nezadovoljan i da sad sebe vidi u ulozi predvodnika opozicije, odnosno „sledeće vlasti“.

4.
Upravo to je bio razlog zašto je Vuk Jeremić posle izbora na kojima je njegova koalicija potučena do nogu sijao od zadovoljstva jer je, kaže, „stvorena nova realnost“, odnosno „drugi pol naspram SNS, a ne samo ‘opozicioni pigmeji’“. Da li je Jeremić u pravu, odnosno da li je Đilas stabilno zaseo na mesto „nove vlasti“?

Pre odgovora na ovo pitanje, zastanimo na čas na slučaju Vuka Jeremića kao paradigme konstrukcione greške u liberalnoj opoziciji. Zahvaljujući tome što je bio isključen iz DS pre kraha te stranke, zatim u medijima stvaranom utisku da razume nacionalnu politiku i zahvaljujući međunarodnoj karijeri, niko nije imao bolju polaznu poziciju od njega da ugrozi Vučića. Vuk je, međutim, pogrešio baš na svakom mestu na kome je mogao: iako u startu nije morao da se pravda za svoj žuti staž, on je činio sve suprotno – da bude identifikovan sa svojom bivšom strankom. U času kad su mnogi očekivali da vide šta je njegov politički prtljag koji je doneo iz belog sveta, u kome se kuvaju krupne promene, Vukova politika izgledala je kao da su ga po padu Cvetkovićeve vlade zakopali u zemlju i izvadili pet godina kasnije. Njegova Narodna stranka bila je i ostala samo bleda slika narodnjaštva, iza koje su se krile konstrukcione greške cele srpske prozapadne opozicije: da ne preza od izazivanja društvenog raskola da bi preuzela vlast, da po svaku cenu želi da animira zapadne sile da arbitriraju u izboru vlasti i da je mimo njega prošlo sve što se u svetskoj politici desilo poslednjih godina.

5.
Pa ipak, ocena Jeremića, prema kojoj je on zbog konstrukcione greške prokockao šansu da izraste u autentičnog političkog lidera, ne znači da on obavezno nije u pravu i da nije formiran front protiv Vučića, odnosno da Đilas i Jaremić neće biti „sledeća vlast“.

Procena o tome, međutim, neće zavisiti od toga hoće li Đilas i ekipa stvoriti „ozbiljnu političku organizaciju“, kako mu se već danima sugeriše, i hoće li uspeti da dobaci do ozbiljnog političkog programa. Ništa od toga neće se desiti, liberalna opozicija ne dobacuje do te visine upravo zbog one stare konstrukcione greške. Umesto toga, njih će budućoj vlasti preporučivati staro uverenje da im vlast pripada po svim prirodnim i drugim zakonima, kao i njihovo uverenje da se vreme razumevanja zapadnih sila za Vučića neumitno približava svom kraju.

Beogradska kampanja prozapadne opozicije baš zato nije pokazala ništa novo u odnosu na njihovu kampanju iz, recimo, 2012. godine. Oni i dalje umeju da pričaju sa strancima, ali ne umeju sa Srbima, za razliku od današnje vlasti – Vučića, pa i Dačića – koja je morala da nauči da priča sa strancima da bi postala vlast, ali zbog toga nije prestala da priča sa Srbima.

6.
Sve to znači da je pozicija Đilasa, Jeremića i Jankovića kao „buduće vlasti“ potpuno neodrživa u kontekstu iole normalnih političkih prilika. Taj povratak, međutim, moguć je u kontekstu moguće destrabilizacije, nenormalnih prilika, gde bi strani faktor bio motivisan za učešće na izborima barem koliko 2008. ako već ne kao 2000. godine.

Otuda povratak liberalne opozicije na vlast ne bi bio samo, blago rečeno, čin političke regresije, nego je do toga moguće doći samo uz krupnu destabilizaciju, još krupnije rizike i dovođenja stvari na samu ivicu. I to je pravi kauzalitet koji čini srce naše „konstrukcione greške“: možda bi Đilas i drugovi radije bili konstruktivniji u opoziciji, pristojniji i manje agresivni i bahati. Možda bi, ali keč je u tome što njih na vlast vraćaju samo problemi, lomovi i prevrati. Pa zašto ih onda ne bi proizvodili? Radi se, dakle, o tome da Đilas i društvo ne biraju svoje pogrešne i opasne političke strategije. Umesto toga, te strategije davno su izabrale svoje nosioce, i tu pomoći nema.

(Standard.rs)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Rade says:

    Jeftino se prodao. Ima miran “ Standard” bez hakovanja, ali obraz, sta je sa njim ?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *