КОСОВО НА СРПСКОМ ПУТУ У НАТО

KOSOVO NA SRPSKOM PUTU U NATO

30 jula 2017

Piše: Dušan Proroković

Dovoljno je i malo poznavati istoriju, pa shvatiti da u politici trajnih rešenja nema. Na Balkanu je to baš uočljivo. Zato je i insistirati na „trajnom rešenju za Kosovo“ besmisleno. Nikakvo „trajno rešenje“ se neće izroditi nakon najavljenog „unutrašnjeg dijaloga“ o Kosovu u Srbiji. Rezultat svega trebalo bi da bude prijem lažne države Kosovo u UN. Dakle, Srbija formalno neće priznati „Republiku Kosovo“, ali neće ni ometati prijem ove državolike tvorevine u UN. Stari plan, osmišljen u Berlinu 2007. godine pod radnim nazivom „Rešavanje odnosa Srbije i Kosova po uzoru na dve Nemačke“.

Problem sa „kosovskim slučajem“ je što on nema neke preterane veze sa istočnonemačkim primerom. SR Nemačka i DR Nemačka su zajedno primljene u UN. Srbija je već članica UN. Tako, da ako se želi potpuna paralela između dva slučaja, a tiče se daljih evrointegracija, onda se ona može samo izvući tako što bi i Srbija i „Kosovo“ istovremeno postale članice EU i taj status jedna drugoj priznale. Naravno, „ubacivati Kosovo“ u EU na ovakav način nije dovoljno za potpunu legitimizaciju i svojevrsnu legalizaciju statusa lažne države Kosovo u međunarodnim odnosima. To se može učiniti samo kroz prijem u UN. Otuda i insistiranje najpre Nemaca (prvi put je o ovome javno progovorio Volfgang Išinger, mada nisam siguran da je on i autor ovog plana), a zatim i ostalih zapadnih centara moći. Očigledno je šta će time dobiti kosovsko-metohijski Albanci i njihovi sponzori. Prvi dobijaju državu u punom smislu te reči, čiji status ćemo teško moći da osporimo čak i ukoliko sa njom ne uspostavimo formalne odnose; drugi dobijaju tapiju na „istorijsku istinu“ i legitimizaciju svega što su nam radili od početka 90-tih do danas. Otvara se pitanje: šta dobija Srbija? Odgovor je: težak poraz sa dalekosežnim posledicama.

„TRAJNO REŠENJE“ I „TRAJNO MUČENJE“

Prvo, kada se status Kosova zapečati prijemom u UN, Albancima će na raspolaganju stajati mnogobrojni mehanizmi da svoju poziciju brane. Srbija više neće biti u prilici da nastupa sa izvesnom diplomatskom prednošću koja proizilazi iz sadašnjeg statusa, pa ćemo se sa tužbama, žalbama i mnogim drugim stvarima zabavljati narednih decenija. Umesto „trajnog rešenja“ dobićemo „trajno mučenje“ i dalje orijentisanje naše i spoljne i unutrašnje politike ka Kosovu, samo ćemo sada biti u daleko nepovoljnijem položaju. Najavu o tužbi za genocid smo već nekoliko puta dobili. Skorašnja iskustva sa Hrvatskom nam govore kako će se stvari odvijati.

Verovati da će do drugačijeg raspleta doći u našim biletaralnim odnosima sa Prištinom je naivno ili glupo. Sa jedne strane, unutrašnji procesi u albanskom političkom korpusu su takvi da ne postoji nijedna naznaka kako bilo ko od njih planira da vodi uravnoteženiju politiku prema Srbiji. Naprotiv, od jednog do drugog izbornog ciklusa na Kosovu sve veći broj glasova dobija partija koja u prvom poglavlju svog političkog programa ima odrednicu o „nacionalnom ujedinjenju Albanaca“. Sa druge strane, nepostojanje želje da se učini makar i jedan ustupak oko formiranja ZSO pokazuje kakva je dugoročna orijentacija albanskih političara. Ako nisu napravili tako mali korak, zašto bi pravili veći u nekim narednim godinama ili decenijama.

Drugo, kada stvari sagledavamo iz ponašanja zapadnih aktera videćemo da kod njih uopšte nema tačke, pa samim tim ni „trajnih rešenja“. Postoje samo zapete. Najpre je bilo „standardi pre statusa“, pa „standardi i status“, pa „status pre standarda“, pa „samo status“, pa uvezivanje procesa evrointegracija i kosovskog statusa, pa legitimizacija procesa osnivanja kosovskih oružanih snaga… Sledeći koraci se naziru, a prvi u nizu će biti ulazak Kosova u NATO. U tom kontekstu, za Srbiju nema „trajnog rešenja“, već „trajnog procesa“. Dakako, procesa kojim će upravljati NATO. Kako će tada, u situaciji kada Srbija ne priznaje Kosovo, a Kosovo postane članica NATO, zvanični Beograd braniti svoju politiku vojne neutralnosti. Hoćemo li ratovati protiv NATO? Oštro politički protestovati? Prekinuti svaku dalju saradnju? Ili ćemo, što je najverovatnije, a da bi i dalje plivali niz maticu, primeniti sve odredbe IPAP i krenuti putem NATO? Poslednje rešenje deluje najlogičnije. Vojna neutralnost se više ne može braniti ukoliko Kosovo sa članstvom u UN pristupi NATO.

ULAZAK U NATO I TRI PROBLEMA

Oko ulaska Srbije u NATO u takvim okolnostima se otvaraju tri problema. Prvi je svakako istorijska dimenzija NATO agresije na SR Jugoslaviju. Učlanjenjem u NATO mi prihvatamo svu argumentaciju koja je protiv nas korišćenja upravo od strane vodećih NATO država. Time i olakšavamo kosovskim Albancima da nas tuže za šta god hoće. Za sve one koji bi kao kontratezu izneli da se sva ova pitanja mogu regulisati, sa Amerikancima ili NATO, u trenutku kada budemo dozvoljavali Kosovu da uđe u UN, preporučujem da promene ploču. I Rusima su garantovali svašta, od usmenih obećanja da se NATO neće širiti na postsovjetski prostor, do pisanih kojima se rešava pitanje statusa ruskih pomorskih baza na Krimu. I? Drugi je dugoročno narušavanje odnosa sa Rusijom i sasvim sigurno Kinom, jedinih velikih sila u multipolarnom poretku koje su nedvosmisleno pokazale da imaju nameru i da nas politički podrže i da kod nas investiraju u projekte oko kojih se dogovorimo kao ravnopravni partneri. Umesto „trajnog rešenja“, ostajemo sa „trajnim problemom“, jer našu poziciju u međunarodnim odnosima neće imati ko da brani. Ulazimo u „zonu arbitraže SAD“, tako da će naša spoljna politika morati da bude prilagođena ciljevima NATO. I treće, mada će nekima delovati malo verovatno, ulaskom u NATO Srbija će sve dalje biti od ključne evropske države – Nemačke. Zvanični Berlin ne gleda blagonaklono na srpske interese, oni imaju druge favorite u našem delu Evrope, ali je u tekućoj fazi međunarodnih odnosa (koja, kako je nedavno dobro primetio Andrej Fursov može potrajati i naredne dve-tri decenije) vrlo važan za pokušaj vođenja multivektorske spoljne politike Srbije. Kada se konačno rasklopi NATO-kišobran nad celim „Zapadnim Balkanom“ više nema prostora za multivektorsko delovanje, već se pripajamo baltičko-jadranskom Međumorju, istočoevropskom pojasu pod čvrstom kontrolom SAD. Danas nam se objašnjava kako je „sagledavanje realnosti“ na Kosovu u interesu našeg bržeg puta ka EU, ali to će se za par godina sasvim preokrenuti: takav pristup će nas suštinski udaljiti od Nemačke, samim tim i od projekta „kontinentalističke EU“ kao novog pola u multipolarnom poretku.

Treća stvar vezana za prijem Kosova u UN je omogućavanje pravnog i političkog zaokruživanja „balkanske šestorke“. Srbija ostaje zatvorena u zapadnobalkanski konstrukt, u kom će se još nalaziti Makedonija, BiH, Crna Gora i dve albanske države – Albanija i Kosovo. Pored dve albanske države, sami Albanci će u trećoj – Makedoniji – držati u svojim rukama kontrolni paket akcija, što im omogućava dominantnu poziciju u ovoj (sub)regionalnoj integraciji. Za očekivati je da, kada više ne bude „kosovske pretnje“ (ili mogućnosti za pravljenje statusne paralele Srpska-Kosovo), ponovo bude intenziviran proces „unitarizacije BiH“, što položaj Srbije unutar ove šestorke čini još nepodnošljivijim.

I na kraju, četvrto, a tiče se naše unutrašnje politike, jeste pitanje stabilnosti Srbije. Krupne odluke, a to omogućavanje prijema Kosova u UN svakako jeste, se ne mogu donositi bez velikih posledica ukoliko o njima ne postoji konsenzus. U Srbiji se već dugo vodi rasprava o Kosovu i krajnje je licemerno sada govoriti kako dijaloga nije bilo. Bilo ga je itekako i u njemu su čak učestvovali i Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić kao opozicioni političari. Konsenzus do kog smo kao društvo došli bi se možda i najbolje mogao objasniti kroz onu od mnogih ismevanu formulaciju „više od autonomije manje od nezavisnosti“. Sada, različite garniture su ovu poruku različitio shvatale, pa smo posle spoljnih pritisaka i unutrašnjih popuštanja došli tu gde jesmo. Do Briselskog sporazuma. I to je previše ustupaka koji se odnose na „manje od nezavisnosti“. Ali, da ne širim temu i fokusiram se na već napisano. Svaki novi ustupak će značiti odstupanje od konsenzusa i ulazak u novu fazu rešavanja „kosovskog pitanja“ oko koje ne postoji šira saglasnost društva. Da se vodi dijalog i da će iz njega proisteći saglasnost, može se simulirati. To su komunisti činili decenijama. Ali, posledice dolaze, bilo odmah, bilo sa malim zakašnjenjem.

OTVARANJE UNUTRAŠNJEG SUKOBA

Da se ne lažemo, u Srbiji nema saglasnosti oko toga da se kosovsko-metohijskim Albancima dozvoli učlanjenje u UN, takav potez će biti doživljen kao novo poniženje i (možda i ključno) doprineti daljim unutrašnjim sukobljavanjima. Kako će se i kada će se ta sukobljavanja manifestovati ne može se pretpostaviti, ali prilikom takvog razvoja situacije dobrih rešenja jednostavno nema. Stepen naše kolektivne frustriranosti samo će se povećati. Za one koji ne shvataju o čemu pišem, upućujem na Ahmeta Davutoglua i njegovo delo Strategijska dubina. Pojam koji je verovatno najviše puta u radu upotrebio je „psihologija“. Za Davutogluovu viziju je „psihološko“ prethodilo i „strategijskom“, i „razvojnom“, i „geopolitičkom“, i „tehnološkom“. Narod bez samopouzdanja ne može da definiše svoje strategijske ciljeve, planira razvojne politike, razrađuje geopolitičke ciljeve, stremi ka tehnološkom osavremenjavanju. On će ostati samo depresivna masa bez identiteta i sistema vrednosti, smušeno tumarajući po mračnim podrumima istorije. Novi ustupci na Kosovu, prema Kosovu i oko Kosova za Srbiju nisu rešenje. Naprotiv. To su antiistorijske odluke koje nas mogu koštati novi poraza, od kojih ćemo se teško opraviti.

O rešenjima, naravno, možemo raspravljati. O tome sam već pisao, a ostalo je prostora i za nove polemike. U ovom trenutku je neophodno ukazati šta za Srbiju ne predstavlja rešenje. I takav stav je sasvim legitiman posle horskog ponavljanja „argumenta“ kako „rešenje nije da se Albanci vrate pod suverenitet Srbije“ pošto „oni to neće“. Bez obzira što bi se na ovu temu moglo štošta napisati, hajde da tu konstataciju uzmemo u obzir kao jednu polaznu tačku u raspravi. Ali da onda definišemo i drugu polaznu tačku oko koje se ne može raspravljati: nema prijema Kosova u UN. Između ove dve tačke možemo tražiti rešenja. Svaki pokušaj da se ova druga tačka pomeri na polazište kako „nećemo priznavati nezavisnost Kosova“ je zapravo potvrda da se vlast sprema na kapitulaciju. Suštinski, prihvatanjem ideje o uvođenju Kosova u UN se drugim pojmom ne može bolje opisati.

(Standard)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Predrag says:

    Prorokovic se vec odavno "izgubio" u toj svojoj geopolitici...Secam se njegovog apela u vreme vrhunca izbeglicke krize, da budemo dobri i sirokogrudi prema izbeglicama!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *