MirjanaBobicPiše: Mirjana Bobić-Mojsilović

Ovo je zaista neverovatno: Srbija je zemlja koja ima dva kalendara, a i dalje je bez Datuma, u odnosu na koji su svi njeni datumi nekako beznačajni i mali. Ispostavlja se, po današnjoj vrednosnoj skali, da zemlja koja nema DATUM nekako nema ni prošlost ni budućnost, ni vreme, a i prostora je sve manje.

I, što je dodatno depresivno, u čekanju da dobije famozni datum, Srbija mora još da se trudi, iako naši političari ovih dana, već, nekako, i sami na ivici živaca, ponavljaju da je ispostavljanje novih uslova Srbiji prevršilo svaku meru. Oni su, ruku na srce, uradili sve što se od njih tražilo, pa i više od toga, ali izgleda da to neće biti dovoljno. „Svako dalje uslovljavanje i odlaganje datuma za Srbiju ne bi se dobro odrazilo ni na unutrašnje reforme, ni na evropske integracije.“ To je lepo primetila potpredsednica vlade Suzana Grubješić na skupu „Srbija i Evropska unija – nova prilika“, koji je ovih dana organizovala Fondacija „Fridrih Ebert“.

Nova prilika za Srbiju, međutim, ispostavila se kao nešto već viđeno – implementacija, popravni ispiti iz svih predmeta i upozorenja stranih zvaničnika da Srbija mora da dokaže da radi. U međuvremenu, Suzani Grubješić se omakla izjava da do 2020. neće uopšte biti prijema novih članica u EU, što bi za Srbiju politički značilo još novih sto godina samoće.

Drugim rečima, ako Srbija za Vidovdan i dobije Datum, to ne znači da će pregovori i početi odmah, jer će, verovatno, morati da ispuni uslove za početak konkretnih pregovora. A ako ga ne dobije, to znači da je Srbija na lošem putu, iako je trinaest godina na evropskom putu, mada niko tačno ne bi znao da definiše šta to znači. Za običnog građanina Srbije, međutim, ova vrsta vesti već je postala prilično zamarajuća, jer od implementacije, sporazuma, uslova i pridruživanja, ispostavlja se, niko ovde nije video neke naročite vajde, a uz to je ono što je stizalo kao „pride“ bilo sve gore od gorega.

Nije zato čudo što je od svake izjave Suzane Grubješić, ili Dačića ili Vučića na tu temu, ovde važnije koga je opsovala izvesna pevačica na Farmi, i kakve su seksualne navike Evropljana, prema istraživanju koje je fasciniralo svet i koje pokazuje da je promiskuitet u porastu. Nije čudo što je evroentuzijazam nezadrživo krenuo da splašnjava, i što običnom građaninu Srbije sva ta priča oko Evrope i obećanog EVDORADA, sve više izgleda kao šarena laža u koju ne veruju više ni oni koji je tako svesrdno propagiraju.

I pošto niko ne zna koliko će tajati pregovori Srbije, ako uopšte dobije datum, sva je prilika da će Srbija u međuvremenu tek morati da dokazuje da je spremna da se promeni po šnitu koji stiže iz Brisela. Bez obzira na sve, ima tu mnogo dobrih stvari.

Kad bi ovde, u ovoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, bilo zaista mudrosti, dobre volje i poleta, Srbija bi, bez obzira na datume, gej brakove i krive štikle, mogla da uradi nešto za sebe. Da napravi dva auto-puta, da obezbedi da se sva naša deca leče besplatno, da sama pohapsi svoje lopove i pretabana mangupe u svojim redovima, da u svakoj školi napravi pristojan VC, da svoju decu skine sa ulica, da zabrani genetski modifikovanu hranu, da očisti svoje reke, i da uvede najstrože kazne za sve koji zlostavljaju decu, žene i prirodu.

Jer, ako nam je potrebna Evropa da nam kaže da uradimo ove stvari, onda smo zaista zaslužili sve što nam se događa.

Nažalost, famozni Datum se ovde najčešće uzima kao alibi da sa sopstvenom sudbinom ne uradimo ništa. A sa datumom ili bez datuma, radi se o tome da ima vremena, i da je, sa druge strane, krajnje vreme – da se dovedemo u red.

(Novosti)