Krst iznad Sarajeva a križ iznad Splita

Krst iznad Sarajeva a križ iznad Splita

5 априла 2013

Jurica PavičićPiše: Jurica Pavičić

Pred nekoliko godina, bosansko-hercegovačku javnost uzbunila je inicijativa neke srpske boračke organizacije koja je pokrenula inicijativu da se na mjestu zvanom Zlatište podigne 26-metarski križ kao spomen na Srbe poginule u opsadi Sarajeva. Osim što se sama zamisao činila poprilično skarednom, u slučaju križa na Zlatištu ono stvarno zapaljivo bila je lokacija. Premda smještena u općini Lukavac u Republici Srpskoj, čuka na kojoj se trebao nalaziti “srpski“ megakriž nadizala se nad Sarajevom i iz grada je bila jasno vidljiva. Cilj onoga koji je smislio križ na Zlatištu stoga – bilo je jasno – nije bila ni komemoracija, ni tronuto žalovanje. Cilj je bio križ jarko osvijetliti i napraviti što vidljivijim, kao znak poniženja za one “druge“, “dolje“, one koji su ne samo morali trpjeti tri godine opsade, nego sad još moraju gledati križ koji tu opsadu – kao perverznu negaciju kršćanstva – slavi.

Sarajevski primjer u balkanskom je kontekstu nažalost prije pravilo no iznimka. U Mostaru su lokalni pseudokršćani na brdu Hum tako podigli divovski betonski križ kojem je uglavnom jedini cilj da strši u oči lokalnim muslimanima, a koji je nedugo nakon podizanja u jednom bosanskom vicu nazvan “velikim plusom za Mostar“. U Skopju, lokalni su Makedonci podigli osvijetljeni monstr-križ na brdu Vodno, točno preko puta stare skopske čaršije u kojoj mahom žive Albanci. Dodaju li se tome slični primjeri iz Niša i Bugarske, ispada da granicu Balkana više ne crtamo po rijekama Dunavu, Kupi i savi, nego po tome gdje se sve robau raspelo koristi kao vid “političkog komuniciranja“. Dok u razumnijim krajevima svijeta križ služi kao sredstvo uključivanja, bratstva i ljubavi, ovdje na Balkanu križ – čini se – služi nečemu stubokom oprečnom: on je oruđe pozljeđivanja, isključivanja, ranjavanja Drugog.

Počevši od cementnih kuća iz kojih strše armature pa do muzike koju sluša i do politike za koju glasuje, Split je danas najčišći Balkan, nesumnjivo najbalkanskiji dio Hrvatske. Stoga nije čudo da s Balkanom dijeli i sklonost za goleme betonske križeve kojima je posao iritirati Druge.

Upravo za takav jedan križ prošlog je tjedna uz dirljivu slogu ljevice i desnice glasovalo splitsko Gradsko vijeće, koje je bez glasa protiv glasovalo za betonski križ pokraj marjanskog vrha Telegrin, iako upućeni tvrde da za taj križ grad nema, niti može dobiti lokacijsko dozvolu.

Na prvi pogled, usporedba Marjana s Vodnom, Humom i Zlatištem možda zvuči nategnuto: jer, u Splitu nema drugih velikih konfesija osim kršćanske, ovdje nije bilo međunacionalnog rata, a jedinu ionako neveliku manjinu 1991. su lovci na kvadrate istjerali iz nebodera na Blatinama i Poljudu. Unatoč tome, postoji nešto temeljno slično u Podrugovoj, Kerumovoj i Šundovljevoj ideji o marjanskom križu, te sličnih ideja na Zlatištu i u Vodnom. U svim tim slučajevima, ideja križa nije afirmacije ljubavi i bratstva, nego ideja isključivanja, napadnog naglašavanja da “tu mi vladamo“ i “što nam možete“.

Pri tom je sama lokacija ključna. Kao što se srpski križ na Zlatištu mora vidjeti iz Sarajeva, tako je i za (ne)suđeni križ ključno da bude na Marjanu, jer je Marjan glavno simboličko dobro onih koje podrugovsko-kerumovska ideologija imenuje kao “urbane Jugoslavene“. I to ne samo zato jer su Marjan faktički napravili takvi (doktor Račić koji je bio jugoslavenski rojalist i Umberto Girometta koji je bio Talijan), i ne samo zato što je Kerum na Marjanu slomio poduzetničke zube, nego i zato što je Marjan svojom genezom negacija kerumovske ideologije: dakle, produkt darivanja, ulaganja u javno dobro, kolektivnog nasuprot egoističkom.

Činjenica da se Podrug, Jeremaz i Kerum toliko trse “uresiti“ Marjan bizarna je već od starta. Za početak, ni jednog od njih trojice Marjan nije nikad zanimao, niti zanima. Jeremaz je na Gradskom vijeću priznao da je na Marjanu zadnji put bio kao gimnazijalac, Podrug ne bi znao naći put do centra da ga vezanih očiju dovedete do Tolovice ili Puta klasične gimnazije, a Keruma je jedinog od njih Marjan doista zanimao, ali isključivo kao profitna muzara i zgodna kafićka lokacija.

Ali, od skrbi za Marjan još je morbidnija propupala briga za kršćanstvo spomenutog trojca. Jeremaz je kao arhitekt prošle godine izgradio grozni šoping kašun u Korčuli i unakazio najsvetiji, najtranscedentniji krajobraz dalmatinske duhovnosti- vizuru Korčule. Kršćanin Podrug aktivni je zagovornik ideologije koja je pravoslavnu subraću u Glini spaljivala zajedno s njihovom kršćanskom bogomoljom, a Željko Kerum nagnuće kršćanskim vrijednostima ponajprije iskazuje odricanjem od kocke i kokaina, bračnom vjernošću, te činjenicom da nikad ne pije prije devet ujutro. Kraj takvih “prijatelja“ – mogli bismo biti sarkastični – splitskom kršćanstvu stvarno ne trebaju neprijatelji. Stoga ideja betonskog križa na Marjanu nije samo napad na Marjan.

Ona je nešto kudikamo više. Po svakoj mjeri dobrog ukusa i čestite nabožnosti ona je ponajprije napad na vjeru, i to iz barem dva razloga: zbog onih koji ga zagovaraju, i zbog razloga zašto ga zagovaraju. Jer, u naglom buđenju “nabožnosti“ Keruma, Šundova i Jeremaza nikad nije bilo baš ni mrve stvarne religioznosti. Upravo suprotno, njihov križ – kao i oni skopski, sarajevski, mostarski, balkanski – čin su prijesne predizborne manipulacije, ideološkog spina i iritiranja onih Drugih, Drugih koji bi (ako bismo kršćanstvo uzimali zaozbiljno) trebali biti Bližnji.

I zato se ovih dana toliko potezalo i natezalo oko dimenzija križa na Marjanu. Naime, da je taj križ razumnih gabarita, da je dimenzija koje bi ga učinile zakonito izvedivim, on bi već davno bio moguć i ne bi vjerojatno smetao ni toj manjini “urbanih jugoslavena“ i “dokonih fićfirića“ koji po tom Marjanu doista šetaju. Ali, iz podrugovsko-kerumovske perspektive takav mali, krotki, skromni, kameni križ izgubio bi svoj temeljni smisao. On bi – naime – stvarno bio kršćanski a ne antikršćanski, bio bi tek znak vjere a ne agresije na “njih“.

Samim tim, takav bi križ Kerumu, Podrugu i Jeremazu istog časa prestao biti zanimljiv. Kao što ni križ na Zlatištu ne bi Srbe zanimao da se ne vidi s Baščaršije, tako i novopečene splitsko-balkanske kršćane zanima samo onaj križ koji će zapaliti predizborne strasti, koji će kazivati kako smo Mi ponizili Vas. Stoga su se i odlučili na desetometarsku grdosiju koja služi samo tomu da potpali ideološko bjesnilo, iziritira protivnike, a onda bude pokopana na već dobro popunjenom groblju mrtvih kerumovskih inicijativa, kraj svih Isusa na Marjanu, koncertnih dvorana, rotirajućih hotela i drugih fantazija za potpaljivanje raje.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u