Krvavi ratovi o kojima se malo priča, a koji su odneli na stotine hiljada života

Krvavi ratovi o kojima se malo priča, a koji su odneli na stotine hiljada života

1 јула 2013

LAS FARC GUERRILLA COLOMBIANA 27/02/12Piše: Branko Rakočević

1.Turska: Kurdi polažu oružje

Posle deceniju i po provedenu u turskoj tamnici , lider kurdskih separatista Abdulah Odžalan, pozvao je svoje pristalice da prekinu oružanu borbu s Turskom.Borcima je savetovao da se prebace na teritoriju susednog Iraka i da tamo započnu miran život.

Ovaj poziv može označiti kraj jednom od najdugotrajnijih i najkrvavijih konflikata u savremenom svetu.

Za šta se bore.

Kurdi su poslednja etnička manjina koja je ostala na teritoriji Turske posle raspada Osmanlijske imperije i formiranja nacionalne države.To je istovremeno najveći narod na planeti koji nema sopstvenu državu.Blizu 30 miliona Kurda živi u Turskoj, Siriji,Iraku i Iranu.

Ankara ,međutim, kategorički odbija da prizna nacionalnu samobitnost Kurda , nazivajući ih „Turcima gorštacima „.

Iz toga sledi diskriminaciona nacionalna politika koju Turska vodi prema Kurdima.

Nije nimalo iznenađujuće što su još za vreme vladavine Kemala Ataturka izbili oružani ustanci.

Period krize 60-70-oh godina HH veka ustanci su intezivirani da bi 80-ih godina poprimili obrise gerile.

Na čelo oslobodilačkog pokreta Kurda stala je Radnička patrija Kurda (RPK) koju je osnovao Abdulah Odžalan.

Tokom bojevih dejstava za nekoliko godina RPK je uspela da pod svoju kontrolu stavi delove teritorije sa kompaktnim kurdskim stanovništvom na jugu i jugoistoku Turske.

Nije poslednju ulogu u uspehu separatista odigrala obimna materijalna podrška kurdskim ustanicima od strane ,u to vreme prosovjetske Sirije ,koja je tradicinalno gajila neprijateljska osećanja prema proameričkoj Turskoj.

Sam Odžalan je kao počasni gost dugo živeo u Damsku.

Međutim, s raspadom Sovjetskog Saveza, pozicija RPK se suštinski pogoršala.Ankara je dobila od Sadama Huseina dozvolu da uništi baze Kurda na teritoriji Iraka.Primetno je prema ideji nezavisne kurdske države ohladneo i oficijelni Damask 1998.g.,pa je Odžalan bio prinuđen da napusti Siriju.

A bukvalno su ga kroz nekoliko meseci zarobili i predali Ankari.Veruje se da su specijalnu operaciju zarobljavanja Abdulaha Odžalana organizovale SAD i Izrael-bliski regionalni saveznici Turske.

Odžalana su osudili na smrtnu kaznu koja mu je kasnije zamenjena doživotnom robijom.

Najnovija izjava „kurdskog Arafata „ prihvaćena je kao logični završetak istorije kurdske oslobodilačke borbe.

Iako skeptika , koji niti veruju u primirje , niti ga žele, ima na obe strane.

2.Kolumbija: Kokain u slavu revolucije

Početak konflikta: 1964.

Za šta se bore.

Skoro tokom oba veka svog nezavisnog postojanja država Kolumbija se nalazi u stanju permanentnog građanskog rata.

Najduži i najteži period nasilja i krvoprolića počeo je pre pola veka.Uzrok-neregulisano agrarno pitanje. Tadašnja vlast u državi je je bila na strani krupnih zemljovlasnika i seljaci sa nekoliko stotina hiljada razorenih farmi su stihijno stupili u proteste.

Na čelo partizanskog rata stavilo se borbeno krilo lokalne komunističke partije-Frakcija Revolucionarne oružane snage Kolumbije (FARK). U nekoliko rejona zemlje koji su bili teško dostupni za regularnu armiju , FARK je uspeo da organizuje seoske komune pod sopstvenom kontrolom.

Formalno nastupajući pod marksističkim parolama, FARK se koristio moralnom i materijalnom podrškom kubanskih i sovjetskih drugova.Ali krajem sedmadesetih godina valutni potok je počeo da presušuje i partizani su bili prinuđeni da pređu na samofinansiranje.

Glavni izvori prihoda su postale plantaže koke čije su vlasnici morali pred uperenim kalašnjikovima da plaćaju reket borcima FARK-a.

Obezbedivši na taj način prinudne, ali sigurne izvore finansiranja, FARK je sada navukao na sebe nove neprijatelje- moćne narkobosove , koji su do tada u sukobu između vlasti i gerilaca sačuvali relativnu neutralnost.

Na razmeđu vekova neprobojni blok koji su činili pored zakonite vlade Kolumbije još i Amerikanci i narkomafija ,naneo je niz snažnih udara po snagama FARK-a.

Ulazak boraca u politički život zemlje tek što je bio započeo pred predsedničke izbore 2000. godine ,završen je ubrzo tako što su svi kandidati FARK-a ubijeni.

Ustanici su na taj masakr svojih kandidata odgovorili talasom kidnapovanja desničarskih političara , činovnika, oficira, stranih biznismena .Samo za jedan dan 2000 .g.oteto je 3,5 hiljade ljudi.

Te otmice, međutim, nisu doneli ustanicima popularnost među stanovništvom umornom od nasilja, a posle smrti osnivača pokreta nastale su raspre i unutar same organizacije FARK-a.

Ali to nije smetalo da pokret regrutuje sve više i više novih boraca, pretežno među mladim seljacima.

Ukupan broj žrtava počevši od 1964. iznosi više od 200 hiljada.Prošle, 2012.ubijeno je oko 240 ljudi.

sendero-luminoso_note_principal-300x2253.Peru: “Put sjaja“ predsednika Gonzala

Početak konflikta: 1980.

Zbog čega ratuju.

Početak krvavog građanskog rata u Peruu vezan je s harizmom jednog čoveka-mladog profesora filosofije Abimaela Gusmana ( 1934.) .

Na početku 60-ih on je uspeo da svoje studente pridobije za ideje Mao Ce Tunga koje su u to vreme bile u modi u celom svetu. Pod njegovim čvrstim rukovodstvom univerzitetska organizacija „Put sjaja „( Sendero Luminoso) od neformalnog interesnog kluba prerasla je u jedan od najjačih levoradikalnih pokreta u Južnoj Americi.Sam Gusman , sledeći svoj kineski uzor, dobio je od svojih pristalica ime „predsednik Gonzalo „.

U prvi mah tadašnja vojna hunta , okupirana represijama protiv tradicionalnih političkih protivnika, nije pridavala neki osobiti značaj crvenim studentima. Hunti su brigu zadavali seljaci koji su pružali otpor upravljanju krupnih veleposednika i trgovca koji su došli iz gradova, ali su bez entuzijazma predavali zemlju s invetarom u društvenu svojinu i stupali u komune.

Uskoro su farmeri počeli da formiraju jedinice samoodbrane protiv razbuktalih revolucionara, koji su u odmazdi razarili cela sela .

Krajem 80-ih pod kontrolu „Puta sjaja „ dospela praktično polovina seoskih rejona u Peruu.

Glavni grad zemlje, Lima je preživela nekoliko terorističkih napada i suočila se sa realnom opasnošću gladi zbog teškoća u transportu prehrambenih proizvoda. I tek tada se u borbu protiv levičara uključila regularna armija koja je dejstvovala ne manje žestoko od ustanika i zemlja je utonula u atmosferu nasilja.Godine 1992, „izdajnik Gonzales „ je bio konačno uhapšen,a zatim se sedam godina kasnije iza rešetaka našao i njegov naslednik Oskar Remires.

Izgledalo je da je rat završen, ali 2002.uoči posete Džordža Buša –mlađeg pobunjenici su poturili bombu ispred zgrade američke ambasade u Limi.Tokom 2003, u Peruu su se dogodile 96 eksplozije u kojima je bilo 89 žrtava.

Obnovljeni „Put sjaja „ ni za jotu nije odstupio od starih ultralevičarskih parola i ostao je bez bilo kakve podrške stanovništva , što mu nije smetalo da se bori s ranijim fanatizmom.

U proleće 2012. policija je javila da su uhapšene sve vođe pokreta, ali neposredno zatim usledila je nova serija eksplozija.

Ukupan broj žrtava od 1981. : više od 70 hiljada ljudi.Prošlogodišnji bilans: 40 žrtava.

4.Indija: Rat na „crvenom koridoru„

Početak konflikta :1989.

Za šta se bore.“

„To je najozbiljnija unutrašnja opasnost s kojom smo ikada u našoj istoriji bili suočeni „ izjavio je 2006. g. premijer Indije Manmohan Singh, ne misleći na pakistansku atomsku bombu. On je govorio o maoističkom pokretu koji je zahvatio polovinu regiona zemlje , pre svega najnerazvijenije-istočne provincije- takozvani crveni koridor.

Svoj neoficjalni naziv „naksaliti“ pobunjenici su dobili po nazivu sela Naksalbari čiji žitelji su 1967.podigli ustanak protiv lokalnih veleposednika. Jedinice federalne armije su tada sa surovošću bez presedana u krvi ugušili ustanak ,a njegove vođe pobili.

Nova faza sukoba počela je 1980-ih. Tada su pobunjenici opravdavali teror koji su sprovodili svojom željom da zaštite lokalne seljake od forsiranog oduzimanja njihove zemlje.

Maoiste nije zadržao čak ni dolazak na vlast levih snaga u pobunjenim provincijama.Tako na primer, saveznom državom Bengalom duže od 30 godine ( od 1977 pa sve do 2011 neprekidno ) vladaju različite komunističke partije, ali to nije bio razlog da maoisti povedu rat i protiv njih.U maju 2010.pustili su niz nizbrdicu putnički voz i tom prilikom je poginulo oko sto putnika.

Posle toga na izborima 2011. komunisti su ostali bez vlasti nakon duže od tri decenije, a na njihovo mesto nisu došli maoisti, nego provladine partije.

Ukupan broj žrtava od 1989.-oko 12 hiljada.Prošle godine ( 2012): 364 žrtve.

5.Indonezija: Papuisti protiv savremenosti

Početak konflikta:1962.

Za šta se bore.

“Nećemo da živimo vašim savremenim životom !Ne treba nam nikakav razvoj : religiozni misionari, humanitarna pomoć,nikave vladine organizacije-jednostavno –ostavite nas na miru!“

Ovako glasi deklarcija papuanskih separatista objavljena 1963.

Godinu pre toga , ostrvo Nova Gvineja koja je ranije pripadala holandskoj Istočnoj Indiji podeljena je na dva dela: Istočna je dobila nezavisnost , dok je Zapadna postala provincija novoformirane Republike Indonezije.

Godine 1969.na zapadu ostrva je sproveden referendum koji je formalno potvrdio saglasnost stanovnika da ostaju građani Indonezije.

Međutim, na referndum je izašlo svega 1025 birača, manje od 1% ostrvljana. I oni su glasali podizanjem ruku u prisustvu vojnika indonežanske armije.

Kroz dve godine separatisti su na zapadu ostrva proglasili nezavisnost i objavili rat Indoneziji .

Oficijelna Džakarta je odgovorila asimetrično.

Prema nekim podacima, tokom pola veka, koliko su sukobi trajali ,ubijeno je oko 450 hiljada ostrvljana pristalica nezavisnosti.Na surove kazne do višegodišnjeg zatvora osuđivani su svi koji su rizikovali prosto da istaknu zastavu samoproklamovane republike.

U sadašnje vreme konflikt je praktično iščezao ( prošle godine je bila samo jedna žrtva ).

Vlasti se surovo obračunavaju sa separatistima koji su izgubili svaku stranu podršku, jer ni SAD, ni Australija, pa čak ni susedna Papua –Nova Gvineja, svaka iz svojih razloga, nije voljna da se sukobljava sa Indonezijom.

Od 1990. ustanici su počeli da kidnapuju taoce među kojima i strance .

Osim toga žrtve napada s vremena na vreme su i indonežanski policajci.

Ukupan broj žrtava od 1962.: od 150 do 450 hiljada, a prošle godine je ubijen samo jedan čovek.

(Vaseljenska.com)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u