Lažne i prave đavolove sluge

Lažne i prave đavolove sluge

19 avgusta 2014

slika-25-12-23-17-49_darkoPiše: Dr Darko Tanasković

Tokom tragičnih jugoslovenskih devedesetih godina minulog veka, veliki svet je silno proširio svoja geografska i antropološka znanja o ovdašnjim narodima, manjinama, brdima, dolinama, rekama i gradovima, pa čak i zaseocima i potocima. Kako su ratna dejstva i ljudska stradanja zahvatala nove oblasti tako su u globalnu medijsku sferu ulazila nova imena geografskih i socijalnih realija s jednog dotle samo šematski (polu)poznatog prostora.

To biva, po pravilu, sa svim mučeničkim zemljama u kojima se vode ratovi, pa i sada s Irakom i zlosrećnom manjinskom verskom zajednicom Jezida, izloženom nemilosrdnom pogromu sunitskih ekstremista iz tzv. Islamske države, odnosno halifata Iraka i Sirije.

Za jezide je koliko do juče malo ko znao. Posle neočekivanog pada Mosula u ruke islamskih fundamentalista, nastao je pakao za jezidske „jeretike“, pred koje je stavljen izbor – ako se to tako može nazvati – prelazak na islam ili smrt.

Mnogi su stradali, a oni koji su imali više sreće privremeni spas našli u zbegu na planini Sindžar. Sad se kurdski borci, uz podršku američkih bombardera, bore da ih izvedu na sigurno, zaustave fundamentalističku ofanzivu i povrate svoje izgubljene teritorije.

Zapadni „mudraci“ i licemeri krvavih ruku, poput Tonija Blera, poriču da je do aktuelnog haosa i užasa u Iraku suštinski došlo usled američko-britanske intervencije i rušenja Sadama Huseina, ali se, recimo, zna da surovi irački diktator, no nikako i verski fanatik, jezide, koje je smatrao Arapima, nije progonio, kao uostalom ni iračke hrišćane i neke druge verske manjine.

Teška je i tužna istorijska sudbina jezida. Uvek su stradali samo zbog toga što su drugačiji i što su to uporno želeli da ostanu. Njihova izrazito sinkretička religija, pod ovim imenom utemeljena u I/II veku, sadrži elemente starih iranskih verovanja, judaizma, hrišćanstva, a ponajviše mistički protumačenog islama. Smatra se da su dobili ime po omajadskom halifi Jezidu, koga su poštovali.

Premda u tom pogledu nema pouzdanih statistika, tvrdi se da jezida ukupno ima oko 300.000, a neki izvori operišu i znatno većim brojevima. Za njihovu zajednicu karakteristični su izrazita zatvorenost, stroga endogamija i kastinsko uređenje, kao i postojanje niza zabrana i tabua.

Sve je to učinilo da se jezidi, iako etnički većinom Kurdi i kurdofoni, počinju, slično Druzima u Libanu, doživljavati i kao posebna etnička grupa (Jezidi). Odvajkada su bili trn u oku svim jednoumnim fanaticima i totalitarnim režimima, pa su ih, iskrivljujući neke postavke njihove religije, suniti čak proglasili „obožavaocima đavola“, čemu je, osobito u šiitski očima, doprinosilo i to što se imenuju po omraženom šiitskom krvniku, halifi Jezidu.

A ti „obožavaoci đavola“ su, primerice, samopregorno štitili Jermene u vreme genocida 1915. Ko je sve tu, i tada i sada, zaista u službi đavola? Stradalnički jezidi svakako ne!

(Novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *