ЛАЖНЕ ВЕСТИ О РУСИМА, СРБИМА и другим непријатељима…

LAŽNE VESTI O RUSIMA, SRBIMA i drugim neprijateljima…

24 avgusta 2017

NjuJork Tajms, 1917-2017.

17. avgust 2017.

Bilo je zanimljivo gledati Nju Jork Tajms i druge mejnstrim medije kako izražavaju svoje zaprepašćenje zbog porasta i širenja „lažnih vesti“. Ove publikacije smatraju kao nepobitnu istinu da je ono što one pružaju direktno i nepristrasno izveštavanje zasnovano na činjenicama. One nude takve vesti, ali takođe nude i stalan protok svojih sopstvenih vrsta lažnih vesti, često šireći lažne ili pogrešne informacije koje su dobili od državnih organa bezbednosti, drugih organa vlasti ili od organa upravljanja korporacijama.

Jugoslavija i „humanitarna intervencija“

Ratovi devedesetih tokom raspada Jugoslavije koji su usledili nakon rušenja s vlasti vlade koja je vodila nezavisnu politiku koju je zamenio slomljeni srpski ostatak Jugoslavije i siromašne i nestabilne neuspele države u Bosni i na Kosovu. To je poslužilo kao neopravdana podrška za koncept „humanitarne intervencije“, koji je počivao na masovnim pogrešnim predstavljanjima situacije i selektivnim izveštavanjem. Demonizovani srpski lider Slobodan Milošević nije bio ultranacionalista koji je želeo „Veliku Srbiju“ već nesvrstani lider na listi za odstrel Zapada koji je pokušavao da pomogne srpskim manjinama u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu da ostanu u Jugoslaviji dok su SAD i EU podržavale pravno upitno otcepljenje nekoliko jugoslovenskih republika. On je podržao svako od predloženih rešenja za okončanje tih sukoba, koja su sabotirali bosanski i američki zvaničnici koji su želeli bolje uslove ili potpuni vojni poraz Srbije, da bi na kraju postigli ovo drugo. Milošević nije imao ništa sa masakrom u Srebrenici jula 1995. u kom su se bosanski Srbi osvetili vojnicima bosanskih Muslimana koji su razorili sela bosanskih Srba u okolici iz svog utočišta u Srebrenic koje je bilo pod zaštitom NATO-a. U mejnstrim medijima uopšte nije bilo izveštaja o pogibiji nekoliko hiljada srpskih civila, dok je broj pogubljenih žrtava u Srebrenici preuveličan.

Putinova era

Jeljcinov naslednik Vladimir Putin je postepeno napuštao njegovu poniznost prema intereseima Zapada i zbog toga doživljavan kao pretnja. Njegov reizbor 2012. iako sigurno manje korumpiran nego Jeljcinov 1996. bio je oštro kritikovan u američkim medijima. Vodeći članak Nju Jork Tajmsa od 5. maja 2012. preneo je „šamar u lice“ posmatrača OEBS-a tvrdeći da nije imao ozbiljnih protivkandidata i objavio da se „hiljade antivladinih protestanata okupilo na moskovskim ulicama da skandiraju `Rusija bez Putina`“.Nije bilo „prigovora legitimitetu“ u izveštavanju NJJT nakon Jeljcinove sumnjive pobede 1996. godine.

Demonizacija Putina je esklairala s ukrajinskom krizom 2014. i ratovanjem Kijeva u istočnoj Ukrajini, ruskom pomoći otporu na istoku Ukrajine i referendumu na Krimu kojim je Rusija priključila Krim. SAD i njihovi saveznici i klijenti su sve to proglasile za „agresiju“ i nametnule sankcije Rusiji, i pokrenuta je najveća vojna izgradnja SAD i NATO-a na granicama Rusije. Dalje tenzije su pokrenute obaranjem malezijskog aviona iznad jugoistočne Ukrajine – odmah, ali gotovo sigurno neosnovano, optuženi su „proruski“ pobunjenici i sama Rusija. Antiruska neprijateljstva dodatno su podgrejana eskalacijom intervencije Rusije u Siriji od 2015. godine, u znak podrške Bašaru al-Asadu protiv pobunjeničkih snaga u kojima su počele da dominiraju ISIS i Nusra frontom , izdanak al-Kaide. SAD i njeni savenjznici u NATO-u i na Bliskom istoku su već godinama vršili agresiju na Siriju, de facto u savezu sa Nusra frontom i drugim islamističkim frakcijama. Ruska intervencija je pokrenula plimu, frustrirajući američki i saudijski cilj zbacivanja Asadovog režima i slabljenja prećutnih američkih saveznika.

NJJT je pratio razvoj sledećih događaja sa neostvarivom apologetikom –državni udar u Kijevu 2014. – koji nikad nije tako okarakterisan, uloga SAD u svrgavanju izabrane vlade Viktora Janukoviča, a sa besom i užasom krimski referendum o priključenju Rusiji, koji nikako nije smeo da bude dozvoljen kao odgovor na državni udar u Kijevu. Njihovi pozivi na kažnjavanje zbog ruske „agresije“ na Krim bez žrtava su u izrazitom kontrastu sa njihovom odbranom američke „izabrane“ (ne odbrambene) agresije na Irak od marta 2003. koja je prouzrokovala više od milion žrtava. Urednici i novinari osuđuju Putinovo kršenje međunanarodnog prava dok izuzimaju sopstvenu zemlju od kriticizma zbog njenog neprestanog kršenja tog istog prava.

U izveštavanju i koloumnama NJJT Rusija se redovno napada kao ekspanzionistička i preteća svojim susedima, ali gotovo uopšte se ne pominje ekspanzija NATO-a ka granicama Rusije niti razmeštanje antiraketnog naoružanja za preventivnu odbranu u Istočnoj Evropi – ranije se tvrdilo da će to biti za slučaj raketnog napada iz Irana! Analize politikologa Džona Miršajmera i naučnika, koji se bavi ruskim pitanjima Stivena F. Koena koji su ukazali na ovo napredovanje NATO-a, izuzete su sa stranica NJJT na kojima se iznose stavovi. Nasuprot tome, članici ruskog benda Pussy Riot Mariji Aljokini dat je otvoren prostor da denuncira Putina i Rusiju, a pank grupi je priređen sastanak sa redakcijom NJJT.

U Siriji, uz pomoć Rusije, Asadova vojska i savezničke milicije bile su u stanju da izbace pobunjenike iz Alepa, na zaprepašćenje Njašingtona i mejnstrim medija. Bilo je prosvetljujuće videti alarm izražen zbog civilnih žrtava u Alepu, uz prateće fotografije napuštene dece i priče o patnjama civila i lišavanjima slobode. Fokus NJJT na ovim civilima i decom i njihova indignacija prema Putinomim i Asadovim nečovečnostima u oštrom su kontrastu sa njihovim potpunim ćutanjem o masovnim civilnim žrtvama u Faludži i okolini 2004. i u skorije vreme u oblastima koje drže pobunjenici i iračkom gradu Mosulu pod napadom američkih saveznika. Različit tretman vrednih i ne vrednih žrtava bio je u punoj snazi u izveštavanju iz Sirije.

– – – – – – –

Uspeh kampanje ratne stranke da zadrži ili povrati bilo kakvu tendenciju ublažavanja tenzija sa Rusijom postao je dramatično jasan u hitnom odgovoru bombardovanja koji je Trampova administracija preduzela zbog pogibije od hemijskog oružja u Siriji 4. aprila 2017. godine. Urednici i novinari NJJT i drugih mejnstrim medija novinari pozdravili su ovaj agresivni potez sa skoro jedinstvenim entuzijazmom i još jednom nisu tražili dokaze o krivici Asada van tvrdnji njihove vlade. Akcija je bila štetna za Asada i Rusiju, ali je dobro poslužila pobunjenicima.

Ali mejnstrim mediji nikad nisu pitali u čiju je to korist? u slučajevima kao što je ovaj. 2013. slična optužba protiv Asada, je dovela do toga da SAD zamalo počne bombardovanje Sirije, da bi ispostavilo da je reč o operaciji pod lažnom zastavom, a neki stručnjaci smatraju da je i ovaj slučaj jednako problematičan. Štaviše, je delovao brzo (i nezakonito) dajući udarac bilo kom daljnjem približavanju između SAD i Rusije. CIA, Pentagon i vodeće demokrate postigli su pobedu u važnom okršaju u borbi u stalnom ratu.

Edvard S. Herman je profesor emeritus na studijama finansija na Vortonovoj školi biznisa Univerziteta Pensilvanija, analitičar medija specijalizovan za pravna i pitanja korporacija kao i političku ekonomiju. Predaje i na Anenbergovoj školi za komunikacije Univerziteta Pensilvanija. Najpoznatiji je možda po razvijanju propagandnog modela kritike medija sa Noamom Čomskim.

(Edvard S. Herman)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *