ЛИЦЕМЕРИ: Хвала за све, али од сада играјте само за своје клубове!

LICEMERI: Hvala za sve, ali od sada igrajte samo za svoje klubove!

1 aprila 2015

portugal-serbia-0012-1024x683Srbija je poražena u Lisabonu, ali ono što boli više od poraza jeste pristup velike većine igrača, onih koje toliko hvalimo posle svakog vikenda, zvezdica u klubovima, a licemera u reprezentaciji.Kako drugačije definisati sraman odnos prema dresu u koji se oni kunu do prvog jačeg ugovora u inostranstvu, a onda po dolasku na reprezentativno okupljanje počne u istoj toj Srbiji sve da im smeta. Najviše mediji i navijači koji od njih traže samo jedno – srce na teren. Ono što daju u klubovima, za novac, mogli bi za reprezentaciju, ako ne zbog ljubavi, ono zbog obraza, jer niko od njih ne bi uzeo ni centa da upravo zahvaljujući toj reprezentaciji nisu napravili unosne ugovore. Zato je javnost ogorčena zbog one „šetnje” na La Lušu, kada selektor i saradnici traže od igrača da od prvog minuta željom, voljom, agresivnošću pokažu domaćinu zašto smo došli u Lisabon, a onda oni i svi mi dobijemo usporeni film u kome se vidi odsustvo morala i taktičke discipline. I nisu ti igrači licemeri samo prema javnosti i navijačima koji ne bi ništa nikome zamerili da je srce ostalo na terenu, bez obzira na ishod, licemeri su i prema sebi, saigračima. Koliko puta smo samo čuli od stručnjaka, poslednji put od Save Miloševića, potpredsednika Saveza, konstataciju da – nismo tim. Zašto nismo tim? Zato što tim ne poznaje i ne prihvata sujetu pojedinca, zato što tim traži da igraš za sebe, ali i saigrače, da gineš za kolektiv, budeš vojnik reprezentacije. A ova Srbija je puna alibi igrača, mi bi rekli lažnih, nabeđenih veličina, onih koji sebe vide samo kao „žrtvu u reprezentaciji” a njihov učinak u stvari govori da su „dželat(i) Srbije”.

VLADIMIR STOJKOVIĆ

Ima onih koji tvrde da je kriv za oba gola, novinari su čak pitali i selektora Ćurčića i potpredsednika Savu Miloševića, da li je mogao da reaguje bolje kod prvog, odnosno zašto nije pokušao da napusti gol liniju kod drugog gola? Naš utisak je da nije kriv, jednostavno Karvaljo je bio mnogo blizu u 10. minutu a Koentrao je sve vreme imao pratnju Baste, koji definitivno snosi najveću odgovornost za poraz Srbije u Lisabonu. Stojković, osim primljenih golova, nije imao mnogo prilika za dokazivanje, videli smo jedan pokušaj Ronalda, nekoliko prekida, ali definitivno nije uticao na ishod meča.

DUŠAN BASTA

Najveće razočaranje, najveći krivac za slom na La Lušu. Njegova reakcija pre prvog gola, kada je panično izbacio loptu u korner, govori koliko je bio psihološki nepripremljen, dekocentrisan, neko bi rekao uplašen. Neshvatljivo za igrača koji igra u Seriji A u dresu Lacija, tamo gde ga svi hvale.Delovao je potpuno izgubljeno, dezorijentisano. I kada je već napravio glupost kod prvog gola, mogao je da spase i sebe i reprezentaciju kod drugog gola, jer imao je sve vreme ovog sveta da osujeti realizaciju Koentraoa. Prvo kada su zajedno pratili akciju sa druge strane i krenuli ka našem šesanestercu a zatim dok je lopta putovala a on joj bio bliži pod rivala. Basta, igraj za Lacio, uživaj u Seriji A, ali ukoliko ponovo dobiješ poziv za reprezentaciju, slavi taj dan kao novi rođendan.

BRANISLAV IVANOVIĆ

Bio je i ostao vojnik reprezentacije i pored zlonamernih sumnji da nije sto odsto odan zbog njegovih „veza” sa Zvezdanom Terzićem, čovekom koji na sve načine pokušava da „sruši” postojeću garnituru čelnih ljudi FSS. Kapiten je odradio posao i na poziciji centralnog beka, istina zna i može on to mnogo bolje, ali niko ne može i ne sme da mu ospori vernost nacionalnom timu, želju da stvari učini boljim nego što trenutno jesu.

MATIJA NASTASIĆ

Odradio je ono što se očekivalo od njega, a samo može da mu se stavi pod upitnik, kao i kompletnoj zadnjoj liniji, šta je radio kod prvog gola, kada je Karvaljo bio sam i savladao Stojkovića. Zašto je tu izostala sinhronizacija, zašto nije bilo komunikacije među našim igračima?

ALEKSANDAR KOLAROV

Ima onih koji ga kritikuju, zameraju na lošem izdanju, ali takve ocene su preterane. S obzirom na činjenicu da nema kontinuitet u Sitiju, skloni smo oceni da je njegov učinak bio iznad očekivanja. Pre svega u ofanzivi, pogotovo što je kumovao izjednačujućem golu, kada se prvo izborio za korner a zatim ga izveo. U defanzivi je, ipak, podbacio, mnogo se trošio izletima napred, a kod drugog gola Portugalije stajao je „mnogo visoko”, ispao je iz igre i praktično snosi deo krivice što su nas probili po toj strani i poentirali.

NEMANJA MATIĆ

Postigao je gol karijere, ali taj spektakularni trenutak ostao je u senci našeg poraza. I pored gola, Nemanja zaslužuje sve čestitke za odnos, pristup, način na koji se bori za boje svoje zemlje. Pretrčao je kilometre, borio kao lav, često bez podrške saigrača. Da smo u timu imali više Matića, Srbija sigurno ne bi napustila pognute glave La Luš. Mnogi naši igrači mogli bi da uče od Matića, kako se ponaša jedan reprezentativac po dolasku na okupljanje, za vreme boravka u reprezentaciji, kako se komunicira sa „svojim ljudima”. Spontan, skroman, neposredan. Njemu slava nije udarila u glavu, on ne glumi zvezdu, a možda je i najveća zvezda u našoj selekciji.Srbija može i mora da bude ponosna što ima Nemanju Matića.

RADOSAV PETROVIĆ

Vodio je bitku na sredini terena i zaslužuje pohvale zato što nije bežao od odgovornosti, rizika. Nije se skrivao kao pojedinci, nije hteo alibi priču, naprotiv. Bio je pošten prema timu, kao i uvek, pošten prema obavezama. E sad da li je mogao i bolje i više? To je stvar analize, odluke selektora. Uglavnom, Raća nema čega da se stidi.

LAZAR MARKOVIĆ

Veliki promet, mala zarada. Marković je mnogo hteo, a malo je dao. Stekao se utisak da ga je bilo svuda, čak i tamo gde mu nije bilo mesto. On je jedan od onih igrača u našoj reprezentaciji iza čijeg imena mora da se stavi veliki upitnik. Kada i u kojoj meri treba da se koristi. Ideja sa njegovim pojavljivanjem je bila jasna, trebalo je da pravi probleme po strani, a on je više ulazio u sredinu nego što je pokušavao da bude od koristi na svom mestu.Taktički je zakazao, bio neupotrebljiv,bezopasan. A mogao je možda da se proslavi, ima brzinu koju nije znao da koristi protiv vremešnih igrača domaćina.Zbog toga i pitanje, vredi li mnogo verovati u njegove mogućnosti?

ADEM LJAJIĆ

Nema veze što ne peva himnu, ali ima veze što u prvom poluvremenu nije oznojio dres, što nije ispoštovao dogovor iz svlačionice kada se radi o taktičkim zadacima. Zašto nije izašao i onemogućio centaršut domaćina kod prvog gola? To je bio njegov zadatak. Može li da se toleriše takvo ignorisanje selektora i njegovih zapovesti? Da li se tako igra za tim? Usput, bežao je od lopte, bežao od odgovornosti a njegova obaveza je bila da priđe, da „traži igru”, da se kreće i bez lopte, bude od velike koristi u kreaciji našeg učinka. Potpuno je zakazao u prvom poluvremenu, kasnije se malo trgao. Imao je i dva neuspešna pokušaja sa distance, slabo je gađao.Od povratnika u nacionalni tim očekivalo se mnogo, mnogo više. Možda i njemu više ne treba reprezentacija, kada je već „stao na novčanik”. Bilo bi pošteno od njega, da ako već dolazi, onda i neka malo oznoji dres, ili kaže – hvala, ne treba mi više ovaj dres. Neće niko da se ljuti. Naravno, sa Ljajićem koji zna i može mnogo više,tim bi mnogo profitirao, ali to zavisi samo od Adema.

DUŠAN TADIĆ

I drugi Dušan je razočarao, po ko zna koji put. Ranije su se zbijale šale na račun igrača poniklih u Vojvodini, tipa „lale nemaju srca”, a Tadić je pokazao da nema one krvi neophodne za dobar rezultat. Igrao se skrivalice, stigao da uputi samo jedan upotrebljiv centaršut. Potpuno neubedljiv, igrač koji već dugo igra za reprezentaciju, igrač koji je bio starter u velikom broju važnih utakmica, igrač koji nikada ništa veliko nije uradio za tu reprezentaciju. Pamtimo samo njegove promašaje. Dušane, umesto prefiksa silni, zaslužuješ da ti se selektor zahvali i kaže, igraj i uživaj u Sautemptonu, zaboravi na dres reprezentacije. Sramota je kako se odnosiš prema njemu.

ALEKSANDAR MITROVIĆ

Od njega smo očekivali mnogo više. I razočarali se. Ne zbog činjenice da nije postigao gol, verovatno niko od njega ne bi bio srećniji da je to uradio, već zbog toga što se nije više trudio, bolje kretao. Za nekoga ko tek raste, mora i može više.

FILIP ĐURIČIĆ

Dobio je prvi priliku da uđe sa klupe i totalno razočarao.Umesto da napravi razliku kao sveža krv, samo je potvrdio da mu definitivno nije mesto među A reprezentativcima. Pitanje je da li sa ovakvim učinkom ima mesta i u mladoj reprezentaciji. Filip je ogroman potencijal, ali njega nema već dobrih godinu i kusur dana nigde. Menja klubove, Srbija ga zove, ali on trenutno nije reprezentativni kalibar. Daleko je od dobre forme, a ono što zabrinjava jeste da deluje kao da ga sve to mnogo ne pogađa.

ZORAN TOŠIĆ

Uvek odan reprezentaciji, dobar momak, kao i mnogi, ali sa učinkom koji je daleko od onog koji zadovoljava potrebe nacionalnog tima. Spasio nas je bruke u Jerevanu, možda nije imao mnogo vremena da nešto uradi u Lisabonu, ali nismo videli ni želju. Utopio se u sivilo zajedno sa Đuričićem, a očekivalo se da po ulasku na teren podignu naš nivo igre, budu od neke koristi.

RADOVAN ĆURČIĆ

U najavi utakmice govorio je da moramo u prvih 20- tak minuta jasno pokazati domaćinu zašto smo došli u Lisabon, a mislio je na pristup, snagu, odlučnost, agresiju, želju,volju, trčanje bez lopte, taktičku disciplinu, maksimalnu koncentraciju, solidarnost koju traži svaki tim. Ništa od toga nije dobio od većine igrača. Naprotiv, pojedinci su igrali kao da ih je neko na silu isterao na teren, osramotivši i sebe i dres koji su poneli.Zbog toga, selektor Radovan Ćurčić ne bi smeo da se igra sa reprezentacijom kada su u pitanju umišljeni igrači. Srbija traži samo one koji su joj sto odsto odani, one koji će da ostave srce na terenu. Zbog toga, za meč sa Danskom, selektor ne bi smeo da „robuje” imenima, neka traži i zove one koji će da odgovore danskom izazovu znanjem i sposbnostima, ali pre svega disciplinom, odgovornošću, srcem. Da pokažu odanost prema dresu i narodu kome, u ovom slučaju, služe. Sa takvim profilom igrača dobićemo pobednike, napraviti brejk i definitivno se vratiti u trku za baraž i plasman na Evropsko prvenstvo.

(Večernje novosti)

KOMENTARI



5 komentara

  1. Za Srbiju says:

    Fudbaleri su kao i naša politička fukara, plaćeni da igraju za zapad. Nema tu ništa čudno.

  2. Longin says:

    Manje je važan poraz od Portugala, ali je daleko važnije odnos prema igri, zalaganje, lažne izjave kako selektora tako i igrača. Zar se tako igra na pobjedu. Šetanje po terenu, bez plana igre, ja tebi ti meni, lopta unazad, bez napadača (što je u opće pozvao Škuletića kad ga nije stavio u igru od početka)? Jedini gol igrač kojeg imamo.

  3. Nemanja Vlahović says:

    Ja sam pre oko tri godine prestao da dođem na utakmice reprezentacije, upravo zbog odnosa igrača prema igri, i tako i prema Srbiji. Do tada sam došao skoro na svaki meč. Rekao sam: doći ću sledeći put kada će reprezentacija bude sastavljena od igrača iz naše lige, oni će verovatno časno i pošteno boriti za nacionalni tim – nisam zaboravio pobedu naše reprezentacije u Tokiju protiv Japana, koja je najsvetlija tačka u igri reprezentacije poslednjih deset godina, ne samo zbog rezultata nego i zbog igre i odnosa prema igri (a na taj način bi i vrednost nacionalnog šampionata bila veća). Ili ću ponovo doći kad ovi naši „licemeri”, kako su s razlogom nazvani u tekstu, prikazaće igru koju treba pružiti u reprezentativnom dresu. To se u poslednje tri godine nije dogodilo. Ova Portugalija je veoma, veoma osrednja ekipa. Ubeđen sam da ni npr. jedna Jagodina ne bi prošla mnogo gore u Lisabonu.

  4. Antipod says:

    Autor greši kad je u pitanju lik pod imenom Adem Ljajić. Teško ćete oznojiti dres, ako ignorišete drzavu za koju igrate - pjevanje himne nije forma nego suština! Takvima nije mjesto niti u državi Srbiji, a kamo li u reprezentaciji.

  5. Svetislav says:

    Bez nacije nema drzave, ni naroda pa ni fudbala.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *