Ломпар: Југоносталгија влада само у Србији

Lompar: Jugonostalgija vlada samo u Srbiji

11 maja 2017

POSLE šest godina od objavljivanja, knjiga Mila Lompara “Duh samoporicanja” na pragu je sedmog izdanja u kući Catena mundi. Nekoliko puta proširivano i dopunjavano, ovo delo je naišlo na veliki čitalački odjek.

Knjiga je, prema Lomparovim rečima, podvrgla oštroj kritici vladajuću paradigmu koju oličava parola da Evropa nema alternativu, a sve što se dogodilo posle 2011. godine dalo je za pravo njenim zaključcima.

– Jedan moj kritičar je u martu 2016. godine osporio moje tvrđenje o suštinskoj neravnopravnosti u Evropskoj uniji na ovaj način: “Zaista, ako postoji sušta neravnopravnost, zašto onda niko ne želi da izađe iz EU, već svi žele da uđu?” Već u junu 2016. godine – samo tri meseca posle ovako besprizivne tvrdnje – ljudi su na referendumu u Velikoj Britaniji odlučili da napuste EU. Šta više kazati ljudima koje stvarnost ovako precizno opovrgava? – kaže, za “Novosti”, Lompar.

* Koje stanovište zastupate u knjizi?

– Frank Valter Štajnmajer, sadašnji predsednik Nemačke, izjavio je 23. oktobra 2016. godine: “Večni mir na našem kontinentu, Evropa nema alternative – to jednostavno više nije održivo.” Upravo sam to tvrdio 2011. godine, zalažući se za postojanje nacionalnog stanovišta u srpskoj politici, kao stanovišta koje omogućava – što sam takođe napisao – pluralne i višestrane odnose i sa EU. Budući da je ponudila jedan odgovor – povratak nacionalnom stanovištu, koji je u narednim godinama postajao sve prisutniji u evropskoj političkoj stvarnosti, pokazalo se da moja knjiga nema nikakav zastareli – kako su tvrdili njeni kritičari i klevetnici – nego sasvim predviđajući karakter.

* Srpsko stanovište obrazlažete kao demokratsko stanovište, jedno od potrebnih na javnoj sceni. Ipak, čini se da je i sam pomen ovog opredeljenja dočekan na nož…

– U knjizi se opisuje prenošenje komunističkih sadržaja u novo ideološko odelo. Nosioci ideološkog sadržaja o Evropi koja nema alternativu prevashodno nastoje da učvrste titoistički model mišljenja u postjugoslovenskim odnosima. U tom modelu postoji samo srpski nacionalizam: nema ni nacionalnih liberala, ni konzervativaca, ni nacionalnih demokrata. Takvo razmišljanje je intelektualno neodrživo.

* Zašto?

– Oni istrajavaju na propagandnoj matrici po kojoj krivica za raspad titoističke Jugoslavije prevashodno pripada srpskoj strani rata. Tako se prikriva da su titoističko nasleđe i zapadni (američki) činilac imali presudni značaj u tim događajima. Povratak nacionalnom stanovištu u srpskoj politici bi podvrgao preispitivanju takva shvatanja. No, on bi doveo i do preispitavanja mnogih sadržaja politike devedesetih. Otud nije poželjan ni kod protagonista te politike. To je jedno u biti manjinsko intelektualno i političko stanovište. Odlučujuće je da on ometa savremeno nastojanje da se – unutar kulturne prošlosti – sve srpsko svede na srbijansko, a da se srbijansko pretvori u multikulturalističko.

* Kako tumačite potenciranje jugonostalgičarskih osećanja u Srbiji, i u čemu su zamke titoizma danas?

– U obnovi unapred određene srpske inferiornosti u političkim, nacionalnim i kulturnim odnosima u našem okruženju: od pristajanja na nezakonito i nasilno odvajanje Kosova i Metohije od Srbije, preko poništavanja Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine, do pristajanja na totalnu diskriminaciju Srba u Hrvatskoj i Crnoj Gori.

Nedavno smo saznali da će Srbija i Crna Gora zajednički obeležiti godišnjicu Petra Lubarde. Slikara koji je sebe 1971. javno odredio kao Srbina i koji je tražio da njegove slike u Parizu budu izložene u paviljonu Srbije. Tako predajemo crnogorskoj (antisrpskoj) politici autentično srpsko nasleđe, da bi ono – u narednom koraku – prestalo da bude takvo. To je čist i skorašnji primer duha samoporicanja: u mojoj knjizi je procenjeno da će se to događati baš oko Lubarde.

– Jugonostalgija je ili sentimentalna ili infantilna ili instrumentalna činjenica naše javne scene. Kod nas je na delu treći momenat, jer ona ima vladajući karakter samo u srpskom javnom prostoru.

KOMENTARI



2 komentara

  1. RASPUCHIN says:

    I u Republici SrPskoj! Jugonostalgija vlada i u R. SrPskoj kao što u njoj vladaju "UDBA"-ši , jugo-komunjare i njihovi potomci. Uz to se R. SrPska ubrzano i kroatizira uz pomoć medija. Svi oni koji veličaju e"U"ropejske kao i j"U"go vrijednosti trebali bi se sjetiti da je u ime tih vrijednosti skoro pa u potpunosti istrebljen SRBski narod u "lijepoj njihovoj" a uz put i opljačkan. U pravu je g. Lompar kada tvrdi da se to uradilo uz zdušnu pomoć iz Beograda. Jedino je pitanje zbog čega u Beogradu i danas o tome ćute i u ime svih nas KRAJIŠNIKA se odriču svih naših prava? Zbog e"U"rope ili j"U"gonostalgije?

  2. Petar says:

    Jasno mi je da bivša braća pokušavaju da otmu od nas što više mogu, ali nikad neću shvatiti otkud pravo brojnim kulturnim radnicima, pojedincima i institucijama da poništavaju stav i volju slavnih pokojnika. Možda je najupačatljiviji slučaj Ive Andrića koji je na onaj svoj nenametljivi i skromni način uvek stavljao do znanja da je Srbin. Nevažno je ko su mu roditelji, gde je rodjen i šta je bio po veroispovesti, on se osećao i izjašnjavao kao Srbin i svi su dužni da to poštuju. A onda, pod pritiskom hrvatske i bošnjačke javnosti kreće priča i u Srbiji kako Andrić i nije bio Srbin, jer je rodjen... Kao da je to uopšte važno. Ako je neko tako izričito kao Andrić rekao da je Srbin i to u doba diktature vrlo nesklone nacionalnom izjašnjavanju takve vrste, kako bilo ko sme to da negira? Neki sitni službenik ili pisac trećerazredne literature umišlja da bolje zna šta je po nacionalnosti bio Andrić od njega samog i usudjuje se da to javno iznese. Ovaj scenario stalno se iznova ponavlja, a niko ne smatra da oni koji ga realizuju treba najzad da dobiju packe, bar verbalne, kad već nisu moguće i neke druge, bolnije.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *