Мат миром и 1244

Mat mirom i 1244

1 aprila 2018

Piše: Milorad Vučelić

RAT ili mir? Izbor je prilično lak – ako je mir u slobodnoj, samostalnoj i sigurnoj državi. Mada joj oni koji je evo dve decenije čereče po katastarskoj mustri novog svetskog poretka, i ovog marta, uz svesrdnu pomoć domaćih što političkih, što medijskih šegrta, guraju ratni doboš u ruke, Srbija se upravo mirom izborila za svoju čast i ponovo pokazala da je živa.

Mada su lažnim svetskim liberalima i ofucanim perjanicama DOS, koji su se godinama utrkivali ko će većim izdajstvom da zadivi kolonijalne gospodare (za šta se dokaz lako može pronaći i u tajnim američkim depešama koje je obnarodovao „Vikiliks) usta puna stare trakavice „o srpskom zveckanju oružjem“ i „srpskoj krivici“, Srbija je upravo mirom osvojila možda i presudan poen za dalji tok diplomatske bitke za svoje Kosovo. A bila je, kako likuje jedan strani tabloid koji izlazi u Beogradu, u „mat poziciji“.

Iz još jedne neprilike koja je, ne našom krivicom, zamirisala na barut, Srbija je zahvaljujući pribranosti, pre svega Aleksandra Vučića, prešla u ofanzivu. Ne tenkovima i avionima, nego za stolom u svetskoj areni. Naravno, istovremeno obnavljajući i izgrađujući svoju vojsku koja će uvek, kao što nam vremena i svetla tradicija nalažu, biti spremna da brani svoju otadžbinu i svoj narod. Jednostavno su nepojmljiva sva javna zgražavanja ostataka i derivata žutog kartela što Srbija uopšte ima vojsku koja izvodi vežbe na svojoj državnoj teritoriji.

U jednoj traumatičnoj poziciji, u kojoj smo videli iživljavanje bašibozluka iz ROSU nad Markom Đurićem i legitimnim predstavnicima srpskog naroda na KiM, Vučić je uspeo da dokaže da je Beograd kičma ovog trusnog podneblja i da se njegova ključna uloga u raspetljavanju kosovskog čvora ne može zaobići.

Ne računajući to što je Federika Mogerini, navrat-nanos, hitno došla u našu prestonicu svesna da kipi lonac srpskog strpljenja, najveći kapital iz ove nove traume je što se ispod debelog ćilima Tadićeve i Jeremićeve namerne i višekratno demonstrirane kratkovidosti ponovo na svetlo dana pomalja Rezolucija 1244.

To „parče papira“, koje su petooktobarci s prezirom gledali kao Miloševićevo nedonošče, u život je vratio niko drugi do Vladimir Putin u jednočasovnom telefonskom razgovoru sa Vučićem. I na tu kartu se mora igrati jače i čvršće. Pogotovo zato što je narednih godina pred nama celovito rešavanje srpskog pitanja a prijateljska Rusija je osnovni garant Dejtonskog sporazuma, pa tako i postojanja Republike Srpske.

Uspostavljanje i održavanje ravnoteže snaga u svetu je takođe bitan uslov da Srbija ne dođe u situaciju da postane poprište oružanih sukoba i žrtvuje svoj narod zarad tuđih interesa. Ravnoteža velikih sila je takođe u funkciji odvraćanja od pokušaja da se izazove i lokalizuje neki balkanski rat čemu teže neki od zapadnih sponzora prištinskih vlasti.

Zašto Rezolucija 1244? Zato što se pokazalo da briselski papiri ne vrede prebijene pare. Potpisani jesu, ali ih bestidno krše ne samo Albanci nego i čelnici EU. Uostalom, da Zapad i Amerika ispod i iznad stola nisu kuražili Tačija da krene na sever, nikakvog upada ne bi ni bilo.

I upravo tu dolazimo do graničnog kamena između anestezirane i mekovrate Srbije i one koja neće da žmuri, neće da puzi po liniji samoponištenja i ne libi se da stvari nazove pravim imenom, ma kakva sila da sedi sa druge strane stola.

Ova po redosledu druga i prava Srbija je pretegla tog ponedeljka 26. marta. I nije tu reč o ispraznom junačenju, kako vole da dosole ovi što su nam vojsku sveli na nivo lovačkog društva. To je pitanje mere jesmo li ljudi, jesmo li Srbi. Iz svega onoga što smo videli da se zaključiti da osokoljene vlasti u Prištini i njihovi mentori nisu očekivali odlučan i za ovakve prilike izuzetno hrabar potez Vučića.

Šef države je bio nateran da razmišlja o upućivanju vojske na KiM, o čemu su „Novosti“ i pisale, i samo je tako, tukom na luk, pokazujući da je svestan svojih ustavnih dužnosti, prava i obaveza, mogao da preuzme inicijativu i rasturi mantru o prozivanju „obe strane“, omiljenu njegovoj gošći iz Brisela koju malopre pomenusmo.

Ne, ovde nema veštačke simetrije krivice, kojoj smo kolektivno skloni. Uostalom to su nam juče jasno predočili i u Prištini otkrivajući javno da je Tači direktno naredio hapšenje i zlotvorsko maltretiranje Đurića.

Parafraza jednog velikog mislioca bi glasila da ono što u prestonicama velikih sila nazivamo srbofobijom, na Kosovu eksplodira kao brutalno nasilje nad srpskim narodom.

Srbija nije izabrala silu, ali je pokazala silu argumenata. I izabrala je da bude verna sebi i nasušnom miru. Izabrala je i usku stazu na ivici žileta iznad grotla podivljalog hladnog rata. To joj je zasad jedini siguran put.

(Novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *