Матрикс Србија

Matriks Srbija

4 novembra 2018

Piše: Ljuban Karan

Vest da su naši kontraobaveštajci razotkrili operaciju obaveštajnih službi NATO pod kodnim nazivom „Matriks-2“ nikoga u Srbiji više ne iznenađuje. Trebalo bi mnogo više da nas zabrine činjenica što su ovoga puta mete prisluškivanja sve ličnosti iz državnog vrha Srbije – predsednik države, predsednik vlade, svi ministri i ko zna ko sve od drugih državnih organa. Vest nije delovala bombastično iako je bilo sasvim logično da postane afera koju će javnost sa pažnjom pratiti do potpunog razjašnjavanja svrhe i konačnog cilja ove kriminalne aktivnosti. Ni sami političari koji su meta prisluškivanja tome ne pridaju posebnu pažnju – nema čak ni političke osude, a za protestne note i eventualna proterivanja diplomata ako su bili uključeni u nedozvoljene aktivnosti ili nema dovoljno dokaza ili nema želje da se dodatno narušavaju odnosi s vodećim državama alijanse.

MASOVNO PRISLUŠKIVANJE

Prevagnuo je opšti stav – ako i prisluškuju, pa šta, a koga to danas ne prisluškuju? Ispada da je prisluškivanje nešto što se može razumeti, pa i tolerisati, čak i kada su u pitanju ličnosti iz državnog vrha. Takvo mišljenje se formiralo širom sveta nakon poznate terorističke akcije Al Kaide u SAD, kada su američke obaveštajne službe, u nedostatku pravih informacija i kvalitetnih obaveštajaca, krenule u masovna prisluškivanja po svetu, pa i po evropskim državama. Radilo se o desetinama hiljada nasumce izabranih ljudi putem specijalnih softvera, a to su zvali „prisluškivanje bez indicija“. U strahu da se slične akcije ne ponove sve je bilo dozvoljeno i više se nisu obazirali na zakonitost, privatnost, ljudska prava niti na suverenitet obaveštajno napadnutih država. Za takve akcije Amerikanaca evropske službe pokazale su veliko razumevanje. Ne samo da ih nisu sprečavali nego su im pomagali i stvarali objektivne uslove da to mogu činiti u njihovim zemljama. Nametnuto je mišljenje da Amerikanci najviše znaju o terorizmu i da je sve to korisno i za druge države sa stanovišta ranog upozorenja na konkretnu opasnost.

Amerikanci su vrlo brzo tako ležeran i neoprezan stav zloupotrebili jer se nisu zadržali samo na prisluškivanju centara i grupa iz kojih se mogu očekivati terorističke akcije, nego su krenuli da prisluškuju važne ličnosti u pojedinim državama koje nemaju baš nikakve veze sa terorizmom. Tako su izbijale velike afere prisluškivanja državnika, kao što se to dogodilo u Nemačkoj kada su prisluškivali kancelarku Angelu Merkel. Ako se već nisu mogle suprotstaviti velike evropske države, male podaničke obaveštajne službe nisu smele ni da pomisle da budu prepreka obaveštajnim interesima SAD i NATO.

I u manjim državama izbijale su velike afere prisluškivanja. Na primer, Makedonija je doživela potpunu destabilizaciju i sunovrat upravo zbog afere prisluškivanja. Vlast je optužena da je prisluškivala opoziciju a da u stvari nikada nije utvrđeno ko je stvarno Zoranu Zaevu dao transkripte njegovih presretnutih razgovora. Jer, prava je istina da se na Balkanu više ne zna ko koga prisluškuje i ko je kome partner u obaveštajnom prodoru prema važnim ličnostima.

REGIONALNA SARADNJA

Velike zapadne obaveštajne službe pojedine operacije prema Srbiji planiraju u saradnji sa nekom od vazalskih službi u našem okruženju. Na primer, nedavno je otkriveno da obaveštajna služba BiH (OBA) stvara uslove britanskoj MI-6 da prisluškuje vodeće ličnosti Republike Srpske i Srbije. Broj otkrivenih slučajeva pokazuje da naš bezbednosni sistem ponovo dobro funkcioniše u kontraobaveštajnom smislu. Međutim, zbog podaničkog stava nekih bivših vlada koje nisu smele ni da pomisle da se suprotstave vodećim državama NATO, i mi u Srbiji došli smo do apsurda da se na nezakonito prisluškivanje neadekvatno reaguje, kao da je to prihvatljiva i bezazlena stvar.

JEDNOSTRUKA POLITIKA

Kakvu korist imaju obaveštajne službe NATO od tajnih operacija prisluškivanja ako je već svaki političar u našem državnom vrhu upozoren i instruiran?

Naš ministar inostranih poslova Ivica Dačić kaže „znamo da nas prisluškuju“, ali se ne uzbuđuje zbog toga, niti podacima do kojih su došli naši kontraobaveštajci pridaje veliku važnost. Kako kaže, „nemamo mi šta da krijemo jer Srbija ne vodi dvostruku politiku“. Možda prvi čovek naše diplomatije namerno izbegava aferu jer nekada se veća diplomatska korist može izvući predočavanjem kompromitujućih dokaza i „trgovinom“ u nezvaničnim diplomatskim kontaktima (iako se nikakva korist ne vidi jer pritisci na Srbiju jačaju). Zaključiti da je cilj prisluškivanja ograničen na proveru pravog političkog raspoloženja srpskog vrha je pogrešno, jer je cilj zasigurno mnogo radikalniji.

Naši bezbednjaci uradili su veliki i važan posao time što su pouzdano utvrdili da se važni srpski političari prisluškuju, nakon čega su ih upozorili i instruirali da što manje o poverljivim stvarima razgovaraju telefonom. Međutim, time opasnost po Srbiju nije otklonjena. Pored toga, naši najviši funkcioneri upozoreni su da o poverljivim stvarima što manje razgovaraju van prostorija koje su posebno obezbeđene u protivprislušnom smislu. Ako se vanredno sugeriše oprez i razgovor u posebno zaštićenom prostoru, da li to znači da su neke službene prostorije u kojima su vođeni važni razgovori već prisluškivane? To je već daleko veći stepen opasnosti od prisluškivanja telefona, ali je dobra stvar što se ona pouzdano i brzo može eliminisati od strane tehničkih ekipa profesionalaca.

MERE ZAŠTITE

U ovakvim slučajevima služba bezbednosti vrši procenu kakva je šteta već nanesena do trenutka otkrivanja operacije „Matriks-2“, ali to na najvišem državnom nivou nije realno očekivati, nego će najverovatnije svaka ličnost sama procenjivati čega su se strane službe mogle dočepati. Lako je reći da se poverljivi razgovori ne vode telefonom, ali tako nešto realizovati u praksi u današnje vreme veoma je teško. Političke i poslovne aktivnosti funkcionera zahtevaju kretanje i dinamiku, ne samo po našoj zemlji nego širom sveta, a tempo redovnih aktivnosti, pogotovo ako ima vanrednih događaja, zahteva trenutno reagovanje kroz stavove, hitne odluke, naredbe, sugestije i slične stvari. Ako se uzmu u obzir samo predsedničke i ministarske funkcije, to je već more važnih informacija koje se mogu presresti, a ako se tu dodaju i neke niže ali veoma važne državne funkcije, dobijamo okean poverljivih informacija što stoje na raspolaganju moćnim obaveštajnim službama koje mogu dobiti presretanjem razgovora važnih ličnosti u Srbiji.

Zaštita telefonskih linija, šifrovanje i druge bezbednosne mere svakako su dobre, ali nose i izvesne rizike. Najznačajnije podatke strane obaveštajne službe mogu dobiti prisluškivanjem baš ovakvih razgovora (ako provale šifru ili na drugi način stvore uslove da se dočepaju sadržaja) gde učesnici u razgovoru misle da su potpuno bezbedni. U proceni rizika, kod tehnološki zaostalijih država u odnosu na najrazvijenije, teško je, a često i nemoguće proceniti mogućnosti najmodernije opremljenih. Tu je situacija slična kao s najmodernijim oružjem, jer tehnička sredstva za prisluškivanje i jesu oružje, ali u obaveštajnom ratu. Na primer, ako vlada SAD odluči da nekoj državi proda neka savremena sredstva, to automatski znači da oni imaju još modernija za koja niko ne zna. Zato je najbolja oprezna ocena da je potpuna zaštita od prisluškivanja u svakodnevnim političkim i diplomatskim aktivnostima političara nemoguća. Ozbiljnim i odgovornim pristupom funkcionera i profesionalnim nastupom kontraobaveštajaca može se postići da se šteta svede na najmanju meru.

To znači da naši visoki državni funkcioneri moraju tu opasnost imati u vidu baš u svakom trenutku i na svakom mestu, sem onih mesta koje potpuno proveri i drži pod kontrolom neka naša kontraobaveštajna služba.

HIBRIDNO RATOVANJE

Strane službe računaju na to da oprez negde mora popustiti, ako ne na poslu i u službenim kontaktima, a ono bar u privatnom životu, i zato se donose odluke i prave planovi obaveštajnih akcija prisluškivanja državnog vrha neke države, najčešće kao sastavni deo planova specijalnog rata (hibridnog rata) protiv te zemlje.

Rezultati intenzivnog prisluškivanja srpskog političkog vrha biće osnova budućeg podrivačkog i destruktivnog delovanja kroz hibridno ratovanje.

Kada bi cilj prisluškivanja našeg državnog vrha bio samo provera iskrenosti naše politike, onda to ne bi bila velika opasnost za Srbiju jer dobro znamo da nikakva zavera sa Rusijom i Kinom protiv NATO država ne postoji. Njihovi obaveštajni stratezi od ovakvog obaveštajnog prodora očekuju saznanja o privatnim tajnama naših političara, o korupciji ako postoji, eventualnim zloupotrebama novca ili ovlašćenja, nezakonitom bogaćenju i sprezi sa kriminalom. Zatim, izučavaju se eventualne slabosti pojedinaca na poroke i sve drugo što može poslužiti za kompromitovanje i ucenu. Uvek je cilj ili da se „nepodobni“ kompromituju i uklone s funkcija, ili da se ucene i nateraju na poslušnost. Definišu se i karakterne osobine ličnosti kako bi se doznalo ko je čvrst a ko slab na eventualne pretnje i ucene, šta je kome najvažnije, kako mu treba pretiti i čime ga ucenjivati – da li je to izazivanje razdora u porodici, uništenje karijere, narušavanje ugleda, oduzimanje imovine ili nešto drugo.

Službe nastupaju s uverenjem „da nema drveta bez grane ni čoveka bez mane“ i da se upornim radom i konstantnim prisustvom u svakodnevnom životu više funkcionera štošta može doznati i iskoristiti.

Prisluškivanje državnog vrha treba da obezbedi još jednu važnu stvar za vođenje hibridnog rata – da otkrije eventualne pukotine u međusobnim odnosima i saradnji koje će se kasnije, perfidnim i smišljenim podmetanjima, produbljivati da bi se od male pukotine napravila provalija. Tako se obezbeđuju početni podaci za izazivanje nesloge i razdora u državnom rukovodstvu. Taj prvi podatak, ta varnica koja treba da izazove požar je najvažniji podatak do koga se teško dolazi i zato prisluškivanje predstavlja dobru osnovu za naknadno planiranje personalnih napada na pojedine ličnosti. Ako se akcija profesionalno izvede, napadnute ličnosti treba da pomisle da napadi dolaze od njihovih kolega, a ne iz NATO centra za hibridno ratovanje.

Ako su naši kontraobaveštajci imali dovoljno znanja i veštine da otkriju i raskrinkaju obaveštajnu operaciju „Matriks-2“ koju su vodile najmoćnije obaveštajne mašinerije na svetu, onda su njihove mogućnosti suprotstavljanja ofanzivnom nastupu stranih obaveštajnih službi na visokom nivou. Kada je u pitanju zaštita ličnosti iz državnog vrha Srbije od prisluškivanja, pa i drugih obaveštajnih nasrtaja, tu neće biti uspeha ako nema potpune koordinacije kontraobaveštajnih stručnjaka sa svakom ličnosti pojedinačno. Ako je već otkriveno prisluškivanje, to je sigurna potvrda da i druge vrste obaveštajnog nastupa postoje ili predstoje. Zato konsultacije sa stručnjacima moraju biti redovne i konkretne, i važna stavka u pripremi svake buduće političke, diplomatske i radne aktivnosti.

Ipak, nije dovoljno usredsrediti se samo na radni deo aktivnosti državnog vrha, nego je neophodna konkretna kontraobaveštajna zaštita i privatnih aktivnosti i veza.

UNUTRAŠNJE DESTRUKTIVNE SNAGE

U planovima kompromitovanja pojedinih ličnosti i izazivanja nesloge i razdora, po osnovu poverljivih podataka dobijenih prisluškivanjem, posebnu ulogu imaće unutrašnje destruktivne snage, bilo da je u pitanju obaveštajna agentura, bilo preko političkih grupacija koje su spremne na svaku vrstu saradnje sa stranim faktorom kako bi došle na vlast. Njihovo podrivačko delovanje već se uveliko oseća, a posebnu pažnju treba obratiti na čudne tokove novca iz inostranstva i velike sume za koje se ne može utvrditi poreklo. Sve to već jeste deo hibridnih dejstava prema Srbiji čije delovanje će se zasigurno pojačavati tokom ove i naredne godine. A naše tajne službe čeka težak i naporan posao koji niko umesto njih ne može da uradi.

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *