Медијски напади на Сиризу и Ципраса

Medijski napadi na Sirizu i Ciprasa

28 februara 2015

marina-ragus 65451522Piše: Marina Raguš

Kada se medijski „spineri“ toliko trude da zamaskiraju činjenice (čemu inače spin i služi) potpuno je izvesno da je na polu finansijskog kartela uzbuna! Primer koji dokazuje prethodno jesu pregovori oko produženja „pomoći“ Grčkoj i predlog reformi koje treba da potpiše novoizabrana Vlada Helenske Republike. Mejnstrim mediji brže bolje proglasili su poraz Sirize i pobedu evrogrupe. Šta se, u stvari maskira, a šta poručuje?

Prvo, „sila i nepravda“ koja se sa periferija EU bloka uglavnom vezuje za Nemačku ne može da se pohvali pobedom. To je, možda među prvima, primetio i konzervativni nemački list Frankfurter Algemajne Cajtung koji je opisao nemačkog ministra finansija „zabrinutog i iznurenog“ posle pregovora u petak (20. februara). Pritom, ne bez razloga se „prisetio“ da bi iz krize Evrozone jedini pobednik mogao da bude, ni manje, ni više Putin! Stoga je ovaj konzervativni merač „stanja nacije“ podsetio da bi tradicionalno od Grka trebalo tražiti još strože mere nazivajući grčkog ministra finansija spin doktorom, Grčku državom od koje je svima „mučno“  u EUropi. Ukoliko bi se mogla sažeti nemačka medijska ofanziva u nekoliko reči, otprilike bi izgledala tako. Ili, makar slično ukoliko se baš potrudimo da razumemo „nemački smisao za humor“. Dok je prostora za humor, ipak, sve manje i to na svim stranama Evrozone koja je izgubila bitku pred krizom.

Drugo, Janisu Varufakisu, koji je inače najviše „spinovan“ član grčke Vlade, potpuno je jasno (iako se trudi da odgovori na medijske „nepreciznosti“ i  „zlonamernosti“  dajući (bez)brojne intervjue posebno nemačkim medijima od Špigla do „Zeit online“) da finansijski kartel ne prašta i da će uraditi sve ili da slomi ili da obori Sirizu: „Ono što kažem svojim kolegama (iz EU, prim aut)…ako mislite da imate interesa da srušite progresivne vlade, kao što je naša, onda možete očekivati najgore“ poručio je u intervjuu za Šarli Ebdo, grčki ministar finansija. Kad Varufakis kaže „progresivne“ vlade, u njih ubraja samo one koje se pripremaju za odgovor na neoliberalnu pljačku porobljene Evrope. Uostalom, sve je to na vrlo precizan i nedvosmislan način opisao u oba izdanja knjige „Globalni Minotaur“ postavljajući finansijski kartel s Vol Strita u ulogu minojskog Minotaura kome su prema starogrčkoj mitologiji prinosili ljudske žrtve u lavirintu iz koga je samo Tezej uspeo da izađe. Ili, da pojednostavimo: Amerika je u posleratnoj Evropi podigla iz pepela Nemačku, ujedinila je i utkala u temelje EU (zbog prioriteta spoljne politike smanjivanja sovjetskog uticaja na tlu Evrope), i učinila svoju geopolitičku poziciju hegemonističkom (pad Berlinskog zida i rušenje Varšavskog ugovora) uz (uvek spremnu) pretnju silom za neposlušne nacije i države koje bi pokušale da odbrane suverenitet.

Jer, kako piše Varufakis, Minotaur je smrtno ranjen! Takvog ga, tek, ne treba potceniti. Stoga, pregovore iz prethodne nedelje ne možemo podvesti ni pod pobedu, ni pod poraz Sirize ili EUropske ispostave Vol strita. Pre se radi o „kupovini vremena“ s obe strane, iako kalkulacije sasvim sigurno nisu iste. Nemačka je ta koja već mora da računa buduće gubitke. Njenu EU politiku sve manje država članica (sve i da hoće) može da „sledi“. Grčka, s druge strane nema šta da izgubi. Naprotiv! Ona je u prvoj rundi (ipak) uspela da izbori „konstruktivnu dvosmislenost“ tokom pregovora. Ukoliko uspe u svojim manevrima, širom će otvoriti vrata ostatku porobljene Evrope: Španiji, Italiji, Irskoj, Portugaliji, Francuskoj…Za početak!

Razbijanje EU stereotipa: Neoliberalna mantra „EU nema alternativu“ koju forsiraju političke instalacije (u javnosti poznatije kao „elite“), posebno na periferiji EU bloka kao ostvarivanje stanja „civilizacijskog napretka“ kroz standarde i norme u stvari je urušavanje: nacija-država (suverenitet se prenosi na EU institucije), privreda i monetarnih sistema koje su nekada bile izvedene iz državnih  atributa. Procesi pristupanja post-Mastrihtskoj EU, tako je postajao postupak kolonizacije Starog kontinenta. Epilog: u eri svespisutne krize duga unutar EU zone, Nemačka beleži trgovinski suficit (izvoz porastao za 1,3 odsto), uvećanje BDP za 0,7 odsto, kapitalne investicije porasle su za 1,2 odsto, potrošnja je uvećana za 0,8 odsto. Ostatak EU bloka (posebno periferija na Istoku Evrope) bori se sa deficitima, dvocifrenom stopom nezaposlenosti, ogromnim javnim dugom.

Da li su Nemci, zaista, tako über alles, ili je u pitanju (ipak) sistematsko uništavanje drugih da bi se reanimirao san iz poslednjeg Velikog rata? Ukoliko, je 1993 i Ugovor iz Mastrihta prekretnica u naglom usponu Nemačke onda je ta ista godina za Grčku bila prekretnica u vrtoglavom padu u dužničko ropstvo. Samo u periodu 1989-2002 spoljni dug Grčke uvećao se sa 18,7 na 63,4 milijarde dolara. Prema navodima dr Dejana Mirovića: „Atina je bila prinuđena da uzima kredite da bi održala privredni rast i visoki životni standard“ koji je bio omogućen sredstvima IMP-a, ukinutog 1993. To je bio prvi uzrok sadašnje grčke krize. Prelazak na evro (2002) i širenje nadležnosti Evropske centralne banke na grčku monetarnu politiku, kako navodi Mirović, doveli su do metastaze spoljnog duga: „Grčka je izgubila pravo da emituje svoju zvaničnu valutu i određuje njen kurs“ i taj gubitak samostalnosti uvećao je spoljni dug Grčke za samo četiri godine (2004-2008) sa 67,4 na 504,6 milijardi dolara. Ili, „Grci kupuju robu iz zapadnog dela EU (najviše iz Nemačke), a to se plaća kreditima iz nemačkih i francuskih banaka.

Uvođenje evra 2002, omogućava rast produkcije industrijskih roba velikih izvoznih privreda i država kao što je Nemačka. S druge strane, dolazi do vrtoglavog zaduživanja malih uvoznih privreda i država kao što je Grčka, koje nisu bile u stanju da izdrže konkurenciju u evrozoni bez samostalne monetarne politike. To je drugi razlog koji dovodi do sloma Grčke 2009. godine“ objašnjava dr Mirović. Dolaze na red međunarodne finansijske institucije poput MMF-a koji štiti interese krupnog kapitala pa tako obezbeđuje sigurnost „velikih“ kroz pakete „pomoći“ zaduženima do prezaduženosti, odnosno dužničkog ropstva. Paket „pomoći“ u slučaju Grčke bili su novi krediti da bi se otplatili stari. Po uručivanju „pomoći“ MMF-a spoljni dug Grčke, porastao je sa 552,8 milijardi dolara (2008), na 576,6 milijardi dolara (2012)!

Kao i svaki kartel, tako i EU trgovinski kartel funkcioniše na uobičajene načine: lobira (podmićuje), ruši konkurenciju, izaziva potrese a sve u cilju ostvarivanja ekstra profita za svoje nezasite porive. Ovde samo treba podsetiti na skandal kada je nemačka kompanija „Kraus-Mafaj-Begeman“ podmitila sa 10 miliona dolara visokog funkcionera grčkog ministarstva odbrane kako bi obezbedila prodaju (i remont) nemačkog naoružanja (remont nemačkih podmornica koji je koštao više nego kupovina istih). Onda je potpuno jasna arhitektura EU bloka pod upravom trgovinskog kartela. Kada se, pritom, dodaju i konkretni podaci koji pokazuju odliv kapitala iz Grčke, u smislu porasta budžetskog i trgovinskog deficita: budžetski deficit  porastao je  (1998-2012) sa 2,6 na 24,6 milijardi dolara; spoljnotrgovinski deficit (2001-2011) porastao je sa 22 na 38 milijardi dolara. Humanitarna, ekonomska i politička kriza koja je dovela do krvavih obračuna na ulicama grčkih gradova bio je logičan epilog sistematskog uništavanja ove zemlje.

Stoga, odgovor na pitanje: da li je Grčka (kako nemački mediji) pišu „lenja“ i „preko glave svima“ ili je sistematski uništavana od strane neoliberalnog kartela(?), ne bi trebalo da bude teško dokučiv, zar ne? Ono što je sigurno, jeste da su opcije svedene na izbor: ili će kartel uvesti Evropu u rat ili će kapital krenuti u suprotnom smeru izbegavajući krvavi epilog. Nažalost, sve su prilike da je hladnoratovska retorika u odnosu prema Moskvi signal da Vašington namerava da krizu sopstvenog deficita i ovaj put reši „proxy“ ratom. I zato ne treba da iznenadi linija „vatre“ koja se sve češće čuje kao poziv na koalicionu mobilizaciju protiv Istoka predvođenog Ruskom Federacijom. Jer, kako je već rekao Varufakis, Minotaur je smrtno ranjen! I to je za takvo neoliberalno čudovište najopasnija faza koja dovodi u pitanje sam opstanak civilizacije kojoj pripadamo.

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *