Mehter banda, zurle i doboši

Mehter banda, zurle i doboši

23 јула 2014

Nenad KecmanovićPiše: Nenad Kecmanović

Da li je Erdogan ono poslednje zaista rekao ili nije rekao? Skloni smo da poverujemo da ipak jeste rekao zato što je to potpuno u duhu njegovih prethodnih izjava da je „osmanlijska Bosna bila jedna uspešna priča“, da je „izbornom pobedom u Ankari pobedio i u Sarajevu“, da mu je „Alija ostavio u amanet da brine o Bosni i Bošnjacima“, da je „Turska bošnjačka majka“. A posebno zato što je, prilikom nedavnog obeležavanja stogodišnjice Sarajevskog atentata, „Mlade Bosne“ i početka Velikog rata, za veliko čudo, izostao „turski faktor“.

Bečka filharmonija u Vijećnici i Hor Crvene armije u Andrićgradu. Nedostajala je samo janjičarska mehter banda sa zurlama i dobošima u Tešnju, pa da bosanska kakofonija bude zaokružena po Hantingtonovom scenariju. „U neizbežni sukob na raselini civilizacija uključiće se najpre istovernici iz prve linije okruženja, pa onda iz druge, sve dok ne stignu glavni globalni igrači“, napisao je čuveni američki politikolog.

Ali, on se bavio političkim i vojnim sukobima, a nije predvideo da će se bosanski „nastavak građanskog rata bez oružja“ odvijati i kulturnim sredstvima – naučnim, literarnim, muzičkim, dramskim. Pogotovo ne da će to biti povodom 100 godina borbe protiv zajedničkog okupatora, kada su u „mladobosanskim redovima“ rame uz rame bili Srbin – Princip, musliman – Mehmedbašić i Hrvat – Andrić. Premijer Erdogan, kako piše istanbulski novinar Abdulah Bozkurt, „nije intelektualac i ne čita puno“. Dodali bismo da nije ni istoričar, ni muzičar, ni reditelj, ali jeste majstor politike koja, kao vrsta praktične veštine, jeste i neki vid umetničkog dara za proizvođenje iluzija i zavođenje masa.

Zna Erdogan veoma dobro da od 100 miliona Turaka u BiH nema ništa bez saglasnosti Moskve, Berlina i Vašingtona, kao i da od pomorskih manevara u Neumu takođe nema ništa bez saglasnosti hercegbosanskih Hrvata na lokalu i Hrvatske u zaleđu, a naposletku valjda ni bez trojnog konsenzusa u Predsedništvu BiH u Sarajevu. Naprosto, Tajipu Erdoganu su za predstojeće predsedničke izbore  potrebni glasovi brojnih potomaka bošnjačkih imigranata u Anadoliji i on zna da će ih jeftino pokupiti raspaljivanjem mašte o povratku neoosmanske imperije u njihov bosanski zavičaj.

A u bosanskom zavičaju? Sećam se još iz vremena socijalizma u BiH i kemalizma u Turskoj, ražalovanih šerijatskih sudija, oronulih derviša i pomatuvljelih hafiza kako, sa nabijenim „francuzicama“ do ušiju, udvoje-utroje predveče šetaju Ferhadijom od Vječne vatre do Sebilja, zaustavljaju se na tucanoj kahfi kod „Dibeka“ i u poverenju divane o tome „šta li ima novog u Stambolu“? U to vreme u sarajevsku  Begovu džamiju mahom je navraćala samo muslimanska sirotinja iz periferijskih mahala, a u istanbulsku Plavu džamiju – gotovo isključivo evropski i američki turisti. Ali, nostalgija za prohujalim „zlatnim vaktom“, kada su muslimani vladali Bosnom, premostila je vekove i preživela pod paslajisanim beretkama koje su zamenjivale nepodobne fesove i ahmedije. „Pusto tursko“ se vratilo ne samo u Tajipov Istanbul, nego i u Alijino Sarajevo. Studentkinje pod zarovima, feredžama i čadorima, ali i studenti sa bradama i čakširama trofrtaljkama, stipendisti turske, saudijske i bošnjačke vlade sa Turskog univeziteta u Sarajevu, Islamske teologije na Baščaršiji i slično razmileli su se prestonicom multi-kulti BiH, u kojoj danas ima više Turaka i Arapa nego Srba i Hrvata.

I čik neka sada, na svega dva i po meseca pre izbora, Lagumdžija, Radončić, pa čak i Komšić, a pogotovo Bakir, upozore brata Tajipa da u BiH, pored Bošnjaka, žive i Srbi i Hrvati u Republici Srpskoj i „Herceg-Bosni“. Da mu kažu da im svojim izjavama kvari odnose sa komšijama, bez kojih ionako ne mogu ništa zvanično odlučiti o zajedničkoj državi. I da mu preporuče da, baš kao što je to učinio premijer Srbije, koja kao i Turska hoće u EU, javno kaže da poštuje Dejtonski sporazum, teritorijalni integritet BiH, ali i Republiku Srpsku i kantone sa hrvatskom većinom, ravnopravnost tri naroda…

Turkofilna i panislamistička bošnjačka baza, koja po džamijama klanja za Erdogana, ne samo da im ne bi dala glasove, nego bi ih politički uništila. Zato Zlatko, Fahro, pa čak i Željko, baš kao i Bakir, zaboravljaju svoja deklarativna opredeljenja za građansku multi-kulti BiH i zajedno sa svojom izbornom bazom uživaju što Tajip govori upravo ono što i oni sami sanjare, uz najnoviju epizodu serije „Sulejman Veličanstveni“.

„Sto miliona Turaka u BiH za zaštitu Bošnjaka“ – to komšije Srbi i Hrvati mogu jedino da shvate kao preteću metaforu. Ali, provereni deo Erdoganove izjave koji se odnosi na „turske pomorske manevre“ u neumskom akvatorijumu može i da nasmeje. Takvi manevri se uvek izvode zajedno sa mornaricom zemlje domaćina. A bošnjačka komponenta mornarice Armije BiH mogla bi da učestvuje samo sa jednim od ona tri policijska glisera koji kruže kratkim i tesnim neumskim zalivom u vreme kada kupači izađu iz vode. Generalno, Erdoganove brojne i učestale izjave vezane za Bošnjake i Bosnu, uključujući ovu poslednju ili bez nje, ipak nisu bezopasne.

Ne samo zato što, uz prećutno odobravanje sarajevske političke elite, raspaljuju ekspanzionističke ambicije bošnjačkih masa na celu BiH nego i, još više, zato što na njih ne reaguje tzv. međunarodna zajednica. A kada na to Čović zatraži obnovu „Herceg-Bosne“, a Dodik zapreti referendumom o osamostaljenju, iz Vašingtona i Brisela promptno pozivaju na globalnu uzbunu.

(Pressrs.ba)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u