Мермерна паника

Mermerna panika

4 septembra 2016

Muharem-Bazdulj-01-2105-201

Piše: Muharem Bazdulj

Divan je letnji dan, šetkam se po Rimu, tačnije parkom uz Vilu Borgeze i tražim Njegoša. Kakvog sad Njegoša? Spomenik Njegošu. Na mapi sam lepo video da u tom velikom parku, uz spomenike Ahmedu Šavkiju, Simonu Bolivaru, Viktoru Igou, Firdusiju, Aleksandru Puškinu, Inki Garsilasu de la Vegi, Nizamiju Gandžaviju, Geteu i inima – postoji i spomenik Njegošu. Naposletku, pronađem spomenik. Reč je o kopiji statue Sretana Stojanovića, koju je Rimu 2005. poklonila Vlada Crne Gore. Kao što su neke druge među spomenutim i nespomenutim spomenicima donirale vlade Kolumbije, Perua i Azerbejdžana, odnosno gradske uprave Kaira, Teherana ili Moskve.

Imam u Rimu znance iz književnih, novinarskih, publicističkih krugova, pa im kažem: „Blago vama! Kakve genijalne teme imate za kritičke kolumne, kakve šlagvorte za intervjue!” Ništa im nije jasno. Ja nastavljam: „Ma dobro Gete, Puškin, Viktor Igo, to svaka čast, ali šta će vam Njegoš, Garsilaso de la Vega, Firdusi, Nizami i ostali Šavkiji, ko u Italiji zna ko su oni.” Kažu mi ljudi da za njih većina Italijana verovatno i nije čula, ali da su u njihovim domovinama oni važni umetnici, da su statue lepi pokloni i lep simbol prijateljstva među državama i narodima.

Pa razmišljam nešto kako ti Italijani nemaju pojma, a kako srpski pisci znalački odgovaraju na podmukle provokacije sa orijenta. Evo, recimo Vlada Kazahstana pokloni Beogradu spomenik jednom od najvažnijih kazaških pesnika Žambilu Žabajevu, a veliki pisac Vladimir Arsenijević pravednički zagrmi kako je to dokaz da su ljudi koji vladaju Srbijom svoju zemlju „ćutke definisali kao jednu komediju od zemlje, koja je zasnovana na jednom trange-frange principu” te da ih rukovodi „seljački rezon”, dok im je politika „glupa i njeni rezultati su vidljivi kao glupi”.

Dobro, Arsenijević se samo odazvao na poziv za intervju slobodarskoj „Slobodnoj Evropi” pa je čovek dao izjavu kakva se od njega očekivala. Ingeniozni prozaik Saša Ilić bio je odvažniji pa se oglasio autorskim tekstom. U njemu neustrašivo denuncira sedamdeset godina mrtvog pesnika Žabajeva informacijom da mu je 1941. dodeljena Staljinova nagrada drugog stepena. Iste godine, Staljinovu nagradu prvog stepena dobili su, između ostalih, Ejzenštajn, Šoštakovič i Šolohov. Očekuje se inicijativa prema Gradskoj upravi Subotice da se Šolohovu oduzme ulica, kao i izbacivanje dela Ejzenštajna i Šoštakoviča iz programa FDU odnosno Muzičke akademije. Kad je pesnik koji je „čitav svoj vek proveo u dosluhu s Prazninom” zavredio tek drugi stepen Staljinove nagrade, kakvi li su tek zlikovci oni okićeni prvim stepenom?!

Šalu na stranu, svaki kritičar, bilo vlasti, bilo umetnosti, morao bi da zna: ko kritikuje sve, taj ne kritikuje ništa. Postoji hijerarhija vrednosti i hijerarhija grešaka. Ako kritikuješ ekonomsko-diplomatsku saradnju s nekom zemljom, ističući kao grešku prihvatanje poklona Vlade te zemlje glavnom gradu tvoje zemlje, a što je uobičajena diplomatska praksa i u čemu Srbija nije nikakav izuzetak, onda moraš biti spreman i da neke druge tvoje kritike, možda i opravdane, zapravo gube na oštrini.

Ipak, ima ovde i nečeg mnogo goreg od potrebe da se svaki potez vlasti po(t)kaže kao promašen. Da je ovih dana, recimo, Vlada Kraljevine Norveške Beogradu poklonila kip Ibzena ili pak Vlada Francuske kip Molijera, ne verujem da bismo čuli pravedničke verbalne rafale. Argumentacijom da ovde niko ne zna ništa o Žabajevu, kao i rasističko-orijentalističkim nipodaštavanjem Kazahstana samo se demonstrira vlastiti provincijalizam. Pa Kazahstan je deveta najveća država na svetu i najveća od svih koje nemaju izlaz na more. A po pesniku Žabajevu ime je dobila cela jedna pokrajina ove zemlje, pokrajina čija je površina veća od 144.000 kvadratnih kilometara. Žambil oblast (tako se zove ta pokrajina) skoro je duplo veća od Srbije (sa Kosovom ili bez njega, kako god kojem od podsmevača više odgovara).

Usput budi rečeno, pošto se kao jedan od ciljeva poboljšanja privredne saradnje sa Kazahstanom spominje mogućnost bescarinskog izvoza ,,Fijatovih” automobila iz Kragujevca u ovu zemlju, reč je o poslu za koji interesa definitivno ima i Italija. Ako se Beograđanima zaista ne sviđa mermerni Žabajev, uzeće ga, ne sumnjam, Italija, i lepo ga posaditi u park uz Vilu Borgeze. Nema Italija, reklo bi se, tako istančane moraliste među savremenim piscima. Za utehu, međutim, ima svega ostalog.

(Politika)

KOMENTARI



2 komentara

  1. rabin ovadija says:

    Idi bre Pizdulje u Politiku, ako je to opno sto imas da kazes.

  2. Mare says:

    poturica lojavi Bazdulja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *