Ми Срби…

Mi Srbi…

28 decembra 2018

Piše: Milan Ružić

U zemlji koja ima tolike veličine i koja je sebi garantovala mesto u samom vrhu svetske istorije, umetnosti i kulture uopšte, dešava se da ta zemlja danas, onim što čini, poništava ne samo te uspehe, već i sebe samu. Tolike smo vekove uložili u uzdizanja do tih vrhova, a za dvadeset ili nešto više godina smo te vrhove zaravnili, potkresali i izvalili im korenje. Danas naši uspesi rastu u zemlju, a korenje im štrči nad zemljom kao kakav nebitan žbun. Prema njima se tako i odnosimo.

Glavno samoopravdanje pred samima sobom se svodi na tvrdnju da je tako danas u celom svetu, pa da ne treba da čudi što je tako i kod nas. Međutim, kada smo to mi bili uklopljeni u sliku sveta? Da li je ikada Srbija bila uzimana kao merilo proseka ili smo oduvek, a meni se čini da je tako, bili uzimani kao primer velikih dostignuća obimom male države, dok danas služimo kao otirač i kanta za đubre svega onoga retardirajućeg što svet nije iznegovao do kraja, već ga je sasekao kao mladu stabljiku nestabilnosti.

Postali smo rasadnik đubreta, što je najgore ne domaćeg već stranog, a gajenog u dokolici. Svi naši uspesi se mogu poništiti današnjim neuspehom na svim poljima, a ponajviše na duhovnom. Ne mogu reći da nije tačna rečenica da mi samo pratimo svet, ali ne bih voleo da prećutim kako mi svet pratimo samo u onim stvarima koje isti taj svet i uništavaju.

Naša intelektualna elita koja ne postoji se svela na blogere, jutjubere, vlogere, influensere i starlete. Oni su glavne zvezde na svim prijemima. Izdiktirani su nam, a mi smo ih odlično zapisali i primenili, od strane onih koji nas teraju na prijem u ono što propada, a zna se na šta mislim.

Naš narod ne voli da bude prosečan, pa smo izabrali da budemo najbolji u najgorem. Naša muzika se svela na recikliranje đubreta i negaciju muzike. Literatura se sužava na ono što je popularno u svetu po svim principima, a naročito po pitanju tema. Ne znam kako niko ne shvata da svet interesuje ono što smo mi, a ne da mi pišemo Amerikancima o Kaliforniji i da očekujemo da će oni to da čitaju ili uvaže. Filmove gotovo i da ne snimamo, dok serije postaju ono što se u samoj reči i pojmu i naslućuje. Pozorišta su nam se izlila na ulice dok scene ostaju neme i puste za ono nenapisano što smo prodali i prenebregli željom za nečim što je već napisano, a što bismo želeli da je naše iako nikada ne može biti.

Sve umetničke nagrade koje priželjkujemo i prihvatanje u one krugove kulture koje sanjamo možemo imati ako se dobro ispljujemo po svojoj državi, veličajući nekulturu kao naš najveći kulturni domet. Ti koji to uspeju su bardovi teatara, majstori pisane reči, tvorci najvećih kompozicija i autentični umetnici za kojima zemlja koju su popljuvali kasnije čezne.

Kada jednom zemljom, kao danas Srbijom, zavlada nekultura, iz nje mora da se rodi nasilje. A kada nasilje prevlada razum koji se izgubio sa kulturom i uveliča se nemuzikom, onda nastaju hibridne generacije koje su istrgnute iz svog identiteta i rado ga se odriču, pa i za kutiju cigara.

Ovo što danas gledamo u svojoj zemlji nije naše, ali je naša muka. Nismo imali čime da se ogradimo kada nemamo kulturu. Svi nekulturni su sebi dali za pravo da se nazivaju kulturnim, jer su u većini. Njih su pune institucije, pune su ih ulice, puni su ih odbori, puna ih je kultura i država.

Sada, kad smo već na samom dnu, sami smo sebi došapnuli da bi se od svega ovoga valjalo braniti, pa se pravimo da ćemo se popraviti i sebe donekle jedva da počinjemo da kultivišemo, tačnije, počeli smo da mislimo o kulturi u granicama koje dozvoljava naša nekultura. Ne bi se ovo čudo ovde ni primilo da svi mi nismo donekle nastrani i željni nekulturnog. Da budem iskren i ne uvijam, naši „kulturni poslenici“ ne žele zaista borbu protiv nekulture, već njen privid kako ne bi sami sebi presekli izvore finansija i ukinuli svoja velika imena nastala preimenovanjem srpskog u nesrpsko i lošeg u dobro.

Toliko je materijala u ovim vremenima nekulture za kulturu da me prosto čudi kako ona još uvek nije probila na površinu. Gde se sakrio onaj zametak nečeg kulturnog?

Sve vreme se nadam da će od nas nešto biti i od naše kulture. Mi smo otvorili Narodni muzej u vremenu u kom niko u muzeje ne ide, a kako je počelo, uskoro će u muzeje useliti ono nekoliko kvalitetnih ljudi koji žive i stvaraju za ovu zemlju i u njoj. Kada od njih napravimo eksponate, šta će nam ostati?

Grešimo što svoju „savremenu kulturu“ zidamo ukrovljujući ništa tuđim crepom, a u želji da napravimo sojenicu nad otpadnim vodama sveta zanemarujući temelj naše kuće koji nikada ne može izgoreti.

U toj sojenici će od nas napraviti idealne idiote – krave koje će pasti na svom ognjištu iz čijeg će vimena neko drugi da muze ono što valja. Naši pastiri biće stranci koji su nas stokom i napravili uz našu veliku pomoć.

Mi Srbi smo krdo koje pase pored klanice.

(Iskra)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *