Milanović na tragu Ante Starčevića

Milanović na tragu Ante Starčevića

19 jula 2013

Zlatko GallPiše: Zlatko Gall

Da, doista − nema ljetnog odmora dok traje katolička obnova! Otprilike ovako mogla bi glasiti najnovija runda u “fajtu“ između hrvatskih biskupa i aktualne (“lijeve“) vlasti. Dok je nekoć za Mesićevih dana ljetni sudar dvaju “ideoloških“ blokova bio u znaku Alke, danas – kad predsjednik Josipović i alkari pušu u iste diple – loptica je prebačena na teren ionako već duže nategnutih i turbulentnih odnosa između Vlade i Crkve.

Nema čega tu nije bilo. I “velikih tema“ poput seksualnog odgoja, koji je izazvao lavinu crkvenih prosvjeda, pokretanje građanskih inicijativa te utemeljenja građanskih katoličkih udruga, i “fajta“ zbog marginalija, poput plakata za “Fine mrtve djevojke“ i filma “Svećenikova djeca“. Da i ne govorimo o trajno neuralgičnoj temi i ljutoj polemici o odnosu prema istospolnim zajednicama i ustavnoj definiciji braka… I taman kad se činilo da se frka malo smirila i potrošila, otvorila se nova fronta vezana uz famozni “lex Perković“.

Nova epizoda trakavice stendhalovskog naslova “Crveno i crno“ odnosi se na pismo hrvatskih biskupa upućeno premijeru Milanoviću u kojem traže ispriku jer ih je oklevetao izjavom da je Crkva s HDZ-om godinama štitila zločince. Milanović svakako nije političar kojem su vrline smirenost i razboritost (dapače, jezik mu je često brži od političke pameti), no u tom novom sudaru “crvenih“ i “crnih” njegovoj je neumjesnoj objedi prethodio niz jednako neumjesnih napada iz biskupskih redova.

Kukuriku vladu godinama se naziva i “komunističkom vladom“ i zaštitnicima komunističkih zločina, izdajicama nacionalnih interesa, pa i sljedbenicima sotonističke misli… Uostalom, takvim smo etiketiranjem i ušli u godinu Gospodnju 2013. Znakovit je, recimo, jedan od uvodnika “Glasa Koncila“ u kojem se, osim aktualne vlasti, žestoko napalo i sve druge “nevjernike“ optuživši ih za zavjeru i djelovanje protiv Crkve.

Dakako, uz onaj vječni znak jednakosti između Katoličke crkve, hrvatske države i hrvatskog naroda te njegovih vitalnih interesa.

“Cilj tih zločestih djelovanja nije samo istiskivanje Katoličke crkve iz društva i javnosti, njezino ocrnjivanje i slabljenje, nego je još gori: razaranje svih univerzalnih vrednota, dugoročno uništavanje hrvatskoga naroda i hrvatske države te pretvaranje hrvatskih građana u iskorijenjene jedinke kojima se može manipulirati do mile volje”, pisao je tada uvodničar i urednik Miklenić.

Biskupi su mu rado asistirali, pa su i kardinal Bozanić i biskupi Pozaić, Košić, Puljić, Jezerinac… i mnogi drugi rado dali svoj obol verbalnom ratu i borbi protiv svih “svjetovnjaka“, ateista i agnostika kojima nije po volji aktualan desničarski put Katoličke crkve i njezina “povijesna“ bliskost s HDZ-om.

Pouka Ivana Pavla II.

Iako su saborski zastupnici otpočeli svoju ljetnu siestu, a politički život ušao u fazu sezonske hibernacije, nimalo ne sumnjam da će i usred ljeta zaiskriti. Zašto?

Stoga što je Katolička crkva odavno već ne samo sumnjičava, nego i hostilna prema svakoj “nehadezeovskoj vlasti“, što su agitacije s propovjedaonice, nažalost, trajna konstanta, a – srećom, samo verbalne − metode i sredstva kojima se, u ime katoličke većine, nastoji svima nametnuti samo jedna Istina i jedan svjetonazor, sve radikalnije.

Neprijatelji Crkve

Ne bi li stoga u Crkvi morali barem ponekad prije negoli krenu žestoko na neistomišljenike prizvati u sjećanje riječi Ivana Pavla II. i ono, mnogo puta citirano: “Temeljno jedinstvo ljudskog roda, čije podrijetlo seže od Boga koji je Stvoritelj svega, zahtijeva da se nijedna skupina ne smatra nadređena drugoj.

Jednako tako zahtijeva da se integracija gradi na stvarnoj solidarnosti i na slobodi razlikovanja.“ Spomenuti navodi, naime, ne vrijede samo tamo gdje su katolici manjina, nego bi, naravno, morali vrijediti i u sredinama/državama gdje čine većinsko stanovništvo.

Svi oni pak turbo-Hrvatine koji se kunu u Stjepana Radića i oca domovine Antu Starčevića, držeći da bi bilo najbolje kad bi se brak između “trona i oltara“ u Hrvatskoj i službeno registrirao, mogli bi malo zaviriti u knjige i dokumente, pa naučiti štogod od spomenutih velikana hrvatske politike.

“Kada naši biskupi pišu političko pismo i kad hoće da budu hrvatskom narodu političke vođe, moja je i naša dužnost da to prosudimo i ako treba i osudimo!“ Ove blasfemične riječi nije izrekao grintavi Zoran Milanović drsko odgovarajući biskupima, nego Ante Starčević u Krašiću daleke 1924. godine. Jedan od – kako se voli kazati − hrvatskih martira, političkih velikana i osnivač Hrvatske seljačke stranke puku je govorio i “vjeruj u Boga, ali ne u popa“, čime je, naravno, na sebe navukao gnjev Crkve.

Nije bio jedini jer, kako je to u svojoj kolumni na T-portalu svojevremeno pisao Dražen Vukov-Colić, “i osnivač pravaške stranke, Ante Starčević, ‘otac domovine’, bio je za hrvatsko svećenstvo ‘antikrist, neznabožac i buntovnik, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i Crkve’, zbog toga što je smatrao da Crkva ‘zaglupljuje narod, služi tuđincima i potiče nacionalnu mržnju…’“.

I zato, blago Zoranu Milanoviću. Ako se baš i ne proslavi svojim premijerskim potezima i ne dospije na popis zaslužnika hrvatske politike, barem će kao “neprijatelj“ hrvatskih biskupa biti u doista dobrom društvu!

(Slobodna Dalmacija – Split)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *