Милосав Тешић: Писање поезије не може се научити

Milosav Tešić: Pisanje poezije ne može se naučiti

16 marta 2017

13-kul-pisanje-poezije-(1)_620x0

SAMOSVOJAN i prepoznatljiv pesnik, jedan od najboljih u savremenom srpskom pesništvu, Milosav Tešić (1947) nedavno se oglasio knjigom eseja „Pevanje i mera“ u izdanju „Službenog glasnika“. Kao dokazani znalac (pesničkog) jezika analizirao je pesme Jovana Sterije Popovića, Laze Kostića, Momčila Nastasijevića, Stanislava Vinavera, Skendera Kulenovića i Rajka Petrova Noga.

Za desetak pesničkih knjiga, od „Kupinova“ (1986) preko „Ključa od kuće“, „Prelesti severa“, „Sedmice“, „Bubnjalice u pčelinjaku“, do „Mlinskog kola“ (2011), Tešić je dobio pregršt književnih nagrada kao i zasluženi status akademika.

* Šta današnjem čitaocu može da pruži Sterijina pesma „Davorje na polju Kosovu“, tužbalica od 308 stihova, o kojoj pišete u prvom eseju?

– U toj uzvišenoj tužbalici oratorijumu (sa 14 krstolikih strofa, značenjski razgranatoj i metrički raskošnoj) kosovska tragedija i uopšte zbivanja iz doba srednjovekovne Srbije najdublje su proživljeni i mislilački obuhvaćeni smenjujućim i snažnim nanosima nacionalnog i univerzalnog pesimizma. Pored zaziva nekadašnje slave, u njoj ima i teških optužbi na račun srpske srednjovekovne vlastele, one koja je teritorijalno razdrobila nekada slavnu Dušanovu Srbiju. Istorijske evokacije te vrste ni danas ne deluju arhaično. Jedna od njih zvuči kao epitaf koji je nedavno urezan u imaginarnu ploču srpskog nacionalnog udesa: „Ovde Srpstva majka leži / Od sinova ubijena.“ Pažljivim čitanjem te jadikovke pruža se savremenom čitaocu mogućnost da se sabranije, ali i emotivnije veže za to najmučnije srpsko nacionalno pitanje. Ipak, ako stih „u prsima crkvu zidaj“ hrišćanski pojmimo, osetićemo kako se kosovskometohijsko pitanje, postajući sve otvorenije, počinje protezati u vremenski nedogled.

* U ovoj pesmi nalazi se niz opominjućih i pesimističkih stihova univerzalnog značenja, poput ovih: „Sve proguta vremena / Brzotečna reka“, „Zakonodavca crv, zakone moljci jedu“.

– Pesimističkih stihova u ovoj tugovanki ima u izobilju. Takav je i njen završni stih: „I ostaje večno – ništa“. Oni se savršeno uklapaju u sistem Sterijinih pesničko-filozofskih shvatanja, u kojem ništavilo ima apsolutni primat, rang univerzalije najvišeg reda: „Beda u pustinji, beda u gradu, u stanu i vesi, / Beda gnjavi svaki prostrane predel zemlje.“

* Sumornim tonovima obojena je i poema Laze Kostića „Moja danguba“, koju čine 164 stiha, među kojima je i ovaj samoopominjući: „Od jave si kov’o snove, / sad od snova vezi javu!“

– Sve se u toj očajničkoj Kostićevoj pesmi kovitla i lomi pod barjakom razočaranja, koje je čak zahvatilo i njene uvodne strofe, ispunjene sećanjem na doba uskiptele i razuzdane mladosti. Stvarni svet je u njoj doživljen kao stratište svih ideala i zanosa, kao uništitelj svih plemenitih namera. U takvom svetu ljudi su tek ravnodušna gomila, a malobrojni delatnici humanističkih usmerenja kao i pesnici („nebne misli zemni borci“) jedino mogu da dublje sagledaju taj „vekoviti neprozrak“, ali ne i da ga izmene.

* U čemu je, kako u knjizi ističete, Nastasijevićeva poezija sa jezičko-stilske strane čudo u srpskom pesništvu?

– Po jezičko-stilskim svojstvima Nastasijevićeva poezija jedinstvena je u srpskom pesništvu po eliptičnosti izraza i po težnji da se reči objave u svojim suštinama i u iskonskoj čistoti, odnosno onda kada su poetski najdelotvornije, kad sržno dodiruju i oglašavaju bit. Ne samo s te strane, nego i po drugim estetičkim odlikama, Nastasijevićevo pevanje pravo je čudo: po osećanju najdublje ukorenjenosti u rodno tlo, po čarobnim pejzažima, po doprlosti u iskon i zvuk maternje melodije, po misaonosti, po izuzetnim paradoksima i oksimoronima. Nastasijevićeva poezija je i morala biti takva jer se u njoj ovaplotilo i ono što je on napisao u eseju „Beleške za stvarnu reč“: „Gde nije neophodna reč, ćutati; gde je neophodno ćutanje, na izgled i po svemu, tek tu progovoriti.“

* U eseju o Vinaveru ukazujete da njegovo pesničko delo daleko nadilazi uvreženo mišljenje da je on prvenstveno humorno-satirični i ironijsko-parodijski pesnik.

– Da je napisao jedino takve pesme, Vinaver bi ostao zanimljiv i vremenom sve više zaboravljan pesnik. Međutim, njegovo zvučno-misaono pesništvo po vrednosti je daleko iznad tog mahom zabavljačkog pevanja, nekad veoma popularnog. Srećom u jednoj drugoj vrsti lirike zatreperili su Vinaverovi stvarnosni i zaumni svetovi. U toj poletnoj jezičkoj muzici, u tom žuboru jezika, ponekad napregnutog do rasprsnuća, ukazale su se njegove zemaljsko-kosmičke vizije. U lebdećoj atmosferi pojedinih njegovih pesama oseća se nešto roditeljsko i praotačko. Tom stranom svoje lirike Vinaver spada među najbolje srpske pesnike.

* Iz opusa Rajka Petrova Noga estetičkoj i metričkoj analizi podvrgli ste posebno pesme „Na Karakaju“ i „Kenotaf“.

– Neke od svojih najlepših pesama Nogo je ispevao udvajanjem jampskih sedmerca, to jest izgradio je od njih originalan četrnaesterački stih s prividnim mestom cezure iza sedmog sloga: „Ti koji hodiš Srpskom / stani na Karakaju / U perivoju mitskom / razmirja dugo traju / Nepogrebeni čaju / i huje duše trskom / Da odu vodom drinskom / Letinom zagrljaju.“ Pesme „Na Karakaju“ i „Kenotaf“ odlikuju se punoćom metričke i smisaone skladnosti. Estetičke analize tih pesama urađene su upravo zato da bi se, uz kasnije njihove metričke analize, pokazalo koliko su u njima zvučanje i značenje sadejstveni, isprepleteni do neodvojivosti.

* Pripadate pesnicima koji se snažno oslanjaju na srpsku pesničku tradiciju. Od kojih ste pesnika najviše naučili?

– Visoko uvažavam ukupnu srpsku pesničku tradiciju. Brojni su pesnici koji ulaze u njenu vrednosnu vertikalu, počev od Narodnog pevača (lirskog i epskog) i srednjovekovnih kanonskih pesnika do onih iz narednih književnih epoha. Svakako da se čitanjem njihovih dela upotpunjuje naš unutrašnji svet i da u sferi duha njihovi lirski svetovi obiluju mnogim značajnim saznanjima. Međutim, kako će pevati onaj pesnik koji s njima deli isti jezik i baštini istu kulturu, to isključivo zavisi od njegovog individualnog dara i u tom pogledu oni mu ne mogu mnogo pomoći. Pisanje originalne poezije ne može se naučiti ni od koga.

* Da li je čudno vreme u kome živimo podsticajno ili destimulativno za pisanje poezije?

– Poezija nema vremena da čeka trenutak koji će joj pogodovati da se ostvari u pravoj i punoj meri. Ne postoji ni idealan duhovni prostor koji bi joj u eventualno takvom čekanju omogućio da počiva i opstaje u bilo kojoj vrsti smislenosti. I u najgorim vremenima ona je, između ostalog, bila i ventil za ispuštanje nagomilane patnje, za izbacivanje jada i čemera; ali i neprocenjiva kartoteka svih vidova narodnog pamćenja, kao i zlatan sasud u kojem se nada i ljubav, ma koje vrste bili, drže na okupu.

 

 

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. goran says:

    Naravo da pisanje poezije ne moze da se nauci. Da moze, i Tesic bi to naucio. Ovako ostaje samo stancovanje frulaskih dvostiha.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *