Милошевић као геј икона

Milošević kao gej ikona

2 oktobra 2015

Muharem Bazdulj 345Piše: Muharem Bazdulj

Nakon što je pre desetak dana, drugu godinu zaredom, „Parada ponosa” održana uredno i bez incidenata, uz prisustvo članova diplomatskog kora, gradskih vlasti Beograda i Vlade Srbije, razložno je očekivati da u budućnosti Parada bude nešto što se podrazumeva i da, bez obzira na to ko bio na vlasti, više neće biti pregovora sa siledžijskim navijačkim i desničarskim grupacijama oko pitanja koje spada u korpus osnovnih ljudskih prava. U tom smislu, u javnosti se u poslednjih godinu dana moglo čuti kako je pomalo ironično to što se Parada lakše održava pod vlašću nominalno desnog SNS-a, nego pod vlašću nominalno levog DS-a. Iz nekog razloga, u delu javnog mnenja pitanje LGBT prava se dovodi u vezu sa socijalizmom pa se kreira neka bizarna projekcija u kojoj se nostalgija za socijalnom pravdom iz vremena SFRJ po ekstenziji proširuje i na tobože bolji položaj gej zajednice u tom periodu. Na tom tragu je na beogradskoj Paradi prizivana Roza Luksemburg, ali je cela stvar u svoj svojoj bizarnosti mnogo očitija u crnogorskom (tačnije nikšićkom) slučaju. Naime, mada je Crna Gora na putu evropskih (i evroatlantskih) integracija napredovala mnogo više od Srbije, tamo im nikako ne polazi za rukom da uspešno organizuju „Paradu ponosa”. Najskoriji slučaj neuspešne (odnosno zabranjene) Parade desio se pre nekoliko dana u Nikšiću. Simbol te neodržane Parade bila je zvezda petokraka, slogan „Stop fašizmu, sloboda narodu“, a organizatori su tvrdili da je „borba za ljudska prava, pa tako i prava LGBT osoba, jedna od temeljnih vrednosti jugoslovenskog i crnogorskog antifašizma, kao i Drugog zasedanja AVNOJ-a“, pa je tragikomično bilo s kolikom se strašću SUBNOR Crne Gore pobunio protiv ove „upotrebe petokrake“ i s kolikom su upornošću organizatori tvrdili da oni zapravo nastavljaju slavnu borbu partizana iz Drugog svetskog rata, mada retki preživeli među tim istim partizanima to ne vide.

Paradoks čitave priče je u nesposobnosti da se usvoji jedna banalna informacija. Naime, koliko god da je SFRJ bila progresivna kad je reč o pravima žena, recimo, ili o pravu na besplatno zdravstvo odnosno obrazovanje, toliko je bila retrogradna što se tiče LGBT prava. Iz feminističke perspektive, gledano komparativno sa drugim evropskim zemljama, SFRJ je bila avangardna. U Jugoslaviji su žene, naime, dobile pravo glasa 1945. godine, a u Švajcarskoj naprimer tek 1971. godine (a u basnoslovno bogatom Lihtenštajnu, primera radi, 1984). Kad je reč o pravima homoseksualaca, situacija je potpuno drukčija. U Švajcarskoj je homoseksualnost dekriminalizovana još 1942. godine, dok u SFRJ, za njenog postojanja, takva legislativa, na saveznom nivou, nije doneta nikad. Godine 1977, homoseksualnost je dekriminalizovana u Sloveniji, Hrvatskoj, Vojvodini i Crnoj Gori. Komično je zvučalo kad je Biljana Srbljanović na ovogodišnjoj Paradi podsetila kako je Jovan Ćirilov „još 1989. tražio dekriminalizaciju istopolnog seksualnog akta“. U to vreme, čak i u zemljama trećeg sveta poput Haitija, homoseksualnost je bila dekriminalizovana, a baš te 1989. godine Danska je postala prva zemlja na svetu u kojoj je uvedena mogućnost „registrovanog partnerstva“ kao neke vrste gej braka sa svim pravima i obavezama.

Formalno-pravno, homoseksualnost je u Republici Srbiji dekriminalizovana 1994. godine, za vreme vladavine Slobodana Miloševića. To je nešto što bi trebalo da imaju na umu svi koji potpuno paušalno i nekritički koriste LGBT prava kao glavni indikator i lakmus papir demokratičnosti nekog društva. Podsetimo, to je vreme rata u Bosni, vreme najgorih sankcija, vreme pre Dejtona, vreme kad Milošević nema nikakvog razloga da se domaćom legislativom ulaguje međunarodnoj zajednici. Uz samo malo šale moglo bi se reći da Slobodan Milošević zaslužuje status lokalne gej ikone. Takođe, činjenica da je SPS prva stranka u Srbiji sa deklarisanim homoseksualcem u glavnom odboru, te podatak da je istaknuti član SPS-a snimio film „Parada“, u tom kontekstu bi se mogli čitati kao nastavak Miloševićeve politike. Šalu na stranu, pitanje LBGT prava jeste, ponovimo, nešto što u celom demokratskom svetu spada u korpus osnovnih ljudskih prava i nešto što ne treba da spada u ekskluzivni domen ni levice ni desnice. U ideji da su svi gejevi urbani levičari i hipsteri krije se duh egzotizacije što je samo pola koraka daleko od homofobije. Iz perspektive ovdašnje gej zajednice, nikada nije bilo „dobrih starih vremena“, a to zapravo uopšte nije loša pozicija za konkretnu borbu za bolju budućnost.

(Politika)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Zakon says:

    Neka radi sta god hoce kod svoje kuce! Sto pre moramo i mi, kao sto je to i Rusija uradila, da zakonom zabranimo sve zapadno finansirane "domace" NVO koje promovisu homoseksualizam maloletnima, homoseksualne brakove i homoseksualno usvajanje dece ili homoseksualno kloniranje dece uz pomoc tzv "surogat majki". Sto pre!

  2. Nikada says:

    Malobrojna populacija maltretira ogromnu vecinu gradjana kojekakvim: promocijama, performasima, izlozbama, setnjama, protestima.... I to sve zarad promovisanja i nametanja svog neoliberalnog zivota kao neceg novonormalnog. Zapamtite: NIKADA to nece biti novonormalno. NIKADA!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *