Мирин октобар

Mirin oktobar

5 oktobra 2015

Aleksandar-Apostolovski-velikaPiše: Aleksandar Apostolovski

„Bilo je to ovako” naslov je obimne knjige Mirjane Marković, udovice Slobodana Miloševića. Uoči 5. oktobra, dogodio se svojevrsni politički i istorijski apsurd. Petnaestogodišnjica datuma koji se smatra demokratskom revolucijom, kada su Slobodan Milošević i Mirjana Marković pali s vlasti, zasenjena je memoarskom prozom drugarice koju su njeni neprijatelji smatrali ženom koja je uništila ne samo Srbiju, već i svog muža.

Mira je imala i brojne prijatelje koji su je se odrekli onog časa kada je svrgnuta sa srpskog prestola. Zaboravili su je istom onom brzinom i žestinom kojom su pokušavali da joj se uvuku pod skute dok je smatrana najmoćnijom ženom Srbije.

Ko je zaista bila Mira Marković? Voljena supruga neshvaćena od svog naroda, s ambicijom da čitavu Srbiju pretvori u Prvu proletersku, a da se to očekivanje ipak završilo njenim lirskim, đačkim tekstovima? Ili je ona bila požarevačka ledi Magbet koja je proizvela u lidera ne samo Slobodana Miloševića, nego i čitavu hobotnicu s pipcima raširenim u politici, na univerzitetu, u tajnim službama, mafiji i među tajkunima?

Čitanje ove knjige, u izdanju „Večernjih novosti”, navodi na zaključak da je Mira bila ipak ovo prvo. Da li je sve počelo Osmom sednicom? Upravo tako nazvanu glavu knjige Mirjana Marković započinje rečenicom: „U Srbiji je počelo kao u šumskom požaru”. Potom se osvrće na automobilsku nesreću koju je Slobodan Milošević doživeo u službenom automobilu kao predsednik CK SK Srbije, nakon što je inaugurisan u srpskog vožda. Nekoliko kilometara pre Beograda, kada su se ona, Sloba i sin Marko vraćali sa proslave Nove godine u blizini Iloka, iznenada su eksplodirale obe zadnje gume na službenom vozilu. Iz prevrnutog automobila koji je sleteo s puta izvučeno je njih troje i prebačeno u bolnicu na Bežanijskoj kosi.

Markovićeva u knjizi nedvosmisleno aludira da je neko „intervenisao” na kolima, ali i izražava čuđenje što Sloba tome gotovo da nije pridavao značaj.

Govorio je: „Ko god da je, sramota, ali nije uspeo. Živi smo i zdravi.”

Da li je, posle te nesreće, Mira bila suviše oprezna, za njih oboje zajedno? Priznaje da se već tada, posle Osme sednice, govorilo da ima veliki uticaj na kadrovsku politiku. Ona to i potvrđuje. Da, imala je – izvestan uticaj.

Za Dobricu Ćosića je, recimo, smatrala da nije dobro kadrovsko rešenje, opisavši da se u ekonomiju razume kao u – nebesku mehaniku. Ali, izbor Dobrice Ćosića bio je isključivo Slobin, piše Mira. I, potom je Dobrica izabran.

„Pregazilo ga je vreme”, opisala je Mira klasika srpske književnosti i prvog predsednika SRJ.

Ništa bolje mišljenje nije imala ni o Milanu Paniću, koga je Dušan Mitević predložio za saveznog premijera. Mitević je bio jedan od ljudi najbližih vladajućem bračnom paru koji je, zapravo, iz Mirinog pisanija, bio jedan od ključnih, ne samo porodičnih, već i političkih savetnika. Razgovori o Panićevom postavljenju vođeni su u domu Mire i Slobe, ali, iako je Mira Milana Panića opisala kao šarlatana koji se našao u nekoj provinciji i našao priliku da se tamo malo igra vlasti i izrazila skepsu prema njegovom patriotizmu, Milošević je ipak poslušao Mitevića.

Posle izvesnog zahlađenja s Mitevićem, Mira i Sloba su obnovili odnose, ali su saznali za njegov tajni put u SAD i navodnu saradnju sa CIA…

U krug porodičnih prijatelja koji su je izdali Mira je svrstala i Aleksandra Tijanića. Zapravo, predstavila ga je kao najvećeg jugoslovenskog novinara, koji je najpre s njom uradio prvi intervju, kao saradnik zagrebačkog „Starta”. Potom je Tijanić predstavio Miru u „Slobodnoj Dalmaciji”. Tako su Srbi, preko Tijanića i Hrvatske, zaobilaznim putem, saznali za Mirine moći.

Ali, „udovica slobizma” naglašava u knjizi da su je prijatelji upozoravali da je njeno druženje s Tijanićem greška. Zapravo, opisivanje odnosa s Tijanićem je dokaz njenih kontroverznih i često pogrešnih kadrovskih procena. Ukoliko, podrazumeva se, njeni memoari nisu pisani radi pranja sopstvene savesti. Iako je Tijanića, posle političkog razlaza, opisala kao „nikada većeg čoveka, sa nikada manjim srcem”, ona ga je postavljala na vodeća kadrovska mesta tadašnjih uticajnih medija, kao što su direktor Televizije Politika i direktor Televizije BK. Potom je Tijanić postao i ministar informisanja.

Tako je društvo u sastavu Mira, Mitević i Bogoljub Karić, nadahnuto Tijanićevim kritikama vlade i merama koje treba preduzeti za njen bolji rad, predložilo Miloševiću da ga postavi za ministra informisanja! Interesantan je Mirin opis Miloševićevog lica kada je čuo taj predlog. Naime, Sloba je bio zgranut. Ali, Tijanić je ipak postao ministar. Međutim, tokom demonstracija u Beogradu, povodom izborne krađe za koju je optužen tadašnji režim, Tijanić je dao ostavku. Otišao je iz Karićeve televizije, piše Mira i dodaje: „Kasnije sam čula da je otišao iz Srbije”.

Nije, međutim, dodala da je Tijanić otišao u Bosnu, uplašen za svoj život. Uočljivo je da Mira Marković nije pisala o Slavku Ćuruviji s kojim se takođe družila. Mnogi je dovode u vezu s njegovim ubistvom.

Svakako će u analizama Mirine memoarske proze zapaženo proći njena tvrdnja da je Borka Vučić bila veoma bliska s Vilijemom Montgomerijem, američkim diplomatom ključnim za svrgavanje Miloševića s vlasti. U knjizi Mira Marković pokazuje i otvorenu netrpeljivost prema bivšem šefu Državne bezbednosti Jovici Stanišiću, kome su zamereni sumnjivi kontakti sa stranim službama, a deo knjige koji odudara od osnovnog pokušaja da se poetski opiše ljubav dvoje supružnika odnosi se na iznenadni poziv Jovice Stanišića da poseti Miru i upozori je da će, iako smenjen, na silu sprečiti ulazak u službene prostorije tada novog ministra policije Vlajka Stojiljkovića.

Zapravo je, pored svih političkih pikanterija i spiska zvanica na Miloševićevom dvoru, Mirina memoarska proza posvećena njenoj ljubavi prema Slobodanu Miloševiću. U jednom od svojih najpoznatijih kolumni, Tijanić je konstatovao upravo da je Sloba umro od ljubavi. To je bila ljubav prema Miri. Bila je to politička i klinička smrt.

Tijanić je bio u pravu. Sloba je Mirjani Marković poklonio uticaj, potom i političku partiju, iako je znao da će stvaranje Jugoslovenske levice izazvati veliko uznemirenje među socijalistima. Dozvolio je i to da se u zemlji mačizma i predstave o njegovoj svemoći isprede legenda da je Milošević taj koji je nosio suknju. I tokom pregovora o njegovom povlačenju s vlasti, jedan od uslova je bio da se zbrinu Mira i deca, dok je Milošević odlučio da ostane u Srbiji, svestan da će njegovo poslednje mesto prebivališta biti haška ćelija.

Otuda je, kad svedoči o sadržaju pisma koje je uputila Borisu Tadiću, protestujući što je tadašnji predsednik Srbije uslovio njen dolazak na sahranu Slobodana Miloševića plaćanjem 15.000 evra, oduzimanjem njenog pasoša i ostankom u zemlji tri meseca zbog sudskog procesa, Mirjana Marković zaboravila da doda jednu stvar. Ona je, ipak, morala da dođe na sahranu čoveku koji joj je dao sve: od ljubavi, do vlasti i sigurnog života u Moskvi. Ali, kao što je bilo logično očekivati da Mira dođe na njegovu sahranu, pa makar skupo platila zbog toga, pa makar i bila zatočena zbog toga, sada je isto tako nemoralno obračunavati se sa ženom za koju su mnogi verovali da je vladala Srbijom. To je, zapravo, iluzija. Mira je bila samo supruga istinskog gospodara koja je, i pored tragedije svoje porodice i svog naroda, doživela ono što mnoge žene mogu da sanjaju. Njen muž je iskreno voleo.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *