MIROSLAV LAZANSKI: Majstori smo mi za medijske igre „držite vuka, a lisica”…

MIROSLAV LAZANSKI: Majstori smo mi za medijske igre „držite vuka, a lisica”…

21 децембра 2013

Miroslav-Lazanski-Piše: Miroslav Lazanski

Kažu da inflacija u Srbiji u poslednjih desetak godina nikada nije bila niža nego što je danas, standard nam verovatno i zbog toga raste, iako standard nikada tako dobro ne raste kao što dobro pada. Ali u ove zimske dane bojim se da smo dobili inflaciju novih valuta. Jer, osim dinara u svakodnevnom životu pojavio se i kupus.

Naime, Ministarstvo finansija, Uprava za trezor izdala je oštro saopštenje da je jedan službenik, savetnik za javna plaćanja Filijale Novi Sad, narušio ugled Ministarstva finansija jer je službenim automobilom prevozio kupus. Neko je automobil krcat glavicama kupusa, na čijim je vratima bio natpis Ministarstvo finansija, Uprava za trezor, snimio i fotografije su osvanule u našoj štampi.

Siroti službenik je provučen kroz medijsko blato, Uprava za trezor je, prema sopstvenom saopštenju, zauzela „proaktivan stav prema pitanjima potencijalne zloupotrebe državnih sredstava i imovine“, udaljila savetnika sa posla i pokrenula disciplinski postupak. Zbog dvadesetak glavica kupusa. U ove zimske dane. Šta je, kog đavola, do sada čekao sa kiseljenjem kupusa?

Majstori smo mi za medijske igre „držite vuka, a lisica”… Pre nekoliko meseci objavljeno je da u Srbiji postoji oko 50.000 službenih automobila, zatim smo se zgražali što neki imaju rotacije bez ikakve potrebe, pa je verovatno broj „ekskluzivaca” sa rotacijama taj broj smanjen. Za koliko, nisam video je li i objavljeno.

Ali o smanjivanju broja službenih automobila niko ništa da prozbori. Službenik Uprave za trezor prevozio je kupus, drugi i dalje službenim automobilima prevoze decu, tašte, širu i dalju rodbinu. Sa rotacijama i bez rotacija. Je li broj od 50.000 službenih automobila u Srbiji smanjen? I zašto o tome niko više ne izveštava?

Odmah posle završetka argentinsko-britanskog rata za Foklande 1982. godine imao sam intervju sa britanskim admiralom ser Džonom Vudvordom, komandantom svih britanskih snaga u tom ratu. Njegova je komanda bila u bazi Nortvud, 80 kilometara istočno od Londona. Kada sam u britanskom Forin ofisu u Londonu, koji je i organizovao taj intervju, zamolio da mi daju njihov službeni auto da se prebacim do Nortvuda, belo su me pogledali.

„Gospodine, Forin ofis ima samo tri službena automobila.” Onda sam ja njih belo pogledao. Ministarstvo spoljnih poslova imperije u kojoj sve donedavno nikada nije zalazilo sunce, od Hongkonga do Gibraltara, 1982. godine imalo je samo tri službena automobila. Uzeo sam taksi.

Pet godina kasnije zatekao sam se u Oslu u Ministarstvu odbrane Norveške. Pravio sam intervju sa tadašnjim ministrom odbrane Haroldom Holstom. Intervju se odužio, a kako je Ministarstvo odbrane dosta daleko od aerodroma, video sam da neću stići na avion za Kopenhagen i posle na JAT-ov za Zagreb.

Dok je ministar za vreme intervjua nešto gledao u svoje papire, diskretno sam njegovog šefa kabineta priupitao da li mi mogu obezbediti prevoz do aerodroma. On mi je još diskretnije i sa smeškom odgovorio da ministar odbrane na posao ne dolazi automobilom, već autobusom sa ostalim službenicima Ministarstva odbrane.

U Norveškoj koja ima najviši standard stanovništva u Evropi i koja godišnje kopa desetine tona nafte u Severnom moru. Onda sam ja pozvao ambasadu SFR Jugoslavije i ambasador je hitno poslao, naravno, službeni automobil. I danas sam mu na tom plemenitom gestu zahvalan. Kao i državi SFRJ.

Da li ste u ove zimske dane gledali službene automobile kako, dok motori neprestano rade, zagrejani stoje i satima čekaju ministre da završe važne sastanke i odmah ulete u zagrejana sedišta? Bacite pogled na te prizore i uporedite ih s fizionomijama lica građana u tramvajima, u autobusima.

Motori oko 50.000 službenih automobila u ove zimske dane rade li rade da se „ekskluzivci”, ne daj bože, ne bi prehladili. A siroti savetnik Uprave za trezor samo je prevozio glavice kupusa. Ne i zlatne poluge iz trezora. I proglašen je, skoro, za državnog neprijatelja broj jedan, pa je zbog toga usledio i „proaktivan” stav njegove firme. Ne znam kakav je „proaktivan” stav države povodom 50.000 službenih automobila. Verovatno je, koliko se može videti, još uvek „propasivan”.

Saga o kupusu kao da pokazuje koliko se stvarna moć i problemi u Srbiji nalaze na jednom mestu, a političko carstvo na drugom. Moramo da shvatimo, sada kada smo eto dobili taj famozni datum početka pregovora s EU, da Evropa nije ni u Briselu ni u Strazburu, ona nije ni u komisijama ni u parlamentu. Ona je mnogo konkretniji svakodnevni fenomen, pre svega u zajedničkim i jedinstvenim vrednostima. Naravno, tamo gde je to moguće.

A dobrog kupusa ima i u Bijeljini, ne samo u Futogu…

(Politika)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u