МИРОСЛАВ ЛАЗАНСКИ: НАТО је 1999. убијао људе да би спасио њихове животе

MIROSLAV LAZANSKI: NATO je 1999. ubijao ljude da bi spasio njihove živote

15 oktobra 2017

Piše: Miroslav Lazanski

Gospođa Rouz Gotemiler, zamenica generalnog sekretara NATO-a, i ekselencija Kajl Skot, američki ambasador u Srbiji, kao da su ovih dana glumili „dobrog” i „lošeg” momka. Elem, u intervjuu za „Politiku” gospođa Gotemiler potvrđuje da je vojna neutralnost Srbije moguća, na što joj toplo zahvaljujem, pa se nadam da će i domaći kritičari vojne neutralnosti Srbije sada malo utihnuti. Odnosno barem do novog granta. Gospođa Gotemiler je u intervjuu rekla i kako se Srbija suočava s mnogim izazovima, kao što je borba protiv terorizma, što nije istina, jer terorizma kod nas, hvala Bogu, ipak nema, izuzev povremeno na Kosovu, kao i da postoji mnogo mogućnosti za saradnju na polju brzog reagovanja u slučajevima prirodnih katastrofa. Što je istina, jer u vreme onih velikih poplava u Srbiji 2014. godine nije bilo pomoći iz NATO-a. Nijedan transportni avion da poleti iz Avijana sa humanitarnom pomoći stradalima u poplavama. Pomogli su Rusi i zasebno bivše jugorepublike, mislim i Norvežani i još neki.

Gospođa Gotemiler dalje kaže „da svako ima pravo da donosi odluke samostalno, ali bilo bi važno da pre toga ima na raspolaganju sve relevantne činjenice”. Rekla je to u kontekstu „da je najvažnije da javnost u Srbiji ima pristup najboljim mogućim informacijama o tome šta NATO jeste, a šta nije, odnosno imam utisak da su neke pozitivne strane te saradnje skrivene od običnih ljudi u Srbiji”.

Kao prvo, ako svako ima pravo da donosi odluke samostalno, što nam gospođa Gotemiler velikodušno dozvoljava, čemu onda primedba „da bi bilo važno da pre toga imamo na raspolaganju sve relevantne činjenice”? Kome bi to bilo važno, nama ili NATO-u? Bojim se da se iz toga vidi ono, „niko vama ne osporava vojnu neutralnost, ali bilo bi najbolje da uđete u NATO”. Šta ako mi hoćemo da donosimo samostalno odluke i bez raspolaganja relevantnim činjenicama za koje NATO smatra da su relevantne? Ili mi ne smatramo da su relevantne, i u tome se, između ostalog, i ogleda naša samostalnost. Ili su relevantne samo one činjenice za koje NATO utvrdi da su relevantne? I koje su to činjenice? Jer, kada gospođa zamenica generalnog sekretara NATO-a kaže kako NATO nije ustanovio vezu između bombardovanja 1999. godine i povećanog broja kancerogenih oboljenja u Srbiji, onda činjenice kažu da je tokom boravka na Kosovu u sastavu KFOR-a više od 60 italijanskih vojnika umrlo od raka i da su njihove porodice zbog toga tužile italijansku državu, o čemu su javljali italijanski mediji. Je li to relevantna činjenica? Jeste. Ili je neko možda očekivao da gospođa Gotemiler usred Beograda potvrdi uzročno-posledičnu vezu između bombadovanja i povećanog broja obolelih od raka?

Kada gospođa Gotemiler u intervjuu kaže „kako je cilj intervencije 1999. bio pokušaj da se pomogne u rešavanju krize, da je cilj bio da se očuva mir, a da je drugi cilj intervencije NATO bilo sprečavanje dodatnih gubitaka života u različitim zajednicama u to vreme”, onda mi ništa nije jasno. Bombardujete jednu suverenu zemlju, usred Evrope i bez odobrenja SB UN, protivno međunarodnom pravu, da biste „pokušali da joj pomognete u rešavanju krize”?!

„Sprečavanje dodatnih gubitaka života u različitim zajednicama u to vreme”, glasi formulacija gospođe Gotemiler u kontekstu agresije NATO-a 1999. godine. Koje su to različite zajednice, čiji su to životi bili ugroženi na Kosovu 1999. godine? Od zamenice generalnog sekretara NATO-a očekujem, ipak, preciznost u odgovorima. Ili, ona smatra da su pored života pripadnika albanske zajednice na Kosovu 1999. bili ugroženi i životi pripadnika srpske zajednice, ili romske zajednice? Tačno, bili su ugroženi, ali od strane OVK i od strane NATO-a. Pa je NATO upravo zbog toga bombardovao srpsku policiju i vojsku Jugoslavije da bi spasavao živote i Srba i Roma na Kosovu? A pri tome nije bombardovao OVK…

Izjave gospođe Gotemiler me podsećaju na sastanak Henrija Kisindžera sa princom Sihanukom u Pekingu 1979. godine kada je Kisindžer pokušao da uveri Sihanuka da SAD nemaju nikakve veze sa Lon Nolovim pučem u Kambodži.

„Morate verovati da smo mi bili za to da se vi vratite na vlast i da nam se Lon Nol nije sviđao. Vi ste nam se sviđali”, rekao je Kisindžer.

„Veliko vam hvala”, odgovorio je princ.

„Želeo bih da u to verujete”, nastavio je Henri.

„Ekselencijo”, rekao je princ Sihanuk, „šta je bilo, bilo je”.

„Ne. Ne. Ne. Želim da kažete da mi verujete”.

„Molim da me izvinite. Ne mogu da kažem da vam verujem”, završio je ubeđivanje princ Sihanuk.

A naš prijatelj, ekselencija , preneo je na „Tviteru” tekst „Vašington posta”, koji napada ministra odbrane Aleksandra Vulina zbog penzionisanog generala, građanina Srbije Vladimira Lazarevića. I sada su mnogi u Srbiji zbog toga skočili. A šta ako je ekselencija možda i honorarni saradnik „Vašington posta” iz Beograda? A mi to još ne znamo? Treba misliti i na vreme posle boravka u Beogradu…

(Politika)

KOMENTARI



2 komentara

  1. banebanane says:

    Ne, oni ne tvrde da su ubijali ljude da bi spasavali njihove živote, nego da su ubijali jedne da bu spasli druge. A zapravo je i to laž, a istina je samo da su oni ubijali i jedne i druge radi svojih interesa i razloga. Cinično i odvratno, ali tako je, šta se tu može?

  2. goran says:

    Lazo, zakazao si. Trebalo je uzletis u Migu i pokazes kako se pilotira.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *