MIROSLAV LAZANSKI: Sadašnja Vojska Srbije uvežbava učešće u operacijama o kojima će se odlučivati u Vašingtonu i Briselu

MIROSLAV LAZANSKI: Sadašnja Vojska Srbije uvežbava učešće u operacijama o kojima će se odlučivati u Vašingtonu i Briselu

19 oktobra 2013

Miroslav-Lazanski-Piše: Miroslav Lazanski

Bilo je devet sati uveče kada sam pre dva dana prošao kroz kapiju kasarne JNA „Stiv Naumov-Stiv“ u Bitolju. Prethodni put sam tu kapiju prošao na kraju vojnog roka, pre 35 godina. Sada devastirana kapija, prijavnica i stražarska zgrada u zarasloj travi, relativno očuvana komanda kasarne na kojoj je još stari naziv, sve u potpunom mraku, tek malo mesečine osvetljavalo je dve piste za jutarnju smotru 4.000 vojnika 41. pešadijske divizije JNA. Na ulazu u zgradu u kojoj je bila moja 41. četa, izviđački vod ABHO, stoji tabla da je sada tu Rektorat Univerziteta „Kliment Ohridski“. Prozori moje spavaonice u mraku, na pisti, i posle 35 godina, bela linija za jutarnju smotru, sa strane stare klupe za popodnevni odmor vojnika.

Nisam mogao da sačekam jutro da sve to i po danu vidim, bauljao sam po potpunom mraku širom kasarnskog prostora tražeći valjda i deo potrošene mladosti i ponosa što sam bio vojnik JNA. Možda je u meni zapravo tinjala nada da ću ovde, posle 35 godina, dobiti nekakav odgovor na ličnu dilemu zašto je sve to propalo, a ja sam u sve to tako duboko verovao. Ni sam ne mogu da definišem osećanja, kao da sam preživeli putnik na „Titaniku“, pa se 35 godina posle potonuća podmornicom u potpunom mraku morskih dubina spuštam do potonulog broda ili, kako bi neko drugi malicioznije opisao –olupine. A na toj olupini znate svaki detalj, od auto-parka pored kanala, preko prijavnice za posete i kantine gde smo po podne tamanili vafl kocke i pivo, do strelišta do kojeg smo na taktičkim vežbama nebrojeno puta jurišali uz Titovo brdo, da bi u slučaju rata protiv NATO-a trebalo da nastavimo do grčkog grada Lerina i da tamo zauzmemo bazu s američkim raketama kratkog dometa „onist džon“. Da li smo to tada i mogli? Da, jer 1977. i 1978. godine i dalje je bilo političkog i nacionalnog jedinstva, imali smo cilj, Tito je još bio živ i njegova je harizma zamenjivala sve nedostatke političkog sistema. Da, jer su nas Amerikanci 1974. godine u vreme velike krize oko Trsta molili da ne napadnemo članicu NATO-a Italiju, jer je Tito na granicu poslao dve divizije JNA, obukao je maršalsku uniformu i jahaće čizme i otišao na komandno mesto u Vinicu, u Belu Krajinu u Sloveniju. Naravno, nismo napali Italiju, ali bili smo ubedljivi u svom stavu i godinu dana kasnije usledili su Osimski sporazumi.

Hodam po mraku nekadašnje kasarne JNA „Stiv Naumov-Stiv“ u Bitolju i sećam se da je kolona vozila moje divizije na maršu prema poligonu Krivolak bila duga 26 kilometara. I da su neke vežbe moje 41. pešadijske divizije trajale i po dva meseca. Dva meseca na terenu. Bili smo najjači u bivšoj Jugoslaviji, jer Treća je armija JNA bila okružena Grčkom, Albanijom i Bugarskom. I izlazila je na na teren i na vežbe u punom sastavu. A danas?

Danas, jedinice Vojske Srbije idu na vežbe na poligon Pasuljanske livade ili u kamionima, ili u autobusima. Tenkovi i borbena vozila pešadije ostaju u matičnim garnizonima, a na Pasuljanskim livadama koriste se četiri tenka M-84 i četiri borbena vozila pešadije BVP M-80, koji su na tom poligonu stacionirani već desetak godina. I svi vojnici oklopnih jedinica vežbaju na tim tenkovima i borbenim vozilima pešadije. Osećaj uzbune i pokreta svih vozila, borbenih i neborbenih, iz matične kasarne put vežbovnih prostora, taj osećaj, doživljaj, test, proba spremnosti i uvežbanosti celokupnih jedinica da pod uzbunom sa svom raspoloživom ratnom tehnikom što brže napuste kasarnu i hangare, to danas ne postoji. Kažu da je to preskupo. Svaka je odbrana skupa, nema jeftine odbrane, postoji samo dobra ili loša odbrana. Uostalom, kako možete da znate koji će tenk upaliti pod uzbunom, kako će se vozači snaći kada u potpunom mraku moraju da voze između raznih vozila drugih jedinica, koje sve istovremeno napuštaju kasarnu pod uzbunom? Nikako bez realne vežbe. Stalno vežbanje na istom prostoru, sa rovovima koji su iskopani pre više godina, i gađanje ciljeva koji su godinama na istim, ili približno istim lokacijama, to, gospodo, nisu realne provere obučenosti jedne vojske. To su Potemkinova sela.

Da, reći će neko, danas to više i nije važno, danas se Vojska Srbije uvežbava u evaluaciji i izveštavanju, a to je „alat kojim se verifikuje interoperatibilnost i borbena gotovost deklarisanih jedinica za učešće u operacijama podrške miru i operacijama odgovora na krizu kojima rukovodi NATO“. U toj evaluaciji predviđeni su poslovi: „obezbeđenja kampova i punktova, pratnje konvoja, sprečavanja nasilničkih demonstracija i izolacija pobunjenika“. Ko su pobunjenici, a ko nasilni demonstranti, to se neće odlučivati u Beogradu, već u Vašingtonu i Briselu. A mi smo, naravno, vojno neutralna država. Jer, evaluacija je danas čarobna reč srpske vojne terminologije.

Pre 35 godina mi vojnici 41. pešadijske divizije JNA znali smo samo za termine ejakulacija i ovulacija, hoću reći: brinuli smo oko tih termina. A ovi današnji?

Ujutro sam sa mojim nekadašnjim komandirom čete, tadašnjim kapetanom prve klase Vasilom Spasevom, ušao u prostorije čete. Parket u mojoj nekadašnjoj spavaonici isti je onaj koji sam pre 35 godina žicao. Sada je tu mala dvorana dekanata…

(Politika)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Voja says:

    U pravo si, sada kad prođem ovde pored kasarne, želudac mi se steže. Tehnika truli, nepokrivena, zarđala. Trava na stajankama. Ovamo reklama, ljubav po kasarnama. Izveštaja sa terena osim kad se međusobno poubijaju. Znam kolko je teren, kraljica prakse. Pokret velike jedinice mora se osetiti. Znam kada se polagalo nekad za čin majora, kancelarijski pacovi ili po nekim komandama vrlo teško su prolazili završne ispite. Nisu imali širinu terena i nisu mogli da shvate veliku jedinci. Bojim se da bi se ovi, sadašnji, kabinetski stručnjaci pogubili na terenu. Najteže je iskustvo osetiti na svojoj koži ali je to onda mnogo krvi. Nemojmo misliti da je sve završeno. Čini mi se da nije.

  2. Na ledjima zakopcan says:

    Iako sam dosta mladji,isto tako zamisljam i moju kasarnu! O JNA i SFRJ od knedle u grlu ne mogu ni razmisljati,a kamoli pricati!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *