Mnogo zvanih – malo odazvanih

Mnogo zvanih – malo odazvanih

5 маја 2014

Vesna-Veizovic-v-2Piše: Vesna Veizović

Samo jedan jasan primer licemerja ljudi i sveprisutnih dvostrukih aršina u svakom pogledu. Baš velika je istina da je vlast u srazmeri sa ljudima – kakva vlast takav i narod. Ko što vlast ne vidi muke običnog sveta, tj. demosa, tako ni taj narod ne vidi tuđe muke, probleme već samo sebe. I u toj sebičnosti, koja je ogledalo licemerja se srozava naša snaga, duhovnost i sabornost koja bi ujedinila naš problem u jednu celinu i uzvisila našu zajedničku silu dajući nam krila i otvarajući put ka pobedi.

Iako želim da mislim da smo mi najbolji narod koji postoji na ovom svetu, najhrabriji, najgostoljubiviji, nisam više sigurna da li se u ovom bespuću u kom smo se našli možda izgubila ta naša duhovna bit. Kako je od onakvih potomaka ostalo „ovo“.

I ako se pojavi i zasija negde zvezdica čovečija koja bi ujedinila narod koji već godinama radi uporno protiv sebe, da li bi smo je ovakavi kakvi smo sada znali prihvatiti i prigrliti i poći kao za zvezdom vodiljom putem slobode ili je možda prekasno za nas… Sujeta, čekanje, možda i neki potajni prezir prema hrabrosti, veličanje sopstvenih boli, sopstvenih muka, mržnja i zavist… Da li smo to zaista mi?

Znam da ljude pojede očaj, i opet žmure, tuguju nad sobom, hrane se sažaljenjem, lažnim razumevanjem, i plaše se. Život ma kakav bio, izgleda da što je lošiji i bedniji u očima očajnika je najvredniji. Ili strah od boljeg. Znam pak da ima i onih koji sede, misle, bore se i dobijaju bitke u glavi, spremnih u nekim trenucima da idu od vrata do vrata i vuku uspavane zombije u obličjima ljudi za ruke, polivaju istinom ne bi li ih probudili… Ali kako? Kako probuditi toliko ljudi, kako?

Kako pobediti to licemerje, kako pobediti sebe. Nikakav pomak nijedna jedinka u svetu na bolje i plodotvornije neće postići ako prvo ne učini promenu u sebi. Nije svaka promena svesti istinsko buđenje, shvatanje pre svega sebe, svojih poriva, one duboke istine o sebi koju skrivamo ne samo od ostalih već pre svega od sebe – je početak života među živima. Spoznaja o životu pre smrti, naše duhovno uzdizanje, buđenje lepog, ljubavi, osećajnosti, saosećajnosti i sjedinjenja u jedno živo srbijansko biće.

Neophodan osećaj „višeg dobra“ , „za opšte dobro“ je odavno iščezao, samo pojedinci još uvek veruju u „opšte dobro“.Čak ni mnogi vernici ne shvataju značaj opšteg dobra. Ali i taj osećaj je izgubljen usled pospanosti demosa. Zamenom teza društvenih normi u kojima je duhovnost prestavljena kao imaginarna vrednost, maltene još uvek vredna ali uglavnom u teoriji dok je u praksi duhovnost izopštena iz društva. Sa druge strane vrednost materijalnog je pomerila sve granice i otišla u drugu krajnost da se čak prenosi i na „onaj svet“ nakon fizičke smrti.

Izvesno je da je taj podmukli plan vekovima već pripreman i da je ljudima teško da skinu društvene i po nekim ludim pravilima ustanovljene okove, jer je u ovom brlogu teško shvatiti šta su okovi a šta je blagodatno i pre svega čovečije, šta je sloboda, sopstvena slobodna volja. Šta je primer lepote, slobode, lične želje, lične misli bez ičijeg nametanja, sugestije ili osude. Jer ma koliko trubili o različitosti, i očiglednoj istini da nismo svi isti, upravo najveći zagovornici te teze često pokušavaju da se uklope u ono „normalno“ društvo ne bi li bili deo njega pa po cenu gubitka sopstvenog individualizma, svoga Ja.

Tu negde se izgubio osećaj pojedinaca a pogotovo grupe za neko „više dobro“, spoznaja da je sam čin višeg, opšteg dobra čini celoj zajednici, državi dobro na duže staze, dok pojedinac koji nema taj osećaj ili ga zanemari potisne usled konačne mogućnosti da to dobro podeli i učini bolje i sebi i drugima, zadrži ne bi li sam vrlo kratak period uživao u određenoj dobiti. Uopšte ne misleći na budućnost onih koji dolaze posle njega, makar to bili i najbliži njegovi, na primer deca, koja će svakako osetiti posledice njegovog sebičluka (use, nase i pose), jer za takve , a to je velika većina, ne postoji budućnost, ne postoji sutra, a kamoli da postoji još neki svet nakon fizičke smrti u kom se recimo po činjenju ovde, tamo određuje i dalja sudbina.

Postoji rešenje! Samo snagom sopstvene volje, dubinskom promenom i shvatanjem svog poslanja koje ne može nikako biti „puko preživljavanje i gledanje sopstvenog života kroz sive naočare kako samo prolazi, nekud u nepovrat..dan, za danom godina za godinom..“. Da li smo sami pretvorili svoje živote u mučilišta, život na zemlji na jedno mučilište, kada je potrebno samo malo da ovaj raj koji nam je dat zaista to i postane. To nije utopija, demagogija niti je nemoguće. Potrebno je samo prestati sa očajavanjem, neprihvatati mrvice i ne miriti se sa sudbinom, jer pred snagom volje probuđenog naroda nemoguće postaje moguće. A sve je moguće.

To nije lako, treba probuditi volju, naći razlog za pomak i za rad na sebi. Ponekad je lakše pomeriti stenu nego samom sebi priznati istinu, istinske razloge za neka dela, osećaje, strahove, želje, spoznati sebe , spoznati istinu u sebi i o sebi. Ne ulepšavati, i ne činiti od sebe ono što bismo voleli da budemo, već prosto i jednostavno biti ono što zaista jesmo, tek tada ćemo moći da dosegnemo svoje želje, ispunimo svoje poslanje i probudimo se u nekom lepšem svetu u kom vlada istina, a ne ovom lažljivom, licemernom gde mrtvi vladaju i mrtvi slušaju robovskom poslušnošću.

Zaista, na žalost je velika istina da je vlast skrojena po meri naroda. Na sreću u svima nama spava veličanstvena dobrota, Ljubav, svetlost, duhovnost, žudnja za istinom i pravdom, hrabrost, samo treba probuditi demos, razgoreti vatru i ostvarićemo svoju rajsku utopiju, uprkos svemu.

Da bi se doživela lepota mora se osetiti lepota, shvatiti, isto kao dobrota, uzvišenost, osećaj pravih vrednosti, duhovnost iznad materijalnog, saosećajnost, opšti interes ispred ličnog kratkotrajnog dobitka. Bez osećaja za navedene pojmove uspavani narod ne može ni prepoznati ono što priželjkuje… Da bi vladali najbolji moramo u sebi naći ono najbolje i svojim radom i primerom, takvi će iznići a mi ćemo znati da ih prepoznamo.

Kao što ružna muva leti za smradom, tako i vredna lepa pčela ide za mirisnim cvetom.. Sve je u skladu sa prirodom, muva sa govnetom, pčela sa cvetom, narod sa vlašću.

Zamislite samo da je svaki politikant dosadašnji na ravne časti delio sa narodom ili namenski upravljao novcem. Ne da niko ne bi imao potrebu da krade već bi se i tom politikantu njegova razumnost na dobro vratila. Ili da recimo domaći seljak razmišlja dugoročno kao što su nekada seljaci razmišljali, pa da zanemari „čudesna semena“ monsanta koja će mu u naredne dve godine doneti izvesnu i veću dobit, ali će ga zato narednih nekoliko godina ostaviti praznih šaka.

I zamislite da živimo među ljudima koji poštuju tuđi uspeh koji ne samo da uspešnom dobro čini nego celoj zajednici, da neće biti zavidnika i licemera spremnih da naruže i „spuste“ tog uspešnog po cenu sopstvenog sunovrata. Nego umesto zavisti da se raduju, jer zar nije lepše hraniti se radošću nego gubiti dušu u zavisti, i ogrezati u gordosti i uglavnom neosnovanom slavoljublju poteklom zapravo iz ko zna kakve potisnute inferiornosti koja je pak samo posledica dugogodišnje samoobmane…

Jednostavno iz laži ništa dobro ne može da se stvori sem još jedna laž…

KOMENTARI



2 коментара

  1. Aleksandar D.Andjelković says:

    Tekst je odličan, ali nije uklopljen u način razmišljenja velike većine Pravoslavnih Srba, već prevaspitanih u novom duhu. Ostalo je da samo ti, o kojima pišeš i kojima se obraćaš, ne dozvole da ih masa prevaspitanih, povuče za sobom !Ostla je manjina, koja mora da se medju mnogobrojnijima, izbori za vrednosti koje su doprinele da Srbi kao viteški narod opstanu !Kasno je za bilo kakvu borbu, za povratak već prevaspitanih,ostaje samo da se očuvani medjusobno povežu i opstanu u veri ! Samo moje vidjenje,iz iskustava sa izgubljenim dušama!

  2. vemi says:

    Predivan tekst. Pitanje za Aleksandra D. Andjelkovica: sta su po Vama pravoslavni Srbi a sta u novom duhu prevaspitani? Ja sam iz porodice ateista, odgajana u tom duhu.Mislim da nam ( meni i mojim sestrama) mnogi vernici mogu pozavideti na ljudskoj vrednosti koja je odskakala cak i u ono vreme kad nam zemlja jos nije u svakom pogledu posrnula.Apsolutno nije moguce da samo vera stvara moralne ljude - moje sestre i nasi pokojni roditelji su dokaz da je to tako. Naravno, apsolutno postujemo drugacije poglede na svet! Samo bih zelela da cujem kako Vi to objasnjavate? Hvala.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u