Moglo bi se desiti da Amerika zarati na više strana

Moglo bi se desiti da Amerika zarati na više strana

8 јула 2014

dusan-prorokovic-vPiše: Dušan Proroković

Udarni članak na prvoj strani beogradske Politike od 13. juna imao je naslov Džihadisti idu na Bagdad“. Četiri dana kasnije iste novine postavljaju pitanje Ko može odbraniti Bagdad od džihadista? Irak je ponovo došao na naslovne strane najvažnijih svetskih novina. Žestoka vojna ofanziva pripadnika organizacije Islamska država Iraka i Sirije zatalasala je međunarodnu politiku. Šta se dešava u Iraku? I: da li poslednji događaji predstavljaju iznenađenje?

Da bi se stekla slika o stanju i dešavanjima u Iraku od 2004. godine, za sve koji imaju strpljenja da čitaju, za preporuku je knjiga dobitnika Pulicerove nagrade Dekstera Filkinsa Večiti rat . Oni koji imaju manje vremena mogu pogledati nagrađivani film Ketrin Bigelou Katanac za bol (The Hurt Locker). Irak je klanica, poprište surovih borbi i svake vrste nesigurnosti već celu deceniju. Ono što SAD ostavljaju iza sebe gore je od najcrnjih prognoza. Irak je ušao u spiralu nasilja i teško će se održati kao jedinstvena država. Kako podvlači Darko Tanasković, jedan od kreatora ovog stanja u Iraku, nekadašnji britanski premiejr Toni Bler, sada navodi kako su za „za sadašnji razvoj događaja u Iraku krivi zaslepljeno šiitsko sektaštvo Al-Malikijeve vlade, nespremnost da se novac od izvoza nafte iskoristi za obnovu opustošene zemlje, kao i neosposobljenost iračke armije, što je sve zajedno dovelo do otuđenja i nezadovoljstva sunitskog stanovništva, pri čemu je unutrašnji rat u Siriji bio presudan činilac u neposrednom susedstvu, gde se i formirala udarna pesnica radikalnih sunita iz, koji ovih dana haraju severnim Irakom, ozbiljno ugrožavajući i samu prestonicu. Sve što se danas valja i plamti Bliskim Istokom za Blera ne može ni hipotetički imati nikakve veze s nasilnim rušenjem režima Sadama Huseina.“ Ne treba ni sumnjati da će ovo Blerovo stanovište uskoro postati i zvanična pozicija Džona Kerija. Svi će biti optuživani za stanje u Iraku, samo se neće postavljati pitanje odgovornosti Koalicije voljnih, koja je započela intervenciju kršeći međunarodno pravo. Za Vašington je zauzimanje ovakve pozicije bitno ne samo zbog pokušaja očuvanja međunarodnog ugleda i ubeđivanja sopstvenog javnog mnjenja u ispravnost preduzetih koraka već i zbog budućih postavljanja u Iraku. Upiranje prstom Tonija Blera u Al-Malikija može imati dugoročne posledice.

BAŠIBOZUK PORAŽEN U SIRIJI

Trenutni pohod vojnika Islamske države Iraka i Sirije ka Bagdadu jeste možda (ali samo možda) spolja nekontrolisan, ali to ne znači i da će ova grupacija ubuduće samostalno preduzimati akcije. Islamska država Iraka i Sirije je mobilisala svoje pripadnike i simpatizere za borbu protiv Bašara al-Asada u Siriji. Njihovo učešće u građanskom ratu u Siriji je bilo zapaženo, i pored Al-Nusre su verovatno bili druga po brojnosti i organizovanosti paravojna formacija u plaćeničkom bloku. Iako je nesretni generalni sekretar NATO nekoliko puta najavljivao kako je Bašar al-Asad „sve bliži kolapsu“ te da je njegov pad samo „pitanje vremena“, to se nije desilo. Snage podržane od SAD, Katara, Saudijske Arabije i Turske su poražene, a posle, kako su regularne vojne snage Sirije preuzimale kontrolu nad jednim pod jednim gradom iz ruku pobunjenika, tako su pripadnici Islamske države Iraka i Sirije bili prinuđeni na povlačenje. Sav taj bašibozuk je tako u roku od svega nekoliko meseci potisnut u zapadne delove Iraka. Poraženi i poniženi, oni i nisu imali nekog preteranog izbora: reorganizovali su svoje redove kako bi počeli sa surovim pljačkama svega što im se nalazilo na putu. Bio je to jedini način da prežive. Međutim, pošto su brzo videli da njihove akcije ostaju bez ikakvih posledica, konsolidovali su se i krenuli ka Bagdadu. Ponovo su postali političko-paravojni pokret sa ciljem ujedinjavanja Iraka i Sirije u jednu državu. U stanju u kojem se nalazi Irak svaka ozbiljnije organizovana snaga je pretnja. Pred naletom Islamske države Iraka i Sirije, čije redove sada pojačavaju i pripadnici drugih radikalnih grupacija, raznih sekti i organizacija, niti grad Bagdad niti vlast u Bagdadu nema ko da brani. Osim ako to ne uradi neko sa strane: Iranci ili možda Rusi i Kinezi, koji mogu vojno da pomognu aktuelnu iračku vladu? Ili sami Amerikanci?

A da li će ih braniti Amerikanci? To zavisi od nekoliko stvari. Pojava pripadnika Islamske države Iraka i Sirije pred Bagdadom otvara više mogućnosti za SAD. Prvo, jačanje uloge Islamske države Iraka i Sirije ostavlja sirijsko pitanje nezatvorenim, bez obzira na ubedljivu Asadovu pobedu. SAD imaju interes da „prepuste“ jedan deo iračke teritorije, i to baš onaj koji se oslanja na sirijsku granicu, na upravu pobunjenicama Islamske države Iraka i Sirije. To hoće napraviti dodatni haos u samom Iraku, može ga podeliti na Sunistan, Šiistan i Kurdistan, ali je ova šteta, posmatrano iz tekuće američke perspektive, mnogo manja od potencijalne koristi: koncentrisanja i obuke paravojnih formacija koje će vrlo brzo ponovo biti upotrebljene za napad na Damask. Uspehom akcije bi se napravio jedan entitet od Sunistana i Sirije, koji bi posle bio usmeren ka Šiistanu.

PRODUŽAVANjE MISIJE U IRAKU

Drugo, ideološki moguli Islamske države Iraka i Sirije temelje svoj „sunitski politički diskurs“ na antišiitskoj ostrašćenosti. Za njih je Iran, ako ne najveći, onda sasvim sigurno neprijatelj taman koliko su to i nevernici sa zapada. Zbog ovoga se oni zgodno mogu usmeriti protiv Irana. U prvoj reakciji na radikalizaciju iračke krize Džon Keri je nagovestio kako se može sarađivati i sa Iranom u cilju stabilizacije prilika. U štampi se nezvanično pominjalo i kako će iranski oficiri rukovoditi odbranom Bagdada. Međutim, sve ovo ima i dublju pozadinu. Ulaskom u otvoreni konflikt na teritoriji Iraka, iranska vojska će biti uvučena u dugi rat koji može iscrpeti ekonomiju zemlje do krajnjih granica. Kada vojska SAD nije mogla da izađe na kraj sa pripadnicima raznih radikalnih grupa, pitanje je kako će to moći da učini iranska protiv Islamske države Iraka i Sirije. Pogotovo ako ove druge budu naoružavale SAD, na način na koji su to činile i tokom osamdesetih godina u Avganistanu, doturajući sredstva Al-Kaidi.

I treće, zbog neuspeha i nesuglasica sa iračkim vlastima, ali i pod pritiskom javnog mnjenja i uticajnih političkih krugova, SAD su bile prisiljene na vojno povlačenje iz Iraka. Sada im se ponovo otvara mogućnost za obnavljanje neposrednog vojnog prisustva i produžavanje misije u Iraku. Ovo je važno ne samo zbog geostrategijskih razloga već i zbog planiranih akcija vojno-industrijskog kompleksa. Irak će i dalje biti poligon za testiranje novih oružja. Najpre, za ocenu efikasnosti nove generacije dronova.

VELIKI RIZICI

Naravno, daljom eskalacijom na Bliskom Istoku pojavljuju se i mnogobrojni nus-efekti za SAD. Prvi je moguće osamostaljivanje Kurdistana, što stvara velike i duge glavobolje Turskoj, bez obzira na poslednje, optimističke procene kako će nova kurdska država biti „faktor stabilizacije“ na Bliskom Istoku. Kratkoročno, to može biti tako, pogotovo ukoliko zaživi kurdsko-izraelski energetski sporazum. Dugoročno, međutim, se otvara pitanje: može li Turska u sadašnjim granicama preživeti ukoliko irački Kurdistan postane nezavisna, međunarodno priznata država? Drugo, ukoliko bi vođstvo Islamske države Iraka i Sirije pokušalo da se ponaša kao samostalan igrač, usled čega SAD ne bi mogle da kanališu njihove akcije isključivo protiv Damaska i Teherana, mogli bi nastati veliki problemi za Saudijsku Arabiju i Izrael. Treće, može se i desiti da Iran sa uspehom realizuje brzu vojnu operaciju i pripoji Šiistan ili ekonomski pomogne njegovu stabilizaciju kao nezavisne države i tako napravi tampon zonu prema zoni mogućeg saudijskog uticaja, proširi zonu sopstvene geopolitičke kontrole i utvrdi granicu prema ostacima Iraka, koji će tonuti u sve veći i veći haos. Postoji još nekoliko mogućih nepovoljnih scenarija po SAD, ali je u ovom trenutku nepotrebno baviti se njihovom detaljnijom razradom.

U svakom slučaju, igra koju počinju SAD u Iraku je vrlo opasna. Možda se brzo ispostavi kako je ovo uvod u veliki i složen Treći zalivski rat, sa velikim brojem učesnika i još većim brojem zainteresovanih strana. U kom smeru bi se dalje stvari razvijale, posmatrano iz današnje perspektive, je vrlo diskutabilno. Jasno je šta su ciljevi i interesi SAD. Međutim, ovo više nisu devedesete, kada su SAD bile suvereni gospodar situacije na Bliskom Istoku. Njihov uticaj je opao, a ugled je poljuljan. U međuvremenu, uticaj drugih (makro)regionalnih sila je itekako ojačao, pre svega Rusije, Kine i Irana, što je pokazao i razvoj situacije u Siriji i Egiptu. Na kraju, ukoliko bi se dodatno zaglavile u Iraku, SAD bi bile primorane na privremeno ili trajno obustavljanje akcija u Ukrajini i kineskom priobalnom pojasu, što bi ih koštalo mnogo. Ali ostaje i pitanje: ima li iko u Vašingtonu da o tome razmišlja? Današnja generacija američkih političara je svoj zenit dosegla u poslehladnoratovskom periodu, u decenijama kada su bez ikakvih velikih posledica mogli da se preterano oslanjaju na golu silu i nameću politička rešenja koja njima odgovaraju. Zato su oni sposobni samo da proizvode krize, ali više nemaju ni snagu ni instrumente da upravljaju njima. Zbog toga je i nova velika kriza na pomolu.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u