MONAHINJE U MARKOVOJ SUŠICI: Sila se Božija u nemoći pokazuje

MONAHINJE U MARKOVOJ SUŠICI: Sila se Božija u nemoći pokazuje

6 јануара 2014

rep-monahinje_620x0Vizantijska plava razliva se oko krila anđela. Kap tečnog zlata klizi oreolom sveca. Bela boja popunjava odeždu… Vešti pokreti kičicom u ruci monahinje dodaju detalje na ikonama. I već u nastajanju otkrivaju lepotu i harmoniju drevnog jezika – ikonopisa.

– Ikona nije slika. Ona je duhovno otkrovenje koje se javlja, u svetu, kroz boje – kaže igumanija Kirana, arhitekta i ikonopisac.

Dar od Boga ukazao joj se, priča nam, još kada je pre gotovo tri decenije svoj monaški život započela u znamenitom grčkom manastiru Ormilije. Otuda je ikonopisanje prenela najpre u manastir Jankovac, na Prespi. Dar je delila sa sestrinstvom, istovremeno pridižući manastir u kome nije bilo života gotovo pola veka. A onda su ih, kada su obnovile i crkvu i konake, otuda proterali. I, proterivali su ih za odmazdu, jer su se opredelile za jedinstvo sa svojom vrhovnom crkvom, Pećkom patrijaršijom.

Ovo je Markova Sušica, na petnaestom kilometru od Skoplja. Utočište za sestrinstvo i pribežište srpskom pravoslavnom narodu koji sledi svoju vrhovnu crkvu. Oni, danas, nemaju pravo na manastire, zadužbine srpskih kraljeva i careva. Nemaju pravo na crkve u kojima je propovedao i vladika Nikolaj Velimirović. Pravo je, zasad, makedonske crkve, koja se raskolila od Srpske patrijaršije. Ali, zvona se čuju i kad zvuka nema. U ovoj kući pred nama, u kojoj traje stalna molitva sestrinstva. Ona je manastir u njihovoj svesti, srcu i duši. U skrivenom paraklisu, nad čijim su krovom ptice ugnezdile svoju ljubav, traje stalna molitva. I traje bespoštedni, danonoćni rad.

Ovo je priča o tome kako se istrajava u veri, uprkos progonu.

– Mora da se radi. Kako bismo opstale da ne radimo – kazuje igumanija. – Danonoćno se radi. Ustaje se između četiri i pet ujutro, posle molitve nastavljamo svoja poslušanja. Svako ovde ima svoje obaveze. I to traje do kasnih večernjih sati.

Merimo prostor ispred… Veličina dnevne sobe skromnog domaćinstva. Na spratu smo kuće koju su sestrinstvu darovali roditelji jedne od monahinja. I u ovom nevelikom prostoru, traje priča o borbi za opstanak srpske pravoslavne vere, niz čije zidove kaplju tišina i stud. Tišina – do boljih dana. A stud… Da se progon ne ponovi.

O tom progonu Pravoslavne ohridske arhiepiskopije, arhiepiskopa Jovana, sveštenstva i monaštva, pisali smo u prethodnim brojevima našeg lista. Zapravo, pokušali smo da opišemo sva ta stradanja koja ih prate u protekloj deceniji, otkako su se opredelili za kanonsko liturgijsko jedinstvo sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

– To je neopisivo – čujemo glas igumanije koja nas provodi kroz utočište sestrinstva.

Desno od doksata monahinja Kasijana je za razbojem. Između svilene potke, njeni tanki prsti provlače čunak namotan svilom. Ona tka platno za odežde sveštenika i arhijereja Srpske pravoslavne crkve. Levo je radionica u kojoj nastaju mozaici. Monahinja Porfirija od minerala, poludragog kamena i pozlaćenih pločica završava ikonu.

Ispred je vezionica. Monahinja Iliodora svilom i koncem od srme, na staroj mašini, veze po šemi drevnih vezilja.

I, konačno, ikonopisačka radionica u kojoj se slažu boje s početka ove priče, o opstanku i trajanju monahinja u izgonu, u Markovoj Sušici kod Skoplja. Pred nama, nesvakidašnji prizor: boje, očas, otkrivaju lica svetaca. Anđela. Apostola… Tajne krštenja i pričešća… Stradanja i podvižništva.

– Podupiremo stubove vere svoje – kaže igumanija Kirana. – Ikonopis je slika lepote Božije. On propoveda veru pomoću boja i crteža. Nama je i uteha. I nada.

Između doksata su lekovi od divljeg kestena. Sapuni od maslinovog ulja. Tamjan mirisa ružinog drveta.

– Borimo se… Moramo… A mogu da vam kažem i da nas je ova nevolja ojačala – govori igumanija.

Ona podseća na reči iz Svetog pisma: „Sila se Božija u nemoći pokazuje“…. Ili, kako to na drugom mestu kaže sveti apostol Pavle: „Kada sam slab, onda sam silan“.

Tišina i stud kaplju niz zidove kuće-manastira. Samo otuđeni od samih sebe, ne mogu da vide ovu – lepotu.

– I golgotu – kaže igumanija Kirana.

KRST PO MERI

Igumanija Kirana, arhitekta i ikonopisac, rođena je u Prizrenu. Po ocu Srpkinja, po majci Makedonka.

– Kako ja, eto, sad vas pitam, da raspolutim srce – kaže tiho. – Volim i jedno i drugo. Ali, drugi mi srce raspolućuju. Neka svako nosi svoj krst, po svojoj meri. Svakom izgleda težak i pretežak i svako se bori da mu bude lakši. Ali Bog je taj koji će da izmeri njegovu težinu. Ko se, kako i koliko borio da ga olakša.

(Novosti)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u