Mostarci, stanimo na loptu

Mostarci, stanimo na loptu

20 januara 2013

jurica gudelj2Piše: Jurica Gudelj

Smireno i odmereno potrebno je odreagovati na poslednji, kako je službeno okarakterisan, čin izazivanja opše opasnosti u Mostaru, odnosno dizanje u vazduh spomenika borcima Armije RBiH koji su svoje živote dali za slobodu svih nas. Sada je potrebno pokazati mudrost i ljudskost te bez niskih strasti sačekati kraj istrage koja bi trebalo da rezultuje privođenjem odgovornih za ovaj neljudski čin. Upravo je rad policijskih i pravosudnih organa u Hercegovačko-neretvanskoj županiji i Mostaru sada od presudne važnosti za sužavanje manipulativnog prostora različitim interesnim grupama koji od raznesenog spomenika žele za sebe izvući ovakvu ili onakvu korist.

Za sada je poznato samo da je spomenik raznesen nekom vrstom eksploziva, dok istraga treba utvrditi ko su izvršitelji, a ko nalogodavci, te koji su motivi ovog čina. Dok god Tužilaštvo HNŽ-a ili policija ne objave rezultate svoje istrage, javni funkcioneri, u prvom redu političari, trebalo bi da se suzdrže od davanja bilo kakvih kvalifikacija ovog događa, posebno oni koji bi hteli da su nekakvi teroristi došli pred mostarsku Gradsku skupštinu kako bi razneli spomenik borcima Armije RBiH.

Takođe, najnovija epizoda mostarske “spomeničke krize“ nikako ne sme biti indikator odnosa dveju naroda u gradu na Neretvi. Građani Mostara jesu uznemireni  i potreseni zbog ovog događaja, ali ne zbog toga što se boje pripadnika jednog ili drugog naroda, nego zbog činjenice da u Mostaru i dalje postoje ljudi, tj. grupe ljudi, kojima obnova suživota nikako ne odgovara. Međutim, uprkos svemu, suživot u Mostaru se obnavlja i taj proces gotovo niko danas ne može zaustaviti. Ponajbolje to znaju stanovnici Mostara.

No, spomenička kriza u Mostaru nije počela dizanjem u zrak spomenika borcima Armije BiH. Cela je priča počela još u aprilu prošle godine kada je Udruženje porodica šehida i poginulih boraca Armije RBiH polutajno postavilo spomenik – stilizovani ljiljan – pred Gradsku skupštinu Mostara i to kao odgovor na spomenik koji je ranije bio postavljen poginulim borcima HVO-a, inače stilizovani stećak. Spomenik borcima Armije RBiH je, pak, bio postavljen bez odgovarajućih dozvola, dok je onaj postavljen u spomen borcima HVO-a, potvrđeno je iz mostarske Gradske uprave, imao sve potrebne papire.

Iako je javnost nedeljama čekala objašnjenje gradskih vlasti o tome koji spomenik trebalo da bude pred Skupštinom a koji ne, i hoće li spomenik borcima Armije dobiti potrebnu saglasnost, cela priča je gurnuta pod tepih. Jednako je tako pod tepihom završio i incident u kojem je “nepoznati neko“ pucao na mostarsku Skupštinu samo dan pošto je svečano otvorena. Uzgred, obnovljena zgrada Skupštine, nekadašnja osnovna škola, još nije useljena upravo zbog problema sa spomenicima.

No, da je policija bolje reagovala i privela “nepoznatog nekog“ i da su se gradske vlasti i nadležne inspekcije jasno očitovale o spomenicima i preduzele odgovarajuće akcije (bilo izdavanje potrebnih dozvola, bilo uklanjanja spornog spomenika), verovatno danas ne bismo govorili i “drugoj epizodi spomeničke krize u Mostaru“. Guranjem problema pod tepih ništa se ne rešava, nego se problemima dopušta da bujaju i rastu do neslućenih dimenzija. Tom fenomenu u BiH smo svedoci već godinama.

Prva spomenička kriza, ona iz aprila prošle godine, dogodila se svega dva ili tri meseca pošto su počeli razgovori o budućnosti Mostara, odnosno izmeni izbornih pravila za izbor 18 od ukupno 35 većnika za mostarsko Gradsko veće. Prva epizoda spomeničke krize je, jasno, bila iskorištena da se dodatno zbiju redovi, izvuku nesuvisli zaključci i, najvažnije, onemoguće bilo kakvi politički dogovori. Stoga ne treba ni sumnjati da će pojedine političke opcije sada pokušati da iskoriste dizanje u vazduh stilizovanog ljiljana kako bi dokazali da je teza koju zastupaju ispravna.

Kriza izbornih pravila za Mostar izravno je uticala i na spor sa spomenicima i na pucanje u Skupštinu. Tu krizu nisu izazvali stanovnici Mostara nego politički predstavnici Bošnjaka i Hrvata. Trećerazredni mostarski političari su ti koji nisu u stanju (ili ne žele) da reše gotovo banalno pitanje izbora 18 većnika u Gradsko veće, a ne stanovnici Mostara.

Mostarci žele da žive u normalnom gradu, u kojem će se izbori održavati svake četiri godine i u kojem će biti u stanju da promene vlast ako njome nisu zadovoljni. No, nekima očito odgovara da Mostarci žive u slučaju, a ne u gradu. Stoga svako razuman mora da osudi dizanje u vazdug spomenika borcima Armije RBiH, ali mirno i staloženo da odreaguje na taj događaj. Nikakva zapaljiva retorika u ovom trenutku nikomu neće koristiti, osim onima zbog kojih Mostar danas uistinu jeste slučaj. Zbog toga svi u Mostaru trebalo bi da stanu na loptu i trezveno razmotriti kuda to ide grad na Neretvi.

(Oslobodjenje.ba)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *