Муфтија новог Јерусалима

Muftija novog Jerusalima

3 jula 2019

Piše: Darko Tanasković

METAFORE i simboli su moćna retorička sredstva. A Jerusalim je ujedno i metafora i simbol. Među najmoćnijima.

Govornici i književnici se rado njime služe, da bi svoju poruku učinili snažnijom i upečatljivijom. Na Jerusalim se često pozivaju i političari raznih fela. Skraćeno, bez mnogo reči, pominjanjem Jerusalima može se efektno sopštiti poenta, pogoditi u intelektualnu i emotivnu metu kod tzv. ciljne grupe kojoj se govornik obraća.



U slučaju Jerusalima ta grupa je ceo svet. Zato, nije uopšte beznačajno ko poseže za metaforičkom i simboličkom energijom Jerusalima i kakvu poruku želi da prenese. Ili, još više, kakve su mu namere. Nije, stoga, svejedno, govori li o Jerusalimu papa Franja ili, recimo, bivši reis-ul-ulema Mustafa Cerić.

Prilikom posete Sarajevu 2015. godine, poglavar Rimokatoličke crkve nazvao je glavni grad Bosne i Hercegovine „Jerusalimom Evrope“, nalazeći u tome istovremeno nadu i sudbinu, ne samo namučene zemlje kojoj je došao u pohode, već i celoga sveta i čovečanstva, na raskršću mira i rata, za koji je, inače, rekao da se, kao treći svetski rat, već vodi „na parče“.

Sarajevo, koje je toliko propatilo, postalo je mesto sloge, dijaloga i mirnog saživota, naglasio je papa Franja, pozvavši na opšte upravljanje prema tom svetlom primeru.

„Olimpijski grad“, pa onda „grad mučenik“, a (od)sad „Evropski Jerusalim“… Lepo, i sa papine strane sigurno iskreno, čak i ako u nekim pojedinostima netačno, ili bar prilično ulepšano.

Bez obzira na sve što se o njemu i njegovom pontifikatu može čuti i kako se njegova vizija sveta tumači, a ta su tumačenja krajnje protivrečna, sve što ovaj izuzetni i odvažni verski poglavar čini svedoči o želji da među ljudima zavlada mir i da se oni vrate zaboravljenoj, a temeljnoj činjenici da su, pre svega i iznad svega, braća po stvorenju i sudbini na zemlji koja im je Promislom dodeljena. Nikome, prema tome, ne bi mogla zasmetati papina metafora o Sarajevu kao „evropskom Jerusalimu“, pa čak ni onima kojima bi se, upoznatim sa sadašnjom realnošću grada na Miljacki, pri njenom pominjanju, spontano bar malo nabralo čelo. Tako je to sa dobrim papom Franjom…

Kad se, međutim, metafore o „evropskom Jerusalimu“, uz pomoć nižih časnika papine duhovne i promidžbene vojske, dohvati Mustafa Cerić, stvar stoji nešto drugačije. Tu već treba biti oprezan. Kao kod svake sumnje u falsifikat.

Bivši reis-ul-ulema, s akcentom na bivši, koristi se svakom prilikom, odnosno nastoji da stvori priliku, da se prikaže kao i dalje značajan činilac u bosanskim stvarima, ali ne manje i na međunarodnom planu. Stalno daje neka mišljenja (koja mu niko ne traži, a bogme i ne sluša), piše činjenično neosnovana otvorena optužujuća pisma, prisustvuje raznim ornamentalnim skupovima i, inercijom „politički korektne“ percepcije iz smutnih vremena dok je bio poglavar bosanskohercegovačkih muslimana, dobija priznanja internacionalnih organizacija i fondacija. U svemu tome ne može mu se osporiti umešnost da uvek kaže ono što treba i što uticajnim sagovornicima odgovara, kao i da u letu uhvati svaku priliku za sopstvenu promociju u određenom kontekstu i konjunkturi.



Zbilo i to i sa „evropskim Jerusalimom“.

Nedavno je „veliki muftija u penziji“ (kako su ga predstavili vatikanski mediji) Mustafa Cerić boravio u Rimu, gde ga je „Svetska organizacija država“ (WOS), prigodom svog 21. međunarodnog kongresa, nagradila za „posvećenost unapređivanju vrednosti i verskog saživota u Evropi“. Tako je bivši reis stao rame uz rame sa Mahatmom Gandijem, Nelsonom Mandelom, Dalaj Lamom, Martinom Luterom Kingom, Majkom Terezom, Mihailom Gorbačovom, Barakom Obamom… Zvučna imena, nema šta! A ko ih je to nagradio?

Šta je, zapravo, WOS?

Da se ne pomisli da je ovaj komentar pokretan zlom voljom, neka radoznali čitalac pogleda samo članak o toj „prestižnoj organizaciji“ na Vikipediji. Biće mu sasvim dovoljno.

Nije ni bitno to da je Mustafa Cerić dobio ovo priznanje za unapređivanje saživota pripadnika različitih vera i da li ga je, s tim obrazloženjem, zaslužio. Nije to ni prva ni poslednja takva paradoksalna nagrada, od Nobelove naniže… Navikli smo. Zanimljiviji i indikativniji je intervju koji je povodom njenog dobijanja „Vatikanskim vestima“ („VatikanNews„) dao srećni dobitnik, a u kome se pominje i „evropski Jerusalim“.

Novinar Alesandro di Busolo postavlja sledeće pitanje: „Može li Sarajevo, u kome ste i Vi tokom rata 1992-1995. proživeli 43 sedmice opsade, ponovo postati evropski Jerusalim, polazeći od nikada prekinutog prijateljstva između muslimanske, katoličke i jevrejske zajednice?“

Kad je papa Franja upotrebio metaforu o „evropskom Jerusalimu“, on je, valjda omaškom, govorio o „hrišćanima“, a ne „katolicima. Ili se propust omakao vatikanskom posleniku sedme sile? Ni jedno ni drugo. Spremno prihvatajući način na koji je pitanje formulisano, osetivši sjajnu priliku da saopšti neku od svojih mudrih i dalekosežnih misli, „veliki muftija“ se s nežnošću priseća pape Jovana Pavla Drugog, „našeg prijatelja u drugom Jerusalimu sveta, Jerusalimu u Sarajevu“, da bi zatim toplo zahvalio papi Franji na njegovoj „istorijskoj izjavi“ o Sarajevu kao „evropskom Jerusalimu“.

I biće Sarajevo „evropski Jerusalim“, kliće svečano i ushićeno veliki borac za verski saživot i opštu toleranciju. Zatim nastavlja: „Sarajevo je više od jednog grada, u smislu toga da pripada svakome ko u Sarajevo dođe, jer tu svako može da pronađe deo svog identiteta“.

Ko dođe, a ko ode? Šta je s njim(a)?

A onda sledi i dragocen teorijski reisov doprinos. Osvrćući se na papinu prvu posetu Arabiji i potpisivanje „Izjave o ljudskom bratstvu“ sa azharskim muftijom Ahmedom al-Tajibom (zbog koje su ga neki katolici optužili za najveću jeres u istoriji), Cerić zaključuje da se tu „razvila ova dinamika koju bih definisao kao dijalektičku duhovnost (spiritualnost)“.

Dijalektički karakter ove duhovnosti sastoji se, prema bivšem reisu, u tome što ona prvo dovodi do sukoba, a onda se nastoji pronaći rešenje za sukob. Dubinu ove misli tek treba izučavati, za šta ovde nije prilika.

Na kraju, poentira Cerić, „Ukratko, na čemu danas počiva verski odnos između katolika i muslimana? Rekao bih: na stvaralačkom (kreativnom) duhu“. Ali, vratimo se načas „evropskom Jerusalimu“, u kome bi, valjda, trebalo da proradi ta „dijalektička duhovnost“.

Svojevrsna je ironija da su „Svetsku organizaciju država“, koja je nagradila protagonistu dijalektičke duhovnosti, 1975. godine osnovala dvojica pravoslavaca, „arhiepiskop“ Viktor Buza, inače Sicilijanac živopisne biografije, i davnašnji predsednik Kipra, arhiepiskop Makarios. A u „evropskom Jerusalimu“, o kojem razgovaraju vatikanski novinar i Sarajlija Mustafa Cerić, pravoslavnih, kako izgleda, nema i ne računa se da će ih biti.

Da ne bude, ili da već nije, to neki „novi Jerusalim“, onaj iz čuvene „gotske“ priče „Luče novog Jerusalima 2999″ Borislava Pekića?

Podsetimo se, u piščevoj uobrazilji reč je gradu čije su iskopine otkrivene 2999. godine, a u kojima su isprepleteni pronađeni kosturi pacova, krtice i čoveka. U (orvelovskom) Novom Jerusalimu, kako kazuje pisac, „zaledila se ona antropološka orijentacija humaniteta koja je predstavljala njegovu jedinu nadu“. Oprezno, zato, sa „evropskim Jerusalimom“ Mustafe Cerića i onih koji ga nagrađuju! Oprezno sa njegovom selektivnom „dijalektičkom duhovnošću“!

Srećom, bivši reis, a sadašnji novojerusalimski profiter, uglavnom se ni za šta više ne pita. To, međutim, ne sprečava da neki (mnogi?) dele njegovu (ne i papinu!) viziju „evropskog Jerusalima“.

Koliko je ona daleko od weltanschauungas kojim je u Šeher 1943. dolazio stvarni jerusalimski muftija al-Huseini?

Jedan izvorni i osvedočeni Sarajlija, Nele Karajlić (Nenad Janković), kome se ne mogu osporiti darovitost i nesposobnost da mrzi, u „Fajrontu u Sarajevu“ gorko je zapisao: „A grad se savio pod dvostrukom nesrećom, pod granatama i pod unutrašnjim terorom“.

Granate već odavno ne padaju… Neće zvučati nimalo originalno, ali šta da se radi: Ne slušajte Cerića, čitajte Andrića!

(Sve o Srpskoj)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. RASPUCHIN says:

    Kao što Frančesko (a ne Franjo) ništa nije slučajno izjavio U Sarajevu tako ni rejs nije dao slučajnu izjavu u Rimu. Zanošenje sa Frančeskovom misijom mirotvorca je , bar iz našeg iskustva sa Vatikanom , nevjerovatno. Ima Frančesko priliku da se dokaže i da pokaže da nije licemjeran konkretnim djelom. Može on , pošto komanduje jednom od Vatikanu najvjernijih i najposlušnijih država , npr. tražiti da se obnovi RSK , da joj se daju sva prava , da se vrate svi prognani i da se pravično obeštete i da Vatikan garantuje , REPUBLICI SRBSKOJ KRAJINI , državnost kao i sva prava i slobodu. Zar to ne bi bio potez kojim bi svoje , za sada samo , lijepe riječi pretvorio u djelo i pokazao svoju ljubav prema čitavom ljudskom rodu? Dok to ne uradi a nakon toga dođe u Jasenovac i Donju Gradinu , tamo klekne i poljubi humke pod kojima su sahranjene stotine hiljada zvijerski ubijenih SRBA , njegove riječi ostaju samo riječi i ništa više.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *