Muke po Čedi i LDP-u

Muke po Čedi i LDP-u

22 маја 2013

Aleksandar PAvicPiše: Aleksandar Pavić

Analizirajući izlaganje predsednika Liberalno demokratske partije, Čedomira Jovanovića na sednici Glavnog odbora stranke od 19. maja, čak i pristrasni posmatrač bi skoro mogao da oseti izvesnu dozu saosećanja. Eto stranke i lidera koji su se godinama zalagali upravo za stvari koje sada neka druga vlast sprovodi, dok oni sve to posmatraju spolja, praktično kao statisti. I to ne bilo koja vlast, već vlast sastavljena od dojučerašnjih najljućih ideoloških protivnika (u onoj meri u kojoj se u Srbiji o stranačkim ideologijama koje prevazilaze okvire grčevite borbe za vlast i moć uopšte i može govoriti). Nešto nalik na gorčinu, pa čak i revolt je provejavalo kroz izlaganje. I, kao što je skoro uvek slučaj, među izlivima emocija mogao se naći i po koji izliv istine.

Kao što je i normalno za opozicionog stranačkog političara – osim lidera Demokratske stranke, Dragana Đilasa, koji nipošto ne želi da ometa vlast dok krši Ustav i odriče se dela teritorije zemlje – Jovanović bi želeo izbore što pre: “Hoćemo izbore. Odmah po izjašnjavanju Evropske unije o početku pregovora”. Naravno, to nije zato što se Jovanović protivi tzv. Briselskom sporazumu od 19. aprila, za koji je rekao da “ne sme biti još jedna neiskorišćena šansa našeg društva”. Uostalom, taj takozvani sporazum i jeste u skladu sa politikom koju Jovanović godinama zastupa, u korist ako ne formalnog a ono faktičkog priznanja “Kosova” kao nezavisne države. No, Jovanovića, kao što se moglo i pretpostaviti, boli nešto drugo: to što su taj takozvani sporazum sklopili oni koji su nekada zastupali sasvim drugačiju politiku: “Na vlast su došli prevarom i laganjem. Godinu dana zemlju vode tako što samo seku repove politike koje su ostavili za sobom u prethodnih 20 godina”.

To je ta, skoro bi se moglo reći tragedija Liberalno demokratske partije i njenog predsednika. Obavili su sav prljav posao oko legitimisanja do juče nezamislivog, a sada neko drugi bere plodove, i to na osnovu “prevare i laganja”. To je nepravda, i tako više ne sme da bude: “Ovaj Glavni odbor mora biti taj koji je uvod u skupštinu stranke i stvaranje jednog drugačijeg LDP-a. LDP-a koji želi da vodi Srbiju, a ne LDP-a koji će biti prethodnica spremna da uđe u svako minsko polje i da da sve ono što se mora dati kako bi se prokrčio put na kojem će stati oni koji iza nas dolaze posle našeg prvog koraka”. U prevodu: neće više LDP da dozvoli da on zastupa nepopularnu politiku, a da onda neko ko javno govori suprotno a tajno misli isto što i LDP – politički profitira i vlada zemljom, dok LDP sedi u opozicionom zapećku. “Naša stranka je bila savest Srbije. Naša stranka je bila ledolomac”. Ali –za koga? Za one koji sada “naše reči nevešto interpretiraju” i “koji su u međuvremenu počeli da govore kao mi”. Vučić i Nikolić – vojvode od Karlobaga i Virovitice, dobrovoljci za ispaljivanjeraketa ka Rimu i Beču – sada govore kao Jovanović (koji je uzgred, kada je bio sasvim mlad, ponekad umeo da govori slično kao i oni, nekad). Vaistinu – užas…

Dakle, kao što je rečeno na početku, čovek bi skoro mogao da oseti izvesnu vrstu saosećanja sa Jovanovićem i njegovom strankom. Skoro. A šta nas sprečava da zaista osećamo saosećanje? Nedoslednost. Ispravan je potpuno Jovanovićev revolt nad činjenicom da su se Naprednjaci i Socijalisti domogli vlasti tako što su pričali jednu priču a zatim, kada su osvojili vlast, počeli da sprovode u delo nešto sasvim suprotno. Od obećanja diskontiuiteta sa kosmetskom politikom Tadićevog režima, došlo se, za samo nekoliko meseci – do Tadićeve politike na steroidima, do politike za koju bi, kako je lepo nedavno primetio Vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije, Tadić visio na Terazijama. Ono što, međutim, nije ispravno je sledeće: to što Jovanović podržava politiku koja je u mogućnosti da se sprovodi samo zato što je vlast prethodno osvojena, kako je i sam primetio – “prevarom i laganjem”. Da je u potpunosti principijelan, Jovanović bi i sam bio protiv tzv. Briselskog sporazuma iz prostog razloga što je ogromna većina biračkog tela u Srbiji upravo “prevarena i slagana”, što ovo što se sada sprovodi nije politika za koju su glasači većinski glasali. Naprotiv, za politiku LDP-a – tu istu koja je toj stranci skoro odmah posle izbora brutalno ukradena, glasalo je 6,53odsto od onih koji su izašli na izbore (a izlaznost je iznosila 57,80%), tj. 255.546glasača (ili 3,77% ukupnog glasačkog tela). A sada, o ironije – svi mediji bruje o mudrosti i dalekovidosti te iste politike, dobijaju se priznanja i pohvale u svim relevantnim, pa i onim krajnje nerelevantnim zapadnim prestonicama, a LDP-a i Jovanovića – nigde. Mora da boli. Ali, ipak ne toliko da bi se izvukle krajnje konsekvence iz onoga što je Jovanović takođe izgovorio na pomenutoj sednici glavnog odbora stranke: “Za laž se snosi odgovornost – od pelena pa do trenutka dok prestaneš da dišeš moraš biti pošten čovek ako želiš da predvodiš druge. Ako ste lagali, onda morate za to da odgovarate. A ako mi tu odgovornost ne tražimo, ko će je onda tražiti?” Jer, krajnja konsekvenca, odnosno potpuna doslednost Jovanovićevih stavova mogla bi se jedino iskazati u sledećem zahtevu: izbori sad i odmah! Pa neka svako kandiduje svoju pravu politiku, neka kandiduje tzv. Briselski sporazum, kršenje Ustava Srbije, guranje kosmetskih Srba u ralje Tačijeve zločinačke vlasti. Da je to sadašnji Jovanovićev zahtev – onda bi postojali izgledi da Jovanović čak i pridobije nove, istinske pristalice, pa čak i među dojučerašnjim neprijateljima, da čak bude i predmet divljenja. No, ipak, čak i tako uzvišena stvar kao što je EUromoral ima svoje granice. Pa tako i mi ostajemo s ove strane granice, gde ipak ne možemo da istinski saosećamo, već samo u naznakama. Za čoveka koji ipak negde bar misli da veruje da se “pošteno” bavi politikom.

Naravno, teško da Jovanović nije dovoljno inteligentan da shvati da, kada si pošten (ili “pošten”)drugačije i ne može. Kao što glasi anegdota iz jedne ratne prestonice zapadno od Drine, kadaje tokom jednog zasedanja političkog rukovodstva zemlje jedan od javnosti poznatijih lidera konstatovao: “ako baš ne možemo drukčije, onda ćemo pošteno” – poštenje(stvarno ili zamišljeno)u sadašnjem poimanju politike je na poslednjem mestu, poslednje sredstvo kada su sva druga iscrpljena. Jovanović, jedan od kraljeva “realizma” na ovim prostorima, taj deo realnosti jednostavno nije umeo da shvati. Umesto da svesno “vara i laže”, kako sasvim opravdano tvrdi da su činili Naprednjaci i Socijalisti, on je išao, bar u svom poimanju stvari – pošteno. Zalagao se za nezavisno Kosovo, “dobrosusedske odnose”, zajednički evropski put “Kosova” i Srbije, itd. I evo kako mu se to sada vraća. Vapi za izborima, kao i svi politički autsajderi. A izgleda nije naučio osnovnu lekciju – iskreno ispovedanje vrste politike za koju se on zalaže teško da će mu ikad doneti mnogo više od 6,53 odsto glasova (makar i od ukupnog biračkog tela). U svetu današnje “pro-evropske”politike i zapadne civilizacije kojoj ona teži – iste civilizacije za koju bi Gandi zasigurno i dan-danas utvrdio da jedobra, ali nažalost još uvek nerealizovana ideja – svetu u kojem ljudi poput bivše-budućeg šefa Kancelarije za Kosovo i Metohiju podnose ostavke na nacionalnoj televiziji pa zatim, nešto dalje od kamera, organizuju peticije za povlačenje iste – “idealisti” poput Čedomira Jovanovića su jednostavno dinosaurusi. Izumrla vrsta. Retro. Nije fer. A ni pošteno. Ali je tako.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u