Мунирини принципи

Munirini principi

12 decembra 2018

Piše: Filip Rodić

ČINJENICA da je ratni komandant muslimanskih snaga u Srebrenici Naser Orić ponovo oslobođen optužbi da je ne samo po komandnom lancu odgovoran za monstruozne zločine nad Srbima nego da je mnoge od njih počinio lično, svojom rukom, nikoga ne čudi. Malo ko realan je i očekivao drugačiji ishod. To što je (zasada) izbegao pravdu i što nije proglašen krivim, nikako ne znači i da je nevin, pa bi svako ko se čista srca gnuša ratnih zločina, „genocida“ i drugih „varvarstava“ trebalo makar da se distancira u odnosu na ovu osobu i da je ne hvali, ako već ne može javno da je se gnuša. Javna odbrana ove persone razumljiva je kada to čine njegovi advokati, sin Amar, ili njegovi bivši saborci (da ne kažemo saučesnici). Apsurdno je, međutim, kada to čini neko ko se deklariše kao zastupnik žrtava i neko ko je zbog svog mirovnog angažmana bio čak nominovan za Nobelovu nagradu za mir.

„POSLALA bih samo jednu poruku Tužilaštvu da prestane sa hapšenjem ljudi koji su preživeli genocid, koji su krivi samo zato što su preživeli. Jako veliki broj zločinaca je slobodan, neka hvataju zločince, neka ne hvataju ljude koji su šamarali, koji su bili samo stražari, neka hvataju izvršioce i komandante koji su činili zločine i genocid“, rekla je po izricanju oslobađajuće presude Oriću predsednica udruženja „Majke Srebrenice“ Munira Subašić, koja nekim čudom nije dobila Nobela. Po principijelnoj majci koja žali samo svoju decu i podržava ubice tuđe dece (izjavila je i da joj je takođe optužbi za ratne zločine pravosnažno oslobođeni Ante Gotovina „omiljeni general“ i da ga „obožava“), Orić bi, zbog činjenice da je izbegao sudbinu svojih brojnih saboraca, trebalo da ima imunitet i bude amnestiran za vađenja očiju, silovanja i klanja koja je, prema mnogim svedočenjima, lično počinio. I to ne samo nad Srbima. Ali kako je to Orić „preživeo genocid“? Tako što je grad koji je „branio“ napustio pre nego što su srpske snage pokrenule operaciju u ovoj „demilitarizovanoj zoni“, što je iznenadilo čak i njegove američke saveznike (analiza CIA od 18. jula 1995). A ako je krivica samo u „preživljavanju genocida“, kako to da onda i drugi nisu optuženi za taj zločin, uključujući i Muniru. Munira se protivi i progonu onih koji su samo „šamarali“ i bili samo „stražari“. Iako deluje bezazleno, po Ženevskoj konvenciji ni „šamaranje“ ratnih zarobljenika nije dozvoljeno i predstavlja okrutno postupanje, ili, u najmanju ruku, konvencijom zabranjeno „povređivanje ličnog dostojanstva i uvredljivo i ponižavajuće postupanje“ (član 3 Konvencije). A stražari? Iako se nemačkim „stražarima“ i dan–danas sudi za ratne zločine od pre 70 godina (u Nemačkoj je upravo u toku jedan takav proces), ne verujemo da bi se Munira stavila u odbranu, na primer, Predraga Banovića, osuđenog stražara iz logora Keraterm. Ako bi ga branila, onda nije borac za pravdu i žrtve, a ukoliko ne bi, onda znači da se zalaže samo za „stražare“ i žrtve jedne sukobljene strane, što je zločin samo po sebi. Da je u Munirinoj glavi ovako, da ne treba progoniti „šamarače“ i „stražare“ jedne strane, a druge treba, ukazuje činjenica da upravo ona stoji iza spiska od 22.000 srpskih zločinaca koje treba progoniti i kazniti. Prosto je nemoguće da je ovoliki broj „izvršilaca i komandanata koji su činili zločine i genocid“ u bilo kojoj vojsci, a posebno ako se uzme u obzir da je u operaciji „Krivaja 95“ jula 1995. učestvovalo ukupno 9.750 srpskih vojnika.

MUNIRA ne daje odgovor ni na pitanje ko je, ako su Orić i njegovi samo „šamarali“ i „stražarili“, na krajnje brutalan i surov način ubio više od 3.000 Srba u okolini Srebrenice. Da li su umrli od šamara? Da li ih je pobio neko od 22.000 „srpskih zločinaca“? Da li su im grobnice prazne? Da li ih ne pominje jer je te žrtve ne zanimaju? Zanimljiv je i pristup, zajedno s Munirinim „Majkama Srebrenice“, za Nobelovu nagradu za mir kandidovanih srpskih „Žena u crnom“. Njima smeta isključivo kada neko negira srpske zločine, ali sa onima koji negiraju zločine nad Srbima, kao što su ove „majke“, tesno sarađuju i spremne su da zajedno s njima idu i u Oslo po nagradu. Zbog ovoga ne čudi i što beogradske „Žene u crnom“, po medijskim izveštajima, „vređa“ i „provocira“ kada im neko dovikuje da je „Naser Orić ubica“. Ne, on je samo stražario, šamarao i iz Tuzle štitio Srebreničane od „genocida“.

(Novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *