На ивици новог света

Na ivici novog sveta

8 avgusta 2018

Piše: Bojan Bilbija

Nešto više od nedelju dana posle samita ruskog i američkog predsednika, Vladimira Putina i Donalda Trampa, prošlog ponedeljka u Helsinkiju, čini se da postaju jasniji obrisi njihovog dijaloga – dva sata nasamo, iza zatvorenih vrata. I još toliko u prisustvu najbližih saradnika. Sudeći po lavini optužbi koja se obrušila na američkog lidera, mora biti da su razgovarali o nečemu što zadire u suštinu svetskog poretka, gde Amerika i dalje, i sve teže, nosi breme „jedine supersile“. Toga je svestan i Tramp, njemu je zapala uloga da izvaže između dve krajnosti – gde prestaju američki državni i nacionalni, i započinju interesi multinacionalnog kapitala i uticajnih pojedinaca i političkih i biznis grupa. A sve češće se pokazuje da su ovi interesi u velikom raskoraku. Otuda i toliki Trampovi problemi s pripadnicima američkog unutrašnjeg sistema, koji kontrolišu političke, medijske i finansijske tokove.



PAT-POZICIJA 

Suštinski, dve ključne teme bile su na dnevnom redu rusko-američkog samita: Ukrajina i Sirija. To su tačke u kojima Amerika i Rusija ne samo da konkurišu jedna drugoj i ugrožavaju se već se i međusobno blokiraju. Za Rusiju je Ukrajina prioritet, kao što su u ovom trenutku za SAD Bliski istok i Sirija. Figure na tabli su raspoređene tako da ni jedna ni druga sila ne mogu do kraja da ostvare interese u ovim ključnim regionima, imajući u vidu energetiku i bezbednost. Ako je Rusiji Ukrajina važna za transport gasa u Evropu i odbranu zapadnih granica, onda je Sirija najvažnija prepreka za očuvanje američke kontrole nad bliskoistočnim energetskim koridorima i za bezbednost Izraela i drugih američkih saveznika. Tako se došlo do pat-pozicije u kojoj Rusija ipak ima nešto bolje karte u rukama, jer se pokazalo da, dugoročno, vreme radi u njenu korist.

Iskristalisale su se dve strategije u Vašingtonu – koje jedna drugoj oštro konkurišu. Prva, zastupaju je neokonzervativci i ekspanzionisti, i uslovno rečeno oličava je propala predsednička kandidatkinja Hilari Klinton, smatra da s Rusijom treba što pre završiti brutalno, bez obzira na cenu i sredstva. Druga – čije su pristalice američki konzervativci i izolacionisti, a koju, opet uslovno, predvodi Donald Tramp – veruje da je za Ameriku bolje da se sporazume i dogovori s Moskvom, kako bi se izbegle komplikacije, žrtve i gubitak resursa. Jer sve dok se nastala situacija na neki način ne razreši, Rusija će Americi stajati kao kost u grlu, a Putin već godinama ne pokazuje ni najmanju nameru da odustane od svoje politike. Naprotiv, Kremlj demonstrira spremnost da pronalazi sve inovativnije načine suprotstavljanja Vašingtonu, udarajući tamo gde najviše boli. Kao po prepisanom receptu koji Amerikanci decenijama primenjuju protiv svojih rivala. I uz jednu bitnu, sudbonosnu razliku – Rusija više ne mora na svojim plećima da vuče nepreglednu kolonu „saveznika“, o čijoj bezbednosti, blagostanju i drugim hirovima mora da brine.

Time se objašnjava i, za mnoge čudna i nerazumljiva, ruska politika nevezivanja za druge zemlje i upetljavanje u njihove probleme – ma kako, naizgled, primamljivo bilo sticanje geopolitičkog uticaja u nizu regiona – gde vape za ruskom ekonomskom, političkom i vojnom podrškom. Pokazalo se na primeru SSSR-a, a sada sve više i SAD, da cena ovih „prijateljstava“, kada se račun sabere, mnogostruko premašuje korist od ovih aranžmana. Moskva je ovu politiku ubedljivo demonstrirala u Ukrajini, gde su mnogi očekivali da će Putin da pojuri da tenkovima oslobađa „rusku pravoslavnu braću“, nakon što su američki neokonzervativni krugovi preuzeli kontrolu nad vrhom vlasti u Kijevu 2014. godine. Kako Putin nije pokazao nameru da se do guše zaglibi u ukrajinsko blato, američki „stratezi“ počeli su da povećavaju ulog, prolivajući sve više krvi, i nadajući se da će to podstaći Kremlj na odlučniju akciju, koja bi se okončala desetinama hiljada mrtvih na obe strane. Osim što bi Rusija gadno iskrvarila, to bi bio i krunski dokaz agresivnog ponašanja, pa bi je bilo lako izolovati i odvojiti od Evrope, dok bi, s druge strane, procvetao NATO i prodaja naoružanja – za odbranu od istočnih agresora. A zatim bi, u datom trenutku, i istočne Evropljane bilo lakše nahuškati protiv Rusije.

PRAVILNE PROCENE MOSKVE 

Sve to se, međutim, nije desilo. Godinu dana posle prevrata u Ukrajini, dok je Donbas ključao, Moskva pokreće savršeno isplaniranu operaciju u Siriji. Pravilno procenjujući da su Amerikanci zabavljeni Ukrajinom, Evropom i Kinom, a da je na Bliskom istoku najopasnija „sila“ teroristički bašibozuk od koga strepe regionalne države, Rusi su kombinacijom rada na terenu sa lokalnim armijama i primenom novih tehnoloških dostignuća, skoro s lakoćom ispunili bezbednosni vakuum – nakon što su Amerikanci gotovo povukli glavninu vojnih kapaciteta. A kada su shvatili da stvarno „Rusi dolaze“ i da to nije holivudski film, već je bilo kasno – i nemoguće iscediti nove desetine i stotine milijardi dolara za još jedno uvećanje ratnih budžeta. Šah-mat u Putinovoj režiji.

VRAĆANJE NA POČETNE POZICIJE

U takvoj situaciji Rusi i Amerikanci su – koristeći se okolnostima, svojim strateškim prednostima i nespremnošću druge strane da ide do kraja – blokirali jedni druge u regionima od kojih zavisi njihova moć, pa čak i opstanak u statusu globalne sile. Bez kontrole nad naftnim tokovima koji su primarno vezani za uticaj SAD na Bliskom istoku, američki dolar će biti ozbiljno ugrožen na tronu svetskih valuta, dok bez Ukrajine Rusija ostaje „regionalna sila“, kako je to svojevremeno ocenio Zbignjev Bžežinski. Međutim, Kremlj je serijom osmišljenih poteza, na sličan način kao u Siriji, osigurao minimum interesa u Ukrajini – pripajajući strateški važan Krim u svoj ustavno-pravni poredak i razbijajući ostatak državne strukture Ukrajine, stvaranjem državnih tvorevina u Donjecku i Lugansku. Bez previše napora stežući kleštima verolomni ukrajinski proamerički režim, sve dok se u Kijevu ne „opamete“, Moskva se posvetila zabijanju noža u srce američkim interesima na Bliskom istoku.

Prema nekim pokazateljima Tramp je zaista spreman da s Putinom pregovara o nekoj vrsti vraćanja na „početne pozicije“ – na stanje pre nego što su američki neokonzervativci napravili „gluposti“, kako je u Helsinkiju ocenio predsednik SAD. Tačnije, da se ruski uticaj u Kijevu postepeno vrati – ali bez „ukrajinskog Krima“ – a s druge strane, da Moskva „smanji gas“ na Bliskom istoku i prekine vojnu i političku ekspanziju. Time se može objasniti i Trampova rečenica iz Helsinkija, da bi SAD i Rusija zajedno mogle da sarađuju u Siriji i spreče „stotine hiljada žrtava“, kao i Putinov nagoveštaj da bi s Kijevom mogao da nastavi tranzit gasa i posle isteka ugovora sledeće godine. Ne treba zaboraviti ni to da je američki predsednik nedavno uznemirio Ukrajince i Evropljane, ocenom da je Krim ruski – jer tamo govore ruski jezik…

NADOMAK „IVICE” BEZBEDNIJEG SVETA

Američka agencija „Blumberg“ javlja da je Putin predložio Trampu da se u Donbasu organizuje referendum pod međunarodnom kontrolom i da američki lider razmišlja o toj ideji. Suština Putinovog manevra je da zacementira uticaj u Ukrajini, a ne da pripoji Donbas Rusiji. Jer uspeh referenduma označio bi da bi istok Ukrajine – a moguće i još neki regioni izvan Donbasa – dobio faktički federalni status. To je temelj na kome se baziraju sporazumi iz Minska iz 2015, a koje Kijev do sada nije želeo da sprovede, očito ne bez uticaja i podrške Vašingtona. Ako bi Ukrajina krenula putem izvršavanja ovih sporazuma i priznanja posebnog statusa za Donbas, Moskvi bi to bila dovoljna garancija da će se situacija na njenom „zapadnom frontu“ polako stabilizovati. S ruskog stanovišta, ukoliko bi se referendumom legalizovalo otcepljenje Donbasa od Ukrajine, i to bi bio „dobar put“ za buduću dalju demontažu ove države, čije se postojanje u protekle dve i po decenije svodi na to da bude instrument u rukama onih koji bi da deluju protiv Rusije.

Postizanje sporazuma, ili bar „visokog stepena razumevanja“ na ova dva magistralna pravca američke i ruske politike, bio bi važan korak ka formiranju novog, bezbednijeg sveta, gde bi akteri uvažavali vitalne interese druge strane. Putin i Tramp su u Helsinkiju došli nadomak „ivice“ tog sveta, ali bi uticajni zapadni krugovi, suočeni sa mogućnošću gubitka decenijskih privilegija, želeli da ih ponovo gurnu – u provaliju hladnog rata. Prethodni američki predsednik Barak Obama sapleo se na ovoj prepreci i potonuo, ostavljajući svom nasledniku samo ruševine u rusko-američkim odnosima, kako se slikovito izrazio Putin. Sada se druga šansa ukazala pred Trampom. Treće, moguće je, neće ni biti.

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *