Na kraju puta

Na kraju puta

25 juna 2013

SanjaModrićPiše: Sanja Modrić

Postavili su jučer maketu Markove crkve u parku Mini Europa u Bruxellesu, duge 22 godine nakon osamostaljivanja Hrvatske. Ali sada bar znam da nisam bila u pravu devedesetih kad sam, samo pola u šali, govorila da u EU nećemo ući za moga života.

Stvarno sam mislila da nećemo iako smo u demokratsko uređenje krenuli sa znatno boljih pozicija nego druge bivše komunističke države koje su kasnije tu našu prednost pregazile kao od šale.

I zato danas hoću ispričati tu pričicu o vremenu kad smo bili još debelo u Jugoslaviji i o našim gostima iz Praga. Dobri prijatelji mojih roditelja, inžinjer Otto, pijanistica Julija i djevojčica, svako bi ljeto dobili dozvolu državnih komunističkih vlasti za dva tjedna godišnjeg odmora na našem moru.

Drugi njihovi zemljaci o tome su mogli samo sanjati, ali kako je Julija bila teški kronični bolesnik, papire za Jadran ipak bi nekako uspijevali izmoliti na račun njezinoga zdravstvenog stanja.

I tako bi oni prespavali kod nas na putu za neki kamp u Crikvenici i opet na povratku. Moj brat i ja mislili smo da su totalno čudni. Prvo, uvijek bi plakali kad su išli doma, a drugo, roditeljima su donosili vrećicu od 10 dkg kave koju bi mama poslije uvijek bacila u smeće – govorila je da je kisela – premda u našoj kući nije bilo novca napretek i ništa se nije bacalo.

Nama djeci nije išlo u glavu da ljude nešto može učiniti toliko žalosnima da plaču kad se vraćaju svojoj vlastitoj kući. Zanimalo nas je isto tako o čemu njih četvero odraslih uvijek vode sve te tajnovite razgovore do dugo u noć.

A činilo nam se također da je pristojnije ne donijeti nikakav poklon nego izvaditi iz torbe onakav mali paketić »kisele« kave koja je tako grozna da je ne može piti čak ni mama koja obožava kavu.

Ali naša pitanja kod roditelja nisu naišla na odobravanje. Umjesto da nam išta objašnjavaju, opomenuli su nas da imamo poštovanja »za tuđe osjećaje« i da ne sudimo ni o kome »prema poklonu koji je donio«.

I tako je nama sve to oko tih Pražana postalo napeto, pa smo naćulili uši. Shvatili smo da se naši gosti kod kuće stalno boje, i Rusa, a i svojih, jer se tamo uvijek špijunira i nekome dojavljuje pa možeš začas završiti u zatvoru.

Zato doma uvijek drže zatvorene prozore da ih se ne čuje, a vani uvijek moraju govoriti da su jako zadovoljni sa svime u Češkoj.

Ona se jadala mami da nema mesa, od voća samo jabuke, i da je u svim stanovima isti namještaj. On je rekao našem ocu da bi radije živio u Hrvatskoj na slami u pećini, nego u Pragu u palači. Brat i ja smo prisluškivali i cerekali se tome Ottu kakve samo gluposti govori.

Tata mu je rekao ma nemoj tako i stavio mu je ruku na rame. Kasnije, kad smo malo odrasli, razumjeli smo već puno bolje zašto su ti naši Česi vječno bili tako nesretni. Sistem ih je držao pod olovnom čizmom, u teškoj bijedi i potpunoj izolaciji do zadnjeg dana kada se raspao komunizam.

Sada su po svemu trostruko napredniji od nas, a mi u EU ulazimo punih devet godina poslije njih. Mnogi će ispaliti kao iz topa da je to logično jer mi smo ovdje imali rat, a oni nisu.

I u redu, rat je sigurno bio otegotna okolnost. Ali nas je puno više od rata bacilo natrag to što je konce u zemlji vuklo previše ljudi s premalo pameti i poštenja. To je važno reći na kraju puta, jer sada nas opet čeka novi početak.

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *