Na muci se poznaju junaci

Na muci se poznaju junaci

26 маја 2014

dragomir-antonicPiše: Dragomir Antonić

Nema boljeg naroda od Srba. Meni nije potrebna nikakva prirodna ili od zlih ljudi izazvana katastrofa (zločinačko NATO bombardovanje) da bih se uverio da su Srbi milosrdni, spremni drugom da pomognu. Nisam iznenađen činjenicom da će Andrija Tošić, profesor iz Požege, čim reka Skrapež krene da nadolazi, biti na nasipu. Odgovorni prema opštem dobru bili su u svoje vreme i njegov otac Miodrag i deda Milorad Miša Tošić. Kad nadođe Mlava iz Požarevca prema Bradarcu, Klenovniku, Drmnu i Kostolcu, krenuće Petar Stojanović, inženjer informatike. Odazvali su se mnogi i 1999. godine. Odazvaće se uvek kad su njihove komšije, selo, grad ugroženi. Kad je država u opasnosti, oni su tu da pomognu. Tako i svoju decu vaspitavaju.

LAZAR, DEČANI, LJEVIŠKA…

Gledajući televizijske izveštaje, video sam na hiljade sličnih primera rodoljubivog ponašanja. Na taj način se ono najbolje u srpskom narodu prenosi, sa kolena na koleno, sa generacije na generaciju. Etnolozi bi solidarnost sa drugima u nevolji nazvali „tradicionalnim obrascem ponašanja kada je zajednica ugrožena“. Zato su, pored ostalog, tradicija, pamćenje i čuvanje narodnih priča, pesama, usmenog stvaralaštva, Miloša Obilića i cara Lazara, Dečana, Bogorodice Ljeviške, Gračanice, Kosovke Devojke i Milana Toplice najbolja škola za današnje generacije. Izgledaće smešno da citiram narodnu poslovicu koju smo u osnovnoj školi učili i koja glasi: „Vatra i voda su dobre sluge, ali zli gospodari!“ Jednostavno, sa njima uvek morate biti oprezni, pogotovu kad je mirno i kad vam se čini da od njih nikakva opasnost ne preti. Ugledni srpski pesnik Petar Pajić piše: „Svaka reč pamti ono što je arhetipsko.“ Pesnik veruje da će na kraju ostati samo reč i njeno pamćenje. Zato je važno ne samo da čuvamo naš, srpski jezik nego i da razmišljamo o značenju reči, stihova, izreka, koji traju hiljadama godina i koji su sačuvani do danas. U svakoj reči, izreci, stihu, poslovici, mitu sabrano je hiljadugodišnje iskustvo i kao skrivena poruka predato nama. Nama ostaje samo da je rastumačimo, da je razumemo.

Svi odgovori na današnje dileme nalaze se u zapisanim ili usmeno sačuvanim rečima. Ponovite izreku: „Na muci se poznaju junaci!“ i sami ćete se uveriti koliko je ona, bar ovih dana, tačna.

SKOČILI SRBI NA NOGE LAGANE

U svoj muci bilo je lepo videti đake iz Prve beogradske gimnazije, od 16 do18 godina, kako neumorno prikupljaju, razvrstavaju i u vozila unose pomoć koju su na njihov poziv građani donosili. Slično je bilo i u Hramu Svetog Aleksandra Nevskog, koji je u neposrednoj blizini Gimnazije. Moji poznanici, rođaci, deca koja rade van države Srbije slali su mejl poruke, zvali telefonom, pitajući na koji način da pošalju pomoć onima koji su ugroženi. Skočili Srbi na noge lagane u zemlji i svetu. Udružili se u nevolji. Kad smo udruženi, sve je lakše. Videvši našu nevolju, ali i našu spremnost da se sa njom izborimo, i drugi su nam priskočili u pomoć. Kao i obično, prvi su na poprište stigli braća Rusi. Sa znanjem, veštinom, hrabrošću i opremljenošću otišli su tamo gde je najteže. Naši hrabri momci iz Gorske službe spasavanja, žandarmerije, vojske, novinari, svedočili su, što javno, što privatno, o požrtvovanju Rusa u spasavanju ljudi, žena i dece iz nabujale vode. Hvala im, kao što smo zahvalni i svima iz drugih zemalja koji su došli da pomognu. Zato mislim da nije u redu, najblaže rečeno, nevaspitano je, kada pojedini profesionalni „znalci“ svega i svačega krenu sa omalovažavanjem i ismejavanjem Rusa i njihovih spasilačkih poduhvata, izmišljajući kako su oni u jednoj ruci držali tri čoveka, a u drugoj tri ženske osobe i tako plivajući preko sinjeg mora, iznosili ih na obalu. Ismejavanje onih koji su došli da nam pomognu običan je kompleks niže vrednosti, jer ste zluradi prema drugima koji su hrabriji i sposobniji od vas samih. Koji smeju da urade ono što vi ne smete. Šta nadobudnoj kukavici preostaje nego da, tražeći sebi slične (s kim si onakav si) mrzi bolje od sebe.

OBRAZAC, PA POMOĆ

Nikad mržnja kod Srba nije uspevala. Kada su videli Ruse, i drugi su krenuli da pomažu. Pojedine ekselencije slikanjem, druge obećanjima a njihovi službenici, domaći i strani, počeli su da govore o nekakvim evrounijatskim fondovima koji će nam se staviti na raspolaganje ako ispunimo određene papirološke kriterijume. Kada su nas 1999. bombardovali, učinili su to odmah. Bez ikakve odluke na papiru. Kada bi trebalo da nam pomognu, govore o formularima, obrascima i pismenim garancijama koje valja popuniti i priložiti. Njihovom licemerju nema kraja.

Naša vlada se sa katastrofom nosila kako je znala i umela. Dobronamerno i požrtvovano. Radili su sve što je u njihovoj moći. Ne bi trebalo biti strog, čak kod nekih do zluradosti, jer poplava nije samo njihova nesreća, već nesreća svih nas. U tom smislu, postignuta je velika saglasnost između naroda i vlasti. Hoće li vlast umeti da ceni šta je sve narod bio spreman da uradi za spas sopstvene države, pitanje je na koje samo ona može odgovoriti narednih nedelja i meseci. Vlada ne sme posustati. Problemi tek nastaju. Želim joj da ima hrabrosti; da iskreno sagleda šta se desilo i uvidi ko joj se prvi u nevolji našao.

Bez obzira na sve, ne zaboravimo časne Srbe i velike junake – Vojislava Šešelja, Radovana Karadžića, Ratka Mladića – koji leže u kazamatu onih koji će nam navodno poslati stvarnu pomoć. Ne lipši magarče do zelene trave. Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve uputio je apel za oslobađanje arhiepiskopa ohridskog Jovana.

(Pečat)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u