NACIONALIZAM I FAŠIZAM – Ko su nacionalisti a ko su fašisti među Srbima i zašto se antifašisti lažno predstavljaju kao takvi

NACIONALIZAM I FAŠIZAM – Ko su nacionalisti a ko su fašisti među Srbima i zašto se antifašisti lažno predstavljaju kao takvi

7 novembra 2013

smrt fasizmuPiše Dražen Milosavljević

NACIONALIZAM je toliko širok, elastičan pojam da je teško dati jedinstvenu definiciju. U osnovi nacionalizma u užem smislu riječi je jaka nacionalna svijest koja podrazumjeva ljubav prema vlastitoj naciji, njegovanje vlastite istorije i kulture, borba za očuvanje kulturne baštine, tradicije, jezika i pisma. To je onaj najhumaniji aspekt nacionalizma, koji podrazumjeva isključivo ljubav i zalaganje za nacionalni prosperitet. Poput religije ili seksualne orjentacije, nacionalizam kao takav bi trebao biti intimna stvar svakog pojedinca, a ne nešto što se ispoljava na ulici. Ako neko na ulici podiže dva ili tri prsta u vazduh ili se udara u prsa vezano za pripadnost svojoj naciji, prije bismo ga mogli nazvati egzibicionistom nego nacionalistom. Izuzetak bi mogle biti proslave sportskih uspjeha ili iskazivanje otpora kolonistima/okupatoru.

Najadekvatniji izraz za takva pozitivna osjećanja i stavove prema vlastitom narodu, jeziku, kulturi i istoriji jeste RODOLjUBLjE, mada mnogi pogrešno koriste termin PATRIOTIZAM, što bi bila takođe najplemenitija osjećanja, usmjerena prema državi ili regiji, gradu, naselju (lokalpatriotizam). Rodoljublje podrazumljeva razvijenu nacionalnu svijest, oformljen nacionalni identitet i osjećaj privrženosti vlastitoj naciji. Ukoliko se idealizuje vlastita nacija, a potcjenjuju druge, to je korak ka razvoju malignih formi nacionalizma. šovinizmu, nacizmu i fašizmu, koji nastaju iz poremećene nacionalne svijesti. . Drugu stepenicu (i to u negativnom smjeru) nazivamo (NACIONAL)ŠOVINIZAM. Na trećoj stepenici bili bi FAŠIZAM i NACIZAM, najekstremnije forme nacionalizma koje takođe možemo podvesti pod pojam nacionalizam.

FAŠIZAM predstavlja radikalnu totalirističku ideologiju koja zagovara državno uređenje ekstremne desnice koja ograničava ljudska prava radi veće stabilnosti i bržeg napretka države. Za razliku od liberalističkog individualizma i socijalističkog internacionalizma, fašizam zagovara uspostavljanje zajednice kao osnovnog uslova socijalnog, političkog i ekonomskog napretka i prevladavanje krize. Kao takav on je dao izvjesne pozitivne rezultate, ali pomen fašizma asocira prvenstveno na zločine počinjene u cilju ukidanja kulturnih, vjerskih, političkih i drugih razlika kao prepreke zajedništvu. Posebna forma fašizma je tzv. KLEROFAŠIZAM, koji predstvalja kombinaciju fašističke ideologije i religijske tradicije.

NACIZAM predstavlja ideologiju blisku fašizmu, uz razliku da je fašizam podređivao sve državi, a nacizam naciji. Nacionalsocijalizam je podrazumjevao nacionalno jedinstvo radi postizanja nekog višeg cilja. Kao takav ne bi bio sporan, da nije praćen rasizmom, veličanjem vlastite nacije u odnosu na druge i mržnjom prema drugima.

I fašizam i nacizam razvijaju se u momentu velike ekonomske krize. Nastaju iz individualne ili socijalne frustracije. Ljudima koji osjećaju da im je otet lični socijalni identitet jedina je privilegija činjenica da su rođeni u istoj zemlji ili pripadaju istoj naciji. Do identiteta se dolazi isključivo preko zajedničkog neprijatelja. Osnova je strah i osjećaj ugroženosti od drugog, koji može da rodi agresiju, ali i racionalizaciju zločina nad drugima. Zločini postaju socijalno prihvatljivi, jer su učinjeni preventivno, u odbrani vlastitog ognjišta, porodice, naroda, vjere. Javlja se svijest o vlastitom narodu (kao žrtvi) i onim drugima (zločincima).

Ako bismo nacionalizam kao rodoljublje (ljubav) razdvojili od šovinizma, fašizma i nacizma (mržnja), nacionalizam je svakako nužan preduslov za nastanak potonjih. Međutim, neprihvatljiva je teza da su nacionalisti zatvoreni za druge nacije, za njihove uticaje, običaje, kulturu. Srpski nacionalista može biti zaljubljenik ne samo u srpsku rodoljubivu poeziju već i u francusku ili rusku književnost. Mnogi srpski nacionalisti su rusofili. Ljubav prema svome nacionalistu ne sprečava da čestita vjerski praznik pripadniku druge nacije. Nijemac na Krsnoj Slavi Srbina, ljubeći triput domaćina (u obraz), pokazuje poštovanje prema tradiciji domaćina, što ne poništava njegova nacionalna osjećanja prema vlastitoj naciji. Srpski nacionalista može da se divi disciplini njemačke nacije. Pomenućemo još EKONOMSKI NACIONALIZAM (EKONOMSKI PATRIOTIZAM) I PSEUDONACIONALIZAM. Kupovinom domaćeg, protekcionističkom politikom , zaštitom domaćeg tržišta, direktno pomažemo domaću privredu i razvoj naše države i napredak nacije. Kako nacionalizam u kriznim situacijama postaje veoma moćna igračka u rukama vlastodržaca, mnogi nenacionalisti su se lažno predstavljali kao nacionalisti u cilju ličnog političkog i ekonomskog profitiranja. Tako je komunista ( ljevičar) Milošević vodio lažnu nacionalnu (desnu) politiku, a njegova replika neokomunista Milorad Dodik je dugo plesao po istoj matrici, a onda se lako dogovorio s nesrbima da politički pomete Srbe – političke protivnike i sklopi štetne sporazume o podjeli plijena, protiv interesa srpskog naroda. Svakako da je i politički salto mortale Aleksandra Vučića, transformacija iz ekstremnog srpskog nacionaliste na granici šovinizma u ekstrem na drugom kraju, dobar primjer pseudonacionalizma.

Nacionalizam može predstavljati prepreku, ali i i sredstvo u rukama onih koji danas žele ovladati svijetom. Daleko je lakše potčiniti skup neorganizovanih pojedinaca nego homogenu grupu ljudi koje veže jedna nacija ili religija, pa se insistira na individualizamu. U drugom smjeru se nacije pokušavaju kontrolisati stvaranjem nadnacija (američka, jugoslovenska) i nadnacionalnih država (EU, SAD, SSSR). U SFRJ je čak postojao projekat stvaranja mješovitih brakova (što samo po sebi uopšte nije problematično ukoliko se dešava spontano). S druge strane, od strane istih se nacionalizam može iskoristiti za stvaranje sukoba kako bi se lakše ekonomski ovladalo nekim prostorom i ekploatisali resursi, po principu „zavadi pa vladaj“, npr. Ukrajinci se ohrabruju protiv navodnog ekspazionizma Rusije, a Rusi za „vraćanje zemlje koja joj je nezakonito oteta“. Rat u SFRJ iz 90-ih i današnji suvereniteti i ekonomska pozicija nasljednica su potvrda te teze.

Kada se sagledaju sve te pozivivne i negativne strane nacionalizma, postavlja se pitanje

DA LI NAM JE NACIONALIZAM PREVAZIĐEN U 21. VIJEKU?

Nije, on je još uvijek nužan. Nacionalna država je danas dominantan oblik političke organizacije u svetu. U eri globalizma nacionalizam predstavlja nužnu odbranu. Jednostavno smo osuđeni da budemo nacionalisti, da brinemo o interesima svog naroda i države i da se trudimo da oni budu što jači. To nikako ne znači nacionalnu netolerantnost ili nasilnu politiku. Danas nacionalizam kao potreba proizilazi više iz razuma nego iz emocija. Ukoliko ste okruženi onima koji imaju jasne nacionalne interese, a zapustite vlastite, onda vam se desi ono što se desilo Srbima na Kosovu i Metohiji ili Hrvatskoj. Hrvatskom i šiptarskom šovinizmu i neofašizmu suprotstvaljao se srpski pseudonacionalizam s primjesama fašizma i šovinizma. Rezultat su Hrvatska i Kosovo i Metohija etnički očišćeni od Srba, kako od nacionalista, tako i onih drugih. Niko ih na kućnom pragu nije pitao da li su pacifisti. Dovoljno je bilo da su obilježeni imenom i prezimenom. Stradali na Jadovnu, Jasenovcu ili Prebilovcima nisu bili prijetnja nikome. Nacionalna svijest o potrebi homogenizacije srpskog naroda početkom 90-ih upravo je bila najbolja preventiva da se ne ponovi genocid nad njim. Nažalost, pojedinci su preveli nacionalizam u maligne forme i nanesena je velika šteta srpskom narodu, na sramotu slavnih predaka i potomaka. Pojedinačne mrlje na časnu borbu srpskog naroda ne mogu se miješati sa težnjom za opstanak na ovim prostorima. Upravo iz tih razloga je bitno da se kazne neodgovorni pojedinci iz vlastitih redova, jer junaštvo bez čojstva ima manju vrijednost. Strah od drugih ni danas nije toliko iracionalan, mada strah može da porodi agresiju. Osim toga, ćirilicu (azbuku) danas i u Srbiji nalazimo u tragovima, a sve više se koriste strane riječi, srpska narodna muzika je na marginama, što je upravo posljedica zapuštanja vlastite kulture, pisma i jezika.

Iako danas postoji potreba za nacionalizmom, nužno je imati u podsvijesti da se radi o „opasnoj igrački“, držati ga pod kontrolom kako ne bi mutirao u maligne forme. Nacionalizam mora biti prije svega ljubav i posljedica razumne potrebe za defanzivnim nacionalizmom. Mora biti praćen tolerancijom prema drugima, da se traženjem prava za sebe ne naruše prava drugih. Nikako ne smije dobiti formu veličanja vlastitog naroda u odnosu na druge, ali ni potcjenjivanja ili ponižavanja sebe. Srbi nisu „nebeski narod“, no narod čiji se ogroman broj pojedinaca odrekao Boga u cilju sticanja nekih beneficija. Nemamo značajno ni veću ni manju vrijednost u odnosu na druge. Niko od nas nije birao mjesto rođenja niti pripadnost naciji. Uvijek moramo biti svjesni da smo „šarene“ genetike, da su Srbin i Musliman iz Novog Pazara genetski možda mnogo bliži nego Srbin iz Novog Pazara i Banje Luke, da u nama ima slovenske krvi, ali i gena Vlaha, Ilira i ko zna čijih ne. Kada smo te činjenice svjesni, shvatićemo besmisao mržnje prema drugima. Kažu da su najveći ekstremisti među ustašama bili oni srpskog porijekla, svjesni te činjenice ili ne. Onaj ko mrzi pripadnike drugih nacija treba da se upozna s tim ljudima, druži, stvara prijateljstva, poštuje tuđu kulturu, tradiciju. Pri tome on nipošto ne treba da potiskuje svoja nacionalna osjećanja i zanemari svoju kulturu, jezik, tradiciju. Vlastitu sreću treba tražiti kroz izgradnju sebe, a ne neutralizaciju drugih. U drugima treba tražiti partnera u pružanju otpora zajedničkom neprijatelju, onima kojima smo potrebni samo kao konzumenti, koji nam otimaju resurse, nameću slobodno tržište. Dva entiteta unutar BiH, kao i države nastale raspadom SFRJ trebaju da se gledaju kao zdrava konkurencija, da se takmiče ko će postići bolje rezultate. Nacionalizam treba da iskazuje djelima, a ne riječima.

Ko su (anti)fašisti 21. vijeka i da li postoji potreba za njihovim postojanjem?

Fašizam u 21. vijeku nesporno postoji, mada u drugačijoj formi. Za razliku od Hitlera koji je pokoravao oružjem, savremeni fašisti pokoravaju ekonomski, a tek u slučaju jačeg otpora koriste vojnu silu. Olako koriteći termin ANTIFAŠIZAM, devalviramo masovne zločine fašizma. Kao što je za fašizam nužan preduslov postojanje nacionalizma, još više je to slučaj kada govorimo o savremenim srpskim (anti)fašistima. Za razliku od antifašizma 20. vijeka, koji je podrazumijevao borbu protiv okupatora, (anti)fašisti 21. vijeka sarađuju s okupatorom (neokolonizatorom). Iako zagovaraju indidvidualizam i djeluju protiv nacionalnog grupisanja, i sami se grupišu. Dok su djedovi antifašisti djelovali po šumama i gorama, jeli koru s drveća, unuci („antifašisti“) su predstavnici SALONSKOG ANTIFAŠIZMA. Protiv fašizma se bore s viskijem ili šampanjcem u ruci, a seminare drže po najluksuznijim hotelima. Iako se predstavljaju kao liberali, karakteriše ih isključivost, netolerancija prema drugačijem mišljenju (PSEUDOLIBERALI), a u sudaru s argumentima olako potežu za etiketiranjem. Ako niste kao oni, ako ne razmišljate isto kao oni, ako koristite vlastito pismo, njegujete kulturu , dobijate etiketu fašiste ili klerofašiste, necivilizovane ličnosti. Njihov „antifašizam“ se svodi na vrijeđanje nacije i nacionalista, crkve i političkih neistomišenika, kojima lijepe etiketu „fašista“. Smatraju da je jači efekat ukoliko se upotrebi složenica „klerofašista“. Za njih su geografske karte Srbije, Kosova i Metohije i zastava Srbije klerofašistička obilježja.

Za razliku od nacionalizma u užem smislu riječi (rodoljublja), koji predstvalja ljubav, savremeni (anti)fašizam u svojoj osnovi ima mržnju prema nacionalistima. Često im u nedostatku argumenata priviđa penzionisani episkop Kačavenda. Zanimljivo je da srpski antifašisti (antisrpski fašisti), potomci žrtava fašizma, nikad nisu stali u odbranu srpskog naroda od fašizma. Ukoliko ih pozovete da vam se pridruže u poklanjanju srpskim žrtvama u Jasenovcu ili na Jadovnu, reći će vam da ne posjećuju mjesta gdje idu predstavnici „srpskih fašističkih organizacija“. Nalaze racionalizaciju kako za zločine Jove Kapičića u miru tako i za posipanje radioaktivnog uranijuma po srpskoj djeci 1999. godine. Slijepi su za činjenicu da su Srbi na Kosovu i Metohiji danas jedini narod u Evropi koji žive pod prijetnjom etnički motivisanim ubistvima, da živi u rezervatima. Ne nalaze za shodno da se bore protiv protjerivanja ćiriličnog pisma iz Vukovara, kao nedvosmislenog ispoljavanja fašizma. Zažmirili su i nad protjerivanjem Srba iz Hrvatske krajem 20. vijeka, čime je dovršen projekat iz 1941. godine. Postavlja se pitanje da li bi, da ih vratimo u 1941. godinu stali na stranu Hitlera? Drugo bitno pitanje je DA LI SU „ANTIFAŠISTI“ U STVARI FAŠISTI, ukoliko u startu pokušavaju diskreditovati i etiketirati sve koje nisu kao oni? Koliko je tanka ta nit između srpskog „antifašizma“ i antisrpskog fašizma?

Pozivaju na toleranciju, razbijanje granica, ljubav među ljudima, borbu protiv diskriminacije, ali u praksi promovišu mržnju prema nacionalnom i tradicionalnom. U Zapadnoj Evropi su usmjereni protiv velikih kapitalističkih korporacija i banaka, dok su kod nas finansirani upravo novcem zastupnika korporativnog kapitala, tj. EKONOMSKOG FAŠIZMA. Njihovi neprijatelji ovdje nisu banke i korporacije, već nacionalisti i Srpska pravoslavna crkva. Ne smeta im poznati francuski nacionalizam, niti američka nacionalna politika, ne smeta im navijanje za svoje nacionalne timove sa nacionalnim zastavama, ne prozivaju svoje roditelje da su fašisti zato što su im dali srpska tradicionalna imena. Ne znaju da objasne kako to Srbi nacionalisti navijaju za Bekrića ili Sulajmanija. Ne znaju da objasne razliku između njihovog autošovinizma i šovinizma onih koje etiketiraju. Nije im jasno zašto globalizmu, neoliberalnom fašizmu smetaju porodica, nacije i religija, kao ni zašto je indukovana ekonomska kriza u produkciji njihovih mentora plodno tlo za fašizam. Nije im jasno da su otimanje resursa, kontrola država i malih naroda preko dugova oblik savremenog fašizma. Shvataju to čak i potomci mađarskih fašista, borci protiv savremenog fašizma (korporativizma). Čudno je i da srpski (anti)fašisti imaju gotovo podudarne stavove sa hrvatskim nacionalistima. Neki ih nazivaju sekularnim sveštenicima ili latentnim komunistima u službi neoliberalizma. (Anti)fašisti su svoje stavove, svoj „antifašizam“ jako dobro znali unovčiti. Rijetko su idealisti. Vjerovatno bi se transformisali oni i u nacionaliste, ako bi im neko dobro platio. Svi su redom članovi nekih nevladinih organizacija i najčešće primaju platu u zelenim novčanicama. U svom razvojnom putu prošli su kroz modernu dresuru, tako da im danas nije više potrebno ni plaćati. Proces dresure se odvija u tri faze. U prvoj fazi im neko obeća deset dana u luksuznom hotelu u Dubrovniku u zamjenu za riječi: „Ja sam loš čovjek. Kriv sam za mnoge stvari koje se dešavaju oko mene, pa i za one na koje nisam imao uticaja. Zaslužio sam kaznu i nosiću taj teret krivice doživotno“. Promisle, pa pomisle: „Šta me košta da kažem, da malo osjetim luksuzni život? Lakše je filozofirati nego raditi. Svakako od svog rada ovdje ne mogu sebi tako nešto priuštiti.“ I pristanu na igru i izgotive se. A onda im se sugeriše da izađu pred tv kamere i to isto kažu da svi čuju i oni to učine, te za nagradu malo putuju po Evropi, učestvuju na nekim seminarima „za mlade i progresivne ljude“, koji se bore za „tranzicionu pravdu“. Osladi im se takav život, a svaku izgovorenu rečenicu: „Kriv sam. Treba me kazniti. Trebam da gorim u paklu i da mi srušite kuću.“ mozak mazohistički povezuje s hotelima, koktelima, tropskim večerima, rajskim vrtovima. Malo morbidno, ali funkcioniše. Stoga u drugoj fazi osjećaju zadovoljstvo pri toj mazohističkoj jezičkoj igri i autodestruktivnosti. Samoporicanju. Javlja se uslovni refleks, uslijed čega u trećoj fazi i sami počinju da vjeruju da su loši ljudi, da su krivi, progoni ih griža savjesti (ukoliko je imaju razvijenu) i pomišljaju čak na suicid. U životu ih održava činjenica da postoji mogućnost luksuznog života, raja na zemlji, hljeba bez motike, ukoliko nastave da poriču svoje biće. Ovaj put sve to rade bez bilo kakve nagrade. Uslijed konflikta unutar vlastite ličnosti postaju anksiozni, rađa se mržnja i agresija, koju usmjeravaju prema nacionalistima i crkvi. U trenutku kada imaju neprijatelja, oni dobijaju identitet i smisao postojanja.

Ta kriza identiteta može biti prva stepenica u razvoju savremenog srpskog (anti)fašiste , ali i nacionaliste. Neko ko ima krizu ličnog identiteta ili potiče iz ruinirane porodice može tražiti identitet u pripadnosti nekoj višoj formi (naciji, državi) – KOLEKTIVNI IDENTITET, ali to može biti i neki fudbalski klub (Delije, Grobari) ili pojedinac. Tako se sportski uspjesi Novaka Đokovića doživljavaju kao lični uspjeh od strane mnogih Srba, iako ga privatno ne poznaju niti su rodbinski vezani. Do izražaja dolazi osjećaj pripadnosti i srodstva. Isto tako, pojedinci koji potiču iz mješovitih brakova ne mogu se identifikovati s jednom nacijom, pa svoj identitet mogu pronaći kroz angažovanje u grupi koja se bori protiv postojanja nacija i svih nacionalista. Nestankom „fašista“(neprijatelja) oni gube identitet, jer do identiteta dolaze baš podjednako kao fašisti i nacisti, preko neprijatelja. Međutim, njima je prihvatljiva nadnacija, pa se tako i danas, preko dvije decenije od smrti SFRJ mnogi izjašnjavaju kao Jugosloveni. Ukoliko žive u dominantno monoetničkim sredinama, ljudi iz mješovitih brakova često se priklanjaju većini, uz stalnu potrebu za dokazivanjem, pa su često ekstremniji od monoetnika, po onoj Njegoševoj „poturica gori od Turčina“. Ti ljudi ne moraju imati novac kao motiv, ali će se uvijek udruživati s onima koji imaju.

Ipak, teško će i jednima i drugima biti objasniti kako oni su oni koji vole i ne znaju za mržnju fašisti, a oni koji mrze i ne tolerišu postojanje prvih antifašisti. Ukoliko se sami ne ugase ili usmjere prema savremenom fašizmu, možemo očekivati osnivanje anti“antifašističkih“ udruženja. I tako do beskonačnosti hljeba bez motike.

(Frontal.rs)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Pingback: Kome smeta nejaki Bursać? – Leutar.net

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *