Национални интерес између илузија и стварности

Nacionalni interes između iluzija i stvarnosti

29 aprila 2019

Piše: Dragomir Anđelković

Posle nedavne posete Parizu, sada već bivši ukrajinski predsednik Porošenko, koji je na vrh piramide vlasti te zemlje došao na prevratničkom talasu 2014. godine, istakao je da je Makron iskreni prijatelj Ukrajine. Naravno, nije Porošenko imao u vidu poštovanje prema narodu svoje zemlje i njegovoj tradiciji, već državno-političkom konceptu koji oličava. A to je sistemska antiruska politika, od identitetske do geopolitičke sfere. Iako se francuski lider povlačenjem cik-cak poteza trudi da prikrije da je u potpunosti na takvim pozicijama, nema sumnje da suštinski jeste. Od Ukrajine pa nadalje. Toga su, razume se, svesni i u Moskvi čak i kada mu pružaju ruku. A da li smo toga svesni i mi, ne samo u svetlu srpsko-ruskih odnosa već i kada se radi o direktnim dometima Makronove politike u vezi sa nama?

ZANEMARENA ISTINA

Nema sumnje da je Rusija noseći stub odbrane srpskih nacionalnih interesa. Već mi je dosadilo da to ponavljam, ali s obzirom koliko se ta očita činjenica često marginalizuje od strane raznih – i to ne samo ovdašnjih ekstremno prozapadnih medijskih i političkih krugova, već i onih koji se poigravaju „patriotizmom“ – prinuđen sam da to činim. Umesto da pogledom paćenika čija slepa ljubav nije dobila satisfakciju pratimo dešavanja u Briselu, Parizu ili Berlinu, trebalo bi mnogo ozbiljnije da uvek imamo na umu da bi bez aktivnog prosrpskog stava Kremlja, Kosovo odavno bilo u svojstvu punopravne članice OUN, a desetine zemalja koje ne priznaju prištinsku secesiju to bi učinile!

Slično stvari stoje i sa Republikom Srpskom. Da Moskva ne sprečava neokolonijalno ponašanje OHR-a (administracije tzv. visokog predstavnika) i sa tim skopčano iznuđivanje centralizacije BiH, srpski entitet bi odavno bio ako ne baš sveden na puku administrativnu formu, a onda makar ozbiljno institucionalno i ingerencijski skresan. Dodikova hrabrost u pogledu njegove odbrane je od ogromnog značaja, ali za istrajavanje u tome neophodna mu je povoljna spoljnopolitička konstelacija. Nju od druge polovine prošle decenije ima, kako u širem smislu, tako i zahvaljujući ulozi Rusije u BiH.

STARO (NE)PRIJATELJSTVO

Stvari tako stoje. Rusija nam pomaže dok nam razni vodeći zapadni činioci i dalje odmažu. Samo je pitanje koliko koji. Neko manje, neko više, a svi – i to treba priznati – ipak bez onog naboja sa kojim su antisrpski delovali krajem prošlog veka. Sve to je bitno i moramo voditi računa o tome. Mudro je nastojati da ublažimo neprijateljstvo moćnijih od nas ako već ne možemo da steknemo njihovo prijateljstvo. Ali i u dovijanju i savijanju moraju da postoje neke granice. Degutantno je, pa i kontraproduktivno, kada iz navodnog pragmatizma skoro u istu ravan stavljamo one koji nam pomažu (makar i u tome imali svoj interes) i one koji nam više-manje odmažu. I da Rusima to ne bode oči, to je loše za nas. Umesto da bude pragmatično postaje štetno. Suviše je otužno i za nacionalni ponos degenerativno, sa daljim parališućim efektima.

U našoj medijskoj i političkoj sferi mi neprestano slušamo da su nam Pariz i Berlin, odnosno Emanuel Makron i Angela Merkel prijatelji. I najmanji pozitivni mig koristi se za ispoljavanje propagandne euforije koja se odnosi na navodni bum u srpsko-francuskim ili srpsko-nemačkim odnosima. A nije tako. To važi i za našu naciju u celini, ali i aktuelnu vlast. Dovoljno je pomenuti hladan tuš koji je ka njoj bio usmeren iz Pariza više puta u poslednjih godinu dana u vezi sa EU integracijama, do kojih je njoj toliko stalo da ih tretira kao temelj svoje politike. Kako sam Makron, tako i drugi predstavnici francuskog državnog vrha, bili su jasni da od ulaska Srbije u Evropsku uniju u doglednoj budućnosti neće biti ništa. S druge strane i te kako su i dalje prilježni u pružanju podrške Kosovu, Sarajevu i našim drugim regionalnim oponentima.

BERLINSKA FATAMORGANA

Uprkos tome, mi se pravimo kao da se ništa ne dešava. Nastavljamo da one koji nam nisu prijatelji tretiramo kao da jesu, da se zaklinjemo u put ka EU, ali i da povlačimo konkretne poteze koji nisu uvek kompatibilni sa našim nacionalnim interesima. Ne kažem da je racionalno otići u drugu krajnost pa provocirati Zapad, ali ponavljam da nije svrsishodno da autističnim ispoljavanjem EU fanatizma i na druge načine duvamo u jedra tamošnjim centrima moći koji nam nisu naklonjeni. A deluje mi da se baš o tome radi kada je u pitanju pompezno najavljeni sastanak na vrhu posvećen tzv. Zapadnom Balkanu koji 29. aprila organizuju Angela Merkel i Emanuel Makron.

Aktuelni lideri Francuske i Nemačke pozvali su ključne ljude iz zemalja našeg regiona da dođu u Berlin kako bi bila razmotrena otvorena pitanja i putevi njihovog prevazilaženja. Kako je najavljeno, u središtu pažnje biće pomak u grčko-(severno)makedonskom sporu i zastoj u pregovorima između Beograda i Prištine. Izgleda da je ideja da se navodne pozitivne inspiracije proizašle iz uzleta odnosa Atine i Skoplja usmere ka Srbiji i Kosovu (koje se u kontekstu skupa isključivo predstavlja kao punopravan „državni“ entitet) kako bismo stigli do tzv. „normalizacije“ međusobnih odnosa.

Ukratko, stare izlizane priče bez ikakvog smisla. Mislim za nas i naš region. Imaju one i te kako smisao i upotrebu za one koji organizuju skup. Njegova namena je predizborna. Evo o čemu se radi: u evropskoj javnosti postoji predstava o Balkanu kao „buretu baruta“ koje lako može da eksplodira i na neki način ugrozi stabilnost EU. Nekada je ona izraženija, nekada je u drugom planu – ali ta vrsta straha je uvek živa i pogodna za (zlo)upotrebe. Od toga sada, u situaciji kada su im ugrožene pozicije, usiljeno polaze predstavnici neoliberalnog evropskog političkog mejnstrima.

EU IZBORI I BALKAN

Krajem maja biće održani izbori za Evropski parlament. Od njihovog ishoda bitno zavisi budućnost EU. Ne samo u vezi sa neposrednim rezultatima tih izbora, već u još većoj meri sa predstojećim nacionalnim političkim kretanjima koja će dobiti bitne smernice. Koplja se lome, neće sva biti izlomljena u predstojećim mesecima, ali će svako proces ovakvog ili onakvog transformisanja EU dobiti zamah. U takvim okolnostima perjanice politike koja je Uniju oblikovala u prethodnim decenijama – i na nas se bolno odrazila – pokušavaju na balkanskim mukama da zarade koji poen.

Marketinški, u finalu izborne trke – u okolnostima kada ih zagovornici suverenističkih vrednosti optužuju da nemaju rešenja za brojne teškoće sa kojima se susreće Evropa – nastoje da pozerski pokažu inicijativu na prostoru koji se doživljava kao evropska živa rana. Ideja je da se postave tako kao da su Berlin i Pariz bitni činioci koji mogu da doprinesu rešenju krizne, odnosno imaju superioran autoritet među predvodnicima balkanskih „plemena“, što baca u drugi plan svu moć Moskve i Vašingtona. Nesuvisla konstrukcija, ali, kao što i sami dobro znamo na osnovu unutarpolitičkog iskustva, slične stvari i te kako mogu da budu plodotvorne u izbornim nadmetanjima. Druga stvar je da li mi u tome treba da učestvujemo i – ako je odgovor da – na koji način.

SREDNJI PUT

Od naših, kako ih tragikomično zovemo, evropskih (mondijalističkih) prijatelja, malo toga dobrog možemo da očekujemo. Valjda smo se do sada u to uverili. Ipak, još jednom naglašavam, slažem se da nije razumno ljutiti ih. Nije isključeno da će i u narednim godinama oni oblikovati politiku EU i njenih vodećih zemalja, pa nije dobro provocirati ih da prema nama budu još gori. Stoga, ne zagovaram da Srbija treba da u ime potencijalne ali neizvesne saradnje sa nacionalnim evropskih snagama – pa i njihovim američkim suverenističkim partnerima koji su povezani sa Belom kućom (dok je „duboka država“ u sličnim vezama sa sadašnjim EU establišmentom) – bojkotuje skup.

Ni sa jedne zapadne strane nas ne tretiraju kao prijatelje i partnere, pa ni zbog koga ne treba stavljati glavu na panj. I tu je najmudrije biti uzdržan i balansirati. Zato je rešenje srednji kurs. Učešće Srbije na visokom – ali ne najvišem – nivou (npr. premijerskom, a ne predsedničkom) na skupu, i to bez preteranog ispoljavanja entuzijazma. Naravno, uz jasno zastupanje naših nacionalnih interesa sa kojima nije u skladu nekakva normaliazcija odnosa koja promoviše državnost Kosova u sadašnjim granicama. Štaviše, i sa njihovom promenom a bez uporednog rešavanja statusa Republike Srpske.

POLITIČKA GLUMA

Politika je, kako unutrašnja tako i spoljna, veština mogućeg i pozornica za raznovrsna pretvaranja. Iz tog ugla moramo da gledamo na naš EU kurs i relacije sa ključnim tamošnjim činiocima. Međusobno se lažemo i to je OK. Problem je ako mi poverujemo u tuđe laži i ako se suviše uživimo u ono što bi trebalo da bude samo naša gluma. To je nedopustivo, pogotovo sada kada postoje šanse da se u dogledno vreme na ruševinama EU u sadašnjem vidu za nas otvore neke povoljnije perspektive.

Zato još jednom: treba da se držimo što više po strani od evropskih nadigravanja i gledamo kako u pogodnom momentu da profitiramo, ali ne smemo sebi da dopustimo da pravimo pogrešne izbore, pogotovo na način koji koristi onima koji su nam dokazani neprijatelji. Otuda, jako je bitno da pazimo da se učešće na najavljenom Berlinskom skupu ne pretvori u nešto nalik participiranju na sastanku „Klinton fondacije“ pred prošle američke predsedničke izbore. Takva repriza nam ne treba!

POSLEDNJA BITKA

Ne znamo šta će biti sa EU i svetom. Mali smo i ne možemo bitnije da utičemo na buduće tokove. Racionalno je da to shvatimo i gledamo da iz svega izvučemo neku korist ili platimo bar manji ceh, pa se makar u granicama normalnog (ali ne preko njih) pravili da su nam partneri i oni koji to nisu. Jer, i oni koji to mogu da budu, izuzev Rusa i Kineza, ne pridaju nam za sada veći značaj. Zapadu smo bitni kao lanjski sneg i to konačno treba da shvatimo. Vredimo koliko smo upotrebljivi kao moneta za potkusurivanje. Tako stoje stvari i sa tamošnjim suverenistima, kao i sa mondijalistima. Prvima je stalo do sopstvenog nacionalnog interesa, a ne našeg. Ne zavaravajmo se da je drugačije, ali blagovremeno se prilagođavajmo mogućoj novoj realnosti: Evropi bez sadašnje EU.

Kada nagađamo šta će biti sa njom, uvek se setim jedne izreke (Čerčil je pripisuje grčkom političaru E. Venizelosu i smešta u vreme Prvog svetskog rata, ali slično je iskazivano i pre toga): „Engleska gubi sve bitke osim jedne – poslednje“. Istorija nas uči da te reči ne treba bagatelisati. Slutim da će se Bregzit mnogo šire odraziti na budućnost EU. Ne radi se tu samo o izlasku Velike Britanije iz redova Unije. Možda se to neće videti odmah, ali na neki način brzo hoće. Pri tome imajmo u vidu još nešto: mi obično smatramo da nam Englezi nisu naklonjeni, i tu smo u pravu, ali grešimo kada imamo iluzije da su nam skloniji Francuzi ili, odskora i to papagajski ponavljamo, Nemci.

NACIONALNA VIZIJA

Da kojim slučajem nije tako, Srbija ne bi smela sebi da dopusti da iz bilo čijih lično-političkih računa ili robovanja inerciji ne uzme u obzir sve izvesniju opciju sumraka EU integracija i da se blagovremeno za nju ne pripremi koliko god može. Tim pre je tako kada čvrsto stoji da smo za udružene Evropljane nepoželjni periferni faktor. A sa tim nije u skladu makar i retoričko nastavljanje kursa „EU integracije nemaju alternativu“, niti robovanje tekovinama propalog briselskog pregovaračkog procesa.

Sve to je loše i za naš nacionalni duh i samopouzdanje koje nam je potrebno da bismo opstali, kao i za kapacitete da delujemo u promenjenim okolnostima (samo je pitanje na koji način) koje polako nastaju. A koliko je to sputavajuće, toliko su inspirativne reči Milorada Dodika koji je bez okolišanja progovorio o želji srpskog naroda da se ujedini u državnu zajednicu Srbije, Srpske i Crne Gore. Ko ne obznani svoje nacionalne ciljeve i nije spreman da se za njih promišljeno bori, neće ih ni ostvariti. Dokle ćemo se ustručavati da tako postavimo stvari i u Srbiji, umesto da se zaklinjemo u EU integracije?

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *