Нацистички корени ЕВРОПСКЕ УНИЈЕ!

Nacistički koreni EVROPSKE UNIJE!

28 maja 2016

346457Evropska unija se smatra standardom demokratije, liberalizma i ljudskih prava. Iako je, možda, sve u redu sa liberalizmom, a možda ga ima i previše, očigledno je da demokratija nedostaje. Struktura donošenja odluka u Evropskoj uniji je komplikovana i nedostaju joj mehanizmi koji bi uredili odgovornost lidera prema narodima. Evropski parlament, jedina demokratska institucija Unije ima samo savetodavni status, te stoga ne predstavlja evropsko zakonodavstvo.

U stvari, teško iskušenje evropskih integracija je u rukama samo uskog kruga ljudi. Štaviše, ovo je svojstveno sistemu još od početka posleratnog procesa evropskih integracija.

Uoči predstojećeg referenduma, britanski mediji su objavili važan podatak iz prošlosti Evropske unije, koji pojašnjava mnogo o njenoj sadašnjosti: proces evropskih integracija je od početka koordinisala CIA radi stvaranja antiruskog geopolitičkog bloka u Evropi.

Nemački istoričari su neprestano objavljivali nacističke dokumente u kojima je sadržan plan evropskih integracija.

U Istočnom Berlinu je 1972. godine objavljena kolekcija dokumenata Gerharda Hasa i Volfganga Šumana, naslovljena Anatomija agresije – Novi dokumenti u vezi sa vojnim ciljevima nemačkog imperijalizma tokom Drugog svetkog rata. U ovoj knjizi su uglavnom predstavljeni veliki planovi za ekonomsku integraciju Evrope pod nacističkim vođstvom, u interesu evropske finansijske prestonice.

Ovakve planove je posebno razvijalo Ministaratvo ekonomije Rajha, Industrijska grupa Rajha i Ministarstvo spoljnih poslova Rajha.

Druga kolekcija nemačkih dokumenata o povezanosti Trećeg Rajha i evropskih integracija je objavljena 1987. godine u Zapadnoj Nemačkoj, u Minhenu.

Naslov je bio Evropa i Treći rajh, a sastavio je Hans Verner Neulen. Posebnu pažnju posvetio je političkim planovima nacističkog rukovodstva o ujedinjenju Evrope.

Mihael Zalevski je 1985. godine objavio prvi tom Dokumenata iz istorije evropskih integracija, naslovljen Plan za kontinentalnu Evropaku uniju, 1939-45. Nije teško pogoditi o kakvoj se vrsti integracije radilo.

Evropske integracije i SS

Jedan od glavnih za razvoj “ujedinjene Evrope” je bio SS oficir Aleksander Dolezalek koji je vodio SS odeljenje, posebno nastalo za ove namene. Dolezalek je posle Drugog svetskog rata radio za specijalne službe Zapadne Nemačke i Sjedinjenih država pod imenom Aleksander Bomhof i vodio je „Sve-evropski obrazovni projekt” (Gesamteuropäischen Studienwerk) u nemačkom gradu Vloto.

Njegove radove o evropskim integracijama su pažljivo proučavali vodeći teoretičari iz ove oblasti, a imali su uticaj i 1946. godine na Vinstona Čerčila, kada je bivši britanski premijer u Cirihu apelovao da se stvore Sjedinjene evropske države. Neki aspekti Šumanove deklaracije, sa kojima je započela istorija savremene Evrope, posebno u smislu projekta integracija kao sredstva da se osigura trajni mir u Evropi, mogu se naći u ranijim Dolezalekovim planovima.

Ovom nacističkom oficiru barem ide u prilog da su njegovi planovi za transformaciju Evrope, barem deklarativno, podrazumevali čuvanje identiteta naroda zapadnog dela kontinenta, nešto što sada ne postoji ni u obliku humora. Istovremeno su drugi delovi SS pravili i razvijali planove za doslednu germanizaciju okupirane Evrope. To se pre svega odnosilo na uvođenje nemačkog jezika kao obaveznog i stvaranje homogenog informacionog prostora. Ovom pitanju je poseban značaj dao nemački lingvista Georg Šmid-Ror iz SS-Ahnenerbe.

Hans Šnajder, SS oficir, je 1. marta, 1945. godine dobio zadatak da preuzme razvoj teme “Evropske organizacione ideje”. Šnajder, koji je radio za Institut “Nasleđe predaka” (Ahnenerbe), je ubrzo nestao, da bi se pojavio nakon rata sa dokumentima i novim imenom – Hans Švertke – i radio u izdavačkoj kući “Stalling” koja se bavila propagandom “Evropske ideje” i evropskih integracija.

Zanimljivo je da je izdavačka kuća “Stalling” ubrzo angažovala Hansa Resnera i Vilhelma Špenglera, bivše oficire SD (SD, Sicherheitsdienst – obaveštajna služba SS).

Organizacija je deklarativno naginjala levo-liberalnoj ideologiji, a značajno je da su posleratnu propagadnu o evropskim integracijama vodili isti ljudi koji su vodili propagandu u vreme nacističke Nemačke.
Sa geopolitičke tačke gledišta, oni su pokušali da ponovo stvore jedinstvo do koga se došlo uz pomoć nemačkog oružja, ali sada na novim osnovama, radi ponovnog uspostavljanja Evrope kao geopolitičkog entiteta.

Sa druge strane, Sjedinjene države su se nadale da će moći da manipulišu anti-komunističkim uverenjima i dostignućima bivših nacista, kako bi ujedinjenu Evropu suprotstavili Rusiji, kao što je bilo učinjeno i uoči Drugog svetskog rata. U oba slučaja, Atlantisti su se oslanjali na iste snage.

europeanssinsigniamap1Ribentropovi planovi za Evropsku konfederciju

Ministarstvo spoljnih poslova Trećeg rajha je, takođe, radilo na nacrtu “Ujedinjene Evrope”. Ribentropova kancelarija i SS su zajedno obratili posebnu pažnju na ovo pitanje posle poraza u Staljingradu. Bila je neophodna neka ideja, koja bi mogla da mobiliše stanovništvo evropskih država protiv rastuće moći Sovjetskog saveza.

Gebelsova kancelarija za propagandu je tada izdala komunike i pozvala na aktivno sprovođenje “nove evropske slike nemačke spoljne politike”. Novi “Evropski komitet”, stvoren u okviru Ministarstva spoljnih poslova Rajha 1942. godine je počeo aktivno da radi.

Ribentrop 21. marta 1943. godine Hitleru šalje belešku u kojoj navodi potrebu za “Evropskom konfederacijom”. Taj novi politički entitet je trebalo da obuhvata Nemačku, Italiju, Francusku, Dansku, Norvešku, Finsku, Slovačku, Mađarsku, Rumuniju, Bugarsku, Hrvatsku, Srbiju, Grčku i Španiju.

Beleška Ministarstva spoljnih poslova Nemačke od 9. septembra, 1943. godine otkriva strukturu buduće Evropske konfederacije. Ta predložena struktura, gotovo da se uopšte ne razlikuje od postojeće strukture EU. Ekonomskim pitanjima je trebalo da upravlja Evropski ekonomski savet, a predloženo je i stvaranje Evropske monetarne unije i Evropske centralne banke. Sve ove ideje su kasnije primenjene u Evropskoj uniji, u liberalnom obliku.

Evropska ekonomska zajednica i početak evropskih integracija

Još jedan izraz, “Evropska ekonomska zajednica” je takođe, po prvi i do detalja razrađen u nacističkim dokumentima za integraciju ekonomskog prostora evropskih država, a time su se bavila ekonomska odeljenja Rajha. Vodeći teoretičar obig pitanja bio je Verner Dajc, šef Društva za ekonomsko planiranje u Evropi i ekonomiju velikog prostora.

Nacistički ekonomski teoretičari su planirali da stvore jednoobrazni sistem planiranja i upravljanja evropskom ekonomijom, koji bi neprestano narušavao ekonomski suverenitet država. Istovremeno bi politički suverenitet država u ovom sistemu trebalo da bude zamenjen “suverenitetom naroda”, što bi praktično dovelo do uništavanja nezavisnosti tradicionalnih evropskih nacionalnih država – kao što i jeste slučaj u sadašnjoj EU.

Ekonomska odeljenja Rajha su evropske integracije razumela kao proces u kome bi svi drugi evropski narodi trebalo da promovišu razvoj nemačke ekonomije. Istovremeno je bilo i nekih drugih nemačkih ekonomista, koji, iako su zastupali ovu ideju, imali su drugačiji pristup.

Kao državni sekretar Imperijalnog ministarstva ekonomije i SS oficir, Gustav Šloterer je zastupao proces evropskog ujedinjavanja na ekonomskim osnovama i u interesu Nemačke, povezivanjem nacionalnih ekonomija. Ovaj koncept je kasnije postao osnova za savremene procese evropskih integracija. Šlotererova komisija je, takođe, skicirala plan rada buduće evropske banke sa sedištem u Beču.

Imajući u vidu aktivnosti nacista u stvaranju Evropske unije, ne iznenađuje ni to da je, na primer, Valter Halštajn, prvi predsednik Komisije Evropske ekonomske zajednice, jedan od osnivača EU i jedan od kreatora zakona EU, tridesetih i četrdesetih godina 20. veka bio član Nacionalsocijalističke unije pravnika. Štaviše, on je i nakon Drugog svetskog rata otvoreno, u vezi sa evropskim zakonima, koristio iste fraze i iste logičke konstrukcije koje je koristio u vreme Hitlerovog režima u raspravama o novim pravnim sistemima okupiranih teritorija.

Naravno da su planovi za ujedinjenje Evrope postojali i pre Drugog svetskog rata. Nacisti nisu izmislili ništa novo, ali su njihovi organizacioni napori i aktivnosti pomogli da se pokaže da Ujedinjena Evropa nije mit, već politički i ekonomski projekt koji se može primeniti u Evropi. Njihova dostignuća su stvorila osnovu za evropske integracije u liberalnoj verziji, jer su bivši nacisti postali posleratni advokati “evropske ideje”. Isti nemački industrijalci, koji su doveli naciste na vlast (porodice Tyssen i Krupp), kasnije su inicirali stvaranje Evropske zajednice za ugalj i čelik.

Evropa je, nesumnjivo, trebalo da postane jedan od polova multipolarnog sveta. Međutim, urođeni beleg evropskim integracijama je ostavilo nasleđe nacističkog projekta i stvorilo strah u vezi sa budućnošću evropskih država u takvoj strukturi. Liberalna EU je nacističko nasleđe prihvatila uglavnom zbog zajedničke racionalističke osnove u Prosvetiteljstvu. Ovo nasleđe uključuje:

– Hipercentralizam u sferama ekonomije i politike, koji vodi ka povređivanju nacionalnog suvereniteta država članica
– Ukidanje suvereniteta nacionalnih država Evrope
– Ujedinjenje Evrope prema jednom jedinom ideološkom standardu (Naci ili liberalni) i podređivanje nacionalnih interesa apstraktnoj ideji (bilo Naci ili liberalnoj)
– U osnovi nedemokratska priroda evropskih institucija koje su odgovorne finasijskim i industrijskim elitama, a ne narodima evropskih država
– Eksploatacija slabih perifernih država (Grčka, Istočna Evropa) od strane zapadnih sila, posebno Nemačke
– Antiruska geopolitička orijentacija.

KOMENTARI



7 komentara

  1. Jovan says:

    Da je EU samo nastavak Treceg Rajha ne vide samo budale. Stvaranje "Cetvrtog Rajha" odabranih arijevaca i robovske radne snage koja bi njima sluzila je skoro pa zavrsen projekat.To se vidi i u osvetnickom razbijanju Jugoslavije od strane Nemacke, Vatikana, USA i Engleza, i ponovo stvaranje NDH, Velike Albanije, Crne Gore po ugledu na tadasnju,(BiH i Vojvodina po njima nezavrsena prica)i razbijanje srpskog naroda u 8 drzava kako bi bili potlacena i progonjena manjina. Da je sve kao 1941. , najbolji primer je dao nas najbolji golman ikada Milutin Soskic. Kao dete(5)je gledao kako srpski narod bezi od siptarskog noza u crkvu koju cuvaju italijanski vojnici, posle vise od 60 godina video je identicnu scenu.

  2. xy says:

    Jovane, sve si u pravu, sem onog, stvaranje velike Albanije. Albanija do Prvog sv. rata nije postojala, a kamoli da je bila velika. Taj projekat V.A je sada na delu za ostvarivanje i samo od nas zavisi taj uspeh. Na nasu zalost, bas mi, Srbi, mislim ove na vlasti i njihove ljige, im u tome zdusno pomazemo.

    • Jovan says:

      Znam, ali ja sam mislio na onu fasisticku oblast iz Drugog rata od 1941.-1945. Sve je danas isto kao za vreme II svetskog rata zato sto se rat nije zavrsio maja 1945. Ulazak Rusa u Berlin je bila samo jedna izgubljena bitka nacista, ne i rat. Oni svoje delovanje(propagandno i vojno)uz pomoc Vatikana nastavili u Nemackoj i Americi(npr.fon Braun javno u vrhu vlasti USA). Posle sloma SSSR(Rusije)1991. oni opet vladaju Evropom. Sve srpske vlasti od 2000-te su direktno njima podredjene.

  3. vlada says:

    Deda ovog cike u sredine je na fotografiji pripadnika Sd,ukucajte na Google SD,deda je vozac,lice ko jaje jajetu.

  4. Vasilije says:

    Poslije oslobađanja sirijskog grada Alepa od svirepih okupatora Islamske države, istočni dio grada (koji je bio u rukama terorista nekoliko godina) je ostao u stravičnim ruševinama. U toku i poslije oslobođanja Alepa- Zapad se prenemagao kako je grad enormno razrušen, te kako su postradali civili- vjerovatno pretpostavljajući da se protiv terorista u Siriji borbe trebaju voditi perjanim jastucima!? Ne obraćajući pažnju na haos u regionu Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike koju je produkovao Zapad, propagandnu akciju oko Alepa su na Balkanu podržale razne nevladine organizacije, ali i političari- osobito oni hrvatski. Recimo, povodom razaranja Alepa- osvrt je imao hrvatski političar Bojan Glavašević, poslanik Sabora i član Predsjedništva ljevičarskog SDP-a, koji je rekao: “Fascinantno mi je kako neki ljudi ne razumiju univerzalnost ljudske patnje, neovisno o uzroku. Alep, Srebrenica ili Vukovar- patnja je ista… Kao da dijete koje ostane bez roditelja manje ili više pati kad mu objasniš da nije baš isto jesu li ih ubili četnici, ISIL ili dron!” Na situaciju u Siriji osvrnula se i bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor, nekada pripadnica desničarskog HDZ-a, koja je rekla skoro isto: “Slike civila iz Alepa potiču suze kakve su nas oblijevale nad slikama iz Vukovara, Sarajeva, Srebrenice, Škabrnje. I slična šutnja, muk i nemoć!” Elem, hrvatskim političarima je Alepo bio samo povod za prizemnu političku promociju politikantskog karaktera, što su primijetili i neki čitaoci i komentatori hrvatskih portala. Recimo, komentatorka A. Soren je na stav Bojana Glavaševića reagovala ovako: “Au kakvi jadnici, hajde da uvrstimo stratišta- ali da ne spominjemo ona koja smo mi počinili. Šta se Glavašević ima javljati kao humanista kad ne razumije univerzalni princip humanosti?” Na ovome mjestu “slučaj Alepo” odlazi u drugi plan, a nesuvisle političke projekcije i dupli standardi hrvatskih političara postaju tema ove priče. Rušilačka aktivnost Hrvatske vojske u “Oluji” i Mrkonjić Gradu Ako želimo praviti poređenja srušenog Alepa sa rušilačkim aktivnostima u toku rata na teritoriji bivše Jugoslavije, uvjereno se može reći da danas istočni Alepo izgleda kao da su u njega ušle Oružane snage Republike Hrvatske i uništile 22.000 zgrade toga grada- na isti način kako su to uradile prilikom vojne operacije etničkog čišćenja- nazvane “Oluja”. Pa, da se podsjetimo kako je to bilo. Operacija etničkog čišćenja srpskog stanovništva u Hrvatskoj, pod nazivom „Oluja“, je trajala od 4. do 9. avgusta 1995. godine. Nakon završetka akcije „Oluja”- hrvatske vlasti su potpuno zatvorile područje bivše Republike Srpska Krajina, a novinarima nije bio dozvoljen dostup u tu zonu. Ulaz je bio dozvoljen samo hrvatskoj vojsci i policiji, kao i hrvatskim izbjeglicama iz toga područja. To je bio momenat kada je otpočela nova operacija- temeljnog miniranja, paljenja i rušenja praznih srpskih kuća, kao i likvidacija civila srpske nacionalnosti koji su ostali na tome području. Neki hrvatski analitičari su navodili da je tom prilikom uništeno 17.194 objekata, međutim- u knjizi Hrvatskog helsinškog odbora (Vojna operacija Oluja i poslije – izvještaj, Zagreb, 2001., str. 80) navodi se podatak da je da je tokom i nakon „Oluje“ zapaljeno 22.000 kuća, tačnije- 21.744 objekta koja su pripadala građnima srpske nacionalnosti. Taj podatak u knjizi se temeljio na izvještaju brigadnog generala Alana Foranda (Alain Forand), bivšeg zapovjednika UNCRO-a u UNPA sektoru „Jug”. Ova zapanjujuća akcija Hrvatske vojske nije bila jedina sa takvim razmjerama rušilaštva. Naime, regularna Hrvatska armija je u toku građanskog rata u BiH izvršila napad i zauzimanje Mrkonjić Grada, mjesta koje se nalazi u Bosni i Hercegovini, etnitetu Republika Srpska, a koje je prije rata imalo oko 33.000 stanovnika- od kojih su devedeset odsto bili Srbi. Mrkonjić Grad je regularna armija Hrvatske zauzela u vojnoj operaciji “Južni potez”, koja se odvijala na tlu Bosne i Hercegovine u razdoblju od 8. do 11. oktobra 1995. godine. Ekspertski tim pravnih stručnjaka i Advokatske komore Republike Srpske, kao i Komisija za procjenu ratne štete, je utvrdila da su poslije završetka ratnih operacija hrvatske trupe u Mrkonjić Gradu zapalile i porušile 3.644 kuće, 700 stanova, a oštetile 6.017 stambenih objekata. Potom je izvršena pljačka nevjerovatnih razmjera. Hrvatska vojska je otela i cjelokupni stočni fond koji se zatekao u toj opštini, a on se sastojao od – 12 hiljada goveda, 70 hiljada ovaca i 15 hiljada svinja. Dakle, ako želimo praviti poređenja ruševina Alepa sa nekim sličnim primjerima na teritoriji bivše Jugoslavije, ove dvije akcije Hrvatske vojske su pravi primjer za to. Naravno, s tom razlikom što je Alepo razrušen u toku ratnih operacija, a Hrvatska armija je u ova dva primera izvela razaranje i pljačkanje poslije završetka vojnih dejstava. I ne samo to, već se između Hrvatske vojske i terorista Islamske države može staviti znak jednakosti kada je riječ o pljački. Recimo, iz gradskih preduzeća Mrkonjić Grada poslije završetka akcije Hrvatske vojske- odnesene su sve industrijske mašine, a iz kuća i stanova opustjelog grada opljačkana sva imovina građana. Na drugoj strani, teroristi Islamske države su poslije zauzimanja istočnog Alepa demontirali sva industrijska postojenja, transportovali ih u Tursku i tamo prodali. Na teritorijama koje su zauzimali, Hrvatska vojska i Islamska država su projektovali sistem gdje prozvodnih pogona više nema- te civili više ne mogu da rade, a samim tim- niti da prehranjuju svoje porodice. Hrvatski policajci gori od islamskih terorista Hrvatski političar Bojan Glavašević je u svojoj izjavi rekao i sledeće: “Fascinantno mi je kako neki ljudi ne razumiju univerzalnost ljudske patnje, neovisno o uzroku. Kao da dijete koje ostane bez roditelja manje ili više pati kad mu objasniš da nije baš isto jesu li ih ubili četnici, ISIL ili dron!” Elem, ako govorimo o univerzalnosti ljudske patnje, i djeci koja su ostala bez roditelja, Glavašević je zaboravio da pored “četnika, ISIL-a i drona” stavi i hrvatske vojnike, kao i regularne hrvatske policajce. Kao primjer je mogao uzeti zvjerstva u splitskoj Lori, u kojoj je bio zatočen i Gavrilo Tripković, zajedno sa bratom Damjanom, a potom razmijenjen u Nemetinu- posredstvom MCK. Izvještaj Amnesti- internešnala za 1993. godinu sadrži svjedočenje upravo Gavrila Tripkovića (svjedok 259-94-6 iz Čapljine) o zvjerskom mučenju i likvidaciji petorice Nikšićana u Lori. Evo, kako je u tom dokumentu zabilježeno svjedočenje Tripkovića: „Jedno veče, ne sjećam se tačnog datuma, oko pola noći Tomo Dujić, koji je izgleda imao poseban pik na mene, izveo me je iz moje ćelije i odveo u drugu prostoriju. Tamo sam zatekao pet muškaraca koji su bili obučeni u standardne uniforme JNA. Po govoru sam shvatio da su to Crnogorci. Ovi ljudi su bili toliko izmrcvareni, polomljenih ruku i nogu, da je to na mene ostavilo jedan težak utisak. Koliko se sjećam svima su im bile odsječene uši, odnosno čini mi se da je samo jednom od njih ostalo jedno uvo. Oni su bili poređani po podu, tako što su neki bili naslonjeni na zid, a neki od njih u polu ležećem položaju. Nekima od ovih ljudi su već bile izvađene oči, a nekima su predamnom oči vadili. Sjećam se kako je jedan od mučitelja jednom od njih zabio nož u jezik i povukao nož- te mu je tako odsjekao jezik. Jednom od ovih Crnogoraca nisu izvadili oči, tako da je mogao da vidi šta se dešava, pa su zatim počeli da kolju jednog po jednog. Klali su tako što su ih rukama držali za kosu, a nožem sjekli u predjelu vrata. Tom prilikom svakom je glava bila odvojena od tijela. Ako je neko i pokušao da se odbrani brzo je bio savladan, pošto je mučitelja bilo pet, a oni su svi bili prebijeni i u jako teškom stanju. Na kraju je ostao živ samo onaj kome nijesu izvadili oči. Jedan od mučitelja je poređao tri noža, jedan pored drugog, i rekao da bira nož kojim će ga zaklati. Ovaj mučenik, kome je zaista bilo dosta muka i poniženja, upro je rukom u jedan od noževa. Jedan od mučitelja, nijesam tačno siguran koji, ali mi se čini da je to bio onaj koji je zahtijevao da bira nož, potpuno je pobijesneo, više je ličio ne zvijer nego na čovjeka, i munjevitom brzinom dograbio je taj nož i za delić sekunde prišao Crnogorcu i jednim zamahom odvojio mu glavu od trupa. Beživotno tijelo se prevrnulo, a glava je ostala u vazduhu, pošto ju je ovaj držao za kosu. Ovo je bio stravičan prizor koji se jedva može opisati. Dok je ubica držao glavu, oči zaklanog su bile otvorene, a takođe i usta i ona su se u takvom stanju otvarala i zatvarala nekoliko puta. Od ovog prizora su se i zlikovci uplašili. Kada je, posle izvesnog vremena , onaj koji je držao glavu došao k sebi- iz sve snage ju je tresnuo o zid, tako da se ona jednostavno rastavila i video sam mozak kako treperi”. Ovo svjedočenje govori da su po količini zla- nepočinstva hrvatskih policajca u Lori daleko prevazilazila čak i ritualna ubistva koja su pred kamerama vršili teroristi Islamske države, a potom pokazivali svjetskoj javnosti. Dakako, osim ovog svjedočenja o zvjerskom mučenju i teškim ubistvima zarobljenika nikšićko-šavničke grupe u splitskoj Lori, mora se napomenuti da je na sličan način ubijeno još četrdeset do pedeset logoraša u tom hrvatskom državnom zatvoru. Od onih koji su ostali živi, mnogi su postali invalidi i teški bolesnici sa trajnim poremećajima psihe. Na drugoj strani, nije poznato da su funkcioneri Islamske države dizali spomenik svojim zločincima, ali je izvjesno da je Hrvatska nedavno digla spomenik policajcima koji su pravili predočena brutalna nepočinstva u Lori. Naime, 16.12.2016.g. balkanski mediji su prenijeli sledeću informaciju: “Nakon spomen-ploče u Jasenovcu na kojoj je ispisan ustaški pozdrav „Za dom spremni“, u Hrvatskoj je došlo do pravog zamaha veličanja ustaštva: prije tri dana, povodom 25 godišnjice 72. bojne Vojne policije u Splitu, ispred nekadašnjeg logora Lora otkriven je spomenik ovoj jedinici poznatoj po svojim zločinima u ovom logoru”. Poslije svega predočenog, može se konstatovati da je Hrvatska svojim postupcima, po teatralnosti i kontinuitetu idejnog ludila- daleko prevazišla Islamsku državu. Ali, to nije sve! Hrvatsko vijeće odbrane u akciji stvaranja sabirnih logora Hrvatski političari Jadranka Kosor i Bojan Glavašević u nedavnom pravljenju paralele sa Alepom spomenuli i Srebrenicu. Nije poznato zašto, iako se radi o nesumnjivom stratištu, jer su mogli kao primjer za stradanje Bošnjaka navesti hrvatske logore koji su u prošlom ratu bili “namijenjeni” za tu etničku grupu!? Možda ih Srebrenicom žele sakriti? Poznato je da je između 1991.- 1997. godine u Hrvatskoj postojao čak 221 logor i sabirni centar za civile i ratne zarobljenike srpske nacionalnosti. Rjeđe se spominje činjenica da je u Bosni i Hercegovini, na teritoriji nekadašnje nepriznate hrvatske Herceg Bosne, bilo 60 logora koje su hrvatske vojne i paravojne jedinice otvorile za civile i ratne zarobljenike bošnjačke nacionalnosti. Prema podacima Udruženja logoraša BiH, kroz hrvatske logore Herceg Bosne je prošlo oko 25.000 ljudi uglavnom bošnjačke nacionalnosti. Najpoznatiji logori su bili: Heliodrom, Gabela, Dretelj, Rodoč, Čapljina, Ljubuški. Beri Fruer, glasnogovornik UNPROFOR-a u Sarajevu, je svojevremeno izjavio kako se u Mostaru i oko njega “u rukama hrvatskih snaga nalazi čak 22.000 Bošnjaka.” Samo u mostarskom logoru Heliodrom je bilo zatočeno između deset i dvanaest hiljada Bošnjaka. Elem, ako govorimo o manjim logorima, tada postoje upečatljivi primjeri koji su svojevremeno prezentovani na portalu Rijaset.net, a dio njih je prenesen ovako: Jedan od logora je bio “Staklenici na Buni kod Mostara” za koji se navelo:“U ovim staklenicima HVO je u zatočeništvu držao 1.150 Bošnjaka nad kojima je vršio brutalni teror. Blagajskog imama Muharem-ef. Bećirovića hrvatski zločinci su zaklali u džamiji”. Za Veležov stadion se precizira sledeće: “Bio je jedno vrijeme sabirni centar iz kojeg su Bošnjaci deportirani u okolne koncentracione logore. U svom divljanju tokom prvog vala hapšenja- hrvatski zločinci su ubili blizu 50 bošnjačkih intelektualaca i leševe bacili u kontejnere za smeće, tako da su se danima raspadali na vrelini sunca.” Za sabirni centar u Mostaru, pod nazivom “Apoteka na desnoj obali Neretve”- se navodi: “HVO je u ovoj apoteci zatočio oko 530 Bošnjaka. Žene su skidali do gola, oduziman im je sav novac i zlato koje su kod sebe imale. Potom su mlađe žene izdvojili iz grupe i odveli ih u nepoznatom pravcu. Vratili su ih tek nakon nekoliko sati u groznom stanju. Osnovano se pretpostavlja da su silovane. Nakon određenog vremena, ovi zatočenici su protjerani na lijevu obalu koja je bila pod kontrolom legalnih vlasti RBiH.” Za portal Radio Slobodna Evropa, Jusuf D. zaštićeni svedok na suđenju u Hagu je naveo da veliki broj osoba, pripadnika Hrvatskog vijeća odbrane, koji je odgovoran za dešavanja na Heliodromu i “dalje nesmetano živi i radi u Mostaru”, te kaže: „Za neke ljude bih stavio ruku u vatru da nisu ništa ružno učinili, dapače da su pomagali drugima, ali je bilo tu takvih manijaka koji su jednostavno bili željni krvi. Oni su iz čista mira prebijali ljude do besvijesti, pljačkali, silovali, ubijali. Jednostavno je neshvatljivo da idete po gradu i sretnete čovjeka koji vas je držao godinu dana, koji vam je svaki dan praktično pio krv.“ Elem, nije ostalo nezapaženo da je Hrvatsko vijeće odbrane koristilo bošnjačke civile iz logora Heliodrom za kopanje rovova na liniji fronta i kao živi štit tokom vojnih operacija, što su radili i borci Islamske države u istočnom Alepu. Otvaranje Pandorine kutije i neadkvatnosti hrvatske javnosti Svojim neadekvatnim osvrtom na stradanje sirijskog Alepa, te pravljenjem ciničnih paralela sa zlim vremenima građanskog rata na tlu Jugoslavije- hrvatski političari su opet otvorili Pandorinu kutiju. U njoj se, dakako, nalaze i zločini koje ne žele spominjati, u vječitoj želji da se providnim lukavstvom nešto izvrne, a ponešto i sakrije. Jer, primjeri u ovom tekstu pokazuju da je ponašanje hrvatske policije, vojske i paravojnih formacija u ratovima devedesetih bilu identično ponašanju terorista Islamske države, a u nekim slučajevima i znatno gore. Ta neadekvatnost dijela hrvatskih političara, nevažno da li pripadaju hrvatskoj ljevici ili desnici, nije primijećena samo u ovom slučaju. U nekim slučajevima ona ima dimenzije ludila i neuračunljivosti. Recimo, na sve strane su spremni trubiti o tome kako je veliki naučnik Nikola Tesla bio Hrvat, a ne žele da se suoče sa istinom da su Tesle u Nezavisnoj državi Hrvatskoj bile istrijebljene zato što nisu Hrvati. Naime, hrvatske ustaše su za vrijeme zloglasne NDH u Smiljanu i okolini ubili 119 ljudi sa prezimenom Tesla. U logoru Jasenovac je za vreme Drugog svetskog rata ubijeno 11 ljudi koji su nosili prezime Tesla, od kojih su bile tri žene i osam muškaraca. Veliki naučnik Nikola Tesla se nije zatekao u NDH, ali jeste veliki slikar Sava Šumanović koji je Višu školu umjetnosti završio u Zagrebu. Na Veliku Gospojinu, 28. avgusta 1942. godine, Savu Šumanovića su u Šidu (tada varoši u NDH) uhapsile ustaše i odvele u Sremsku Mitrovicu, gdje su ga poslije mučenja streljale sa 150 Srba iz Šida i bacile u zajedničku masovnu grobnicu. Ime srpskog slikara Save Šumanovića nećete naći u hrvatskoj Vikipediji, niti iko smije reći da je bio hrvatski slikar. Ćirilica se u hrvatskim krugovima proglašava za hrvatsko pismo, navodi da su njime pisana važna djela hrvatske književnosti i diplomatije, na Širokom Brijegu se diže spomenik svakom slovu „hrvatske ćirilice“, a u stvarnosti se širom Hrvatske razbijaju sve table koje su napisane tim pismom. Hrvatski sveučilišni profesor i paleoslavist Mateo Žagar, koji smatra da je ćirilica bila dominantno hrvatsko pismo, je takvo rušilačko ponašanje dijela hrvatske javnosti prema ćiriličnim tablama objasnio ovako: “Strah od prepoznavanja sebe u drugome- upravo kroz uvažavanje ćirilice- zasigurno je frojdovski motiviran.” Na kraju ispada da je Hrvatska javnost po pitanju ćirilice potpuno izluđena. Jer, dok jedni Hrvati razbijaju table sa ćiriličnim natpisima, drugi vrište da je ćirilica hrvatsko pismo koje su im „Srbi oteli i prisvojili“. Ovakvo stanje je očigledno nenormalno. Dakako, za ovakva tumaranja i posrtanja hrvatskih političara, ideološko pijanstvo dijela hrvatske javnosti, ekstremizme svih mogućih i nemogućih pravaca- sigurno nisu krivi događaji oko Alepa. A možda i jesu, da se našalimo, ako hrvatski analitičari ne mogu naći uzroke haosa u čudnoj društvenoj zajednici kojoj pripadaju. Balkan je iskičmljen, nema spora. Hrvatska je dio Balkana, možda i perjanica balkanske histerije. Ali, Hrvatska je i dio Evropske unije- koja pliva u svojim ludilima. Neka bude da su za sve krive- sunčane pjege, jer je razum pobjegao u neistražene prostore!

    • micky says:

      Amin, BRATE rodjeni.... AMIN.

  5. Pingback: TREĆA NEMAČKA OKUPACIJA: VLADA SRBIJE SVIM SREDSTVIMA DOPRINOSI NEMAČKOJ TAKTICI EKONOMSKOG POROBLJAVANJA OTADŽBINE!!? | GETO SRBIJA

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *