НАЈНОВИЈА РЕАЛНОСТ

NAJNOVIJA REALNOST

8 novembra 2017

Piše: Željko Cvijanović

1.

Svet koji je Srbiji otimao Kosovo i Metohiju više ne postoji. Znam neke koji misle da je u isijavanjima te konstatacije sve rešeno. Ali nije. Recimo da – preciznije – stvari stoje ovako: danas Zapadu ne bi bilo moguće napasti Srbiju kao 1999. niti dati međunarodnu političku legitimaciju samoproglašenoj nezavisnosti Kosova, kao 2008. Sa druge strane, svet koji će Srbiji vratiti Kosmet još nije rođen, a kad će biti i hoćemo li ga čekati na pravom koloseku, racionalnom mišljenju još uvek je u mraku.

Zvanični Beograd, pre svega Aleksandar Vučić, kad se javno izjašnjava o Kosmetu, isijava skepsu prema tome da ovo nije svet iz 1999. i 2008 godine. Otud „realnost“, otud „bežanje od mitova“, otud „sukob koji ne smemo da ostavimo svojoj deci“. Za to vreme, možda se za poslednjih 30 godina srpska diplomatija neki put za Kosmet borila i žešće nego sad. Tek, činjenica je da se od ove, čiji je Vučić deo, uspešnije nije borila nijedna. Podsećam na rezultat – od odbijanja članstva Kosova u Uneskou i Interpolu, pa do aktuelnog povlačenja priznanja Surinama, nevelike zemlje na, pokazaće se, velikom političkom poslu – koji, naravno, ne svedoči da je Srbija Kosmet vratila, ali svedoči da taj deo zvaničnog Beograda ozbiljno računa sa rađanjem sveta u kome će povratak biti moguć.

2.

Ta vrsta „racionalne razrokosti“ kod nas, međutim, nije postala predmet ozbiljne političke rasprave, nego se sama neočekivano našla u službi političke polarizacije. Ona, sa jedne strane, okuplja nezadovoljne vlašću koja je isuviše popustljiva na Kosovu i one koji su njom nezadovoljni jer se suviše sporo rešava „kosovskog tereta“. Sa druge, okuplja u podršci vlasti one koji veruju da je čaša polupuna, bez obzira da li veruju da je polupuna otpora kosovskoj nezavisnosti ili je polupuna napuštanja Kosmeta.

I to nije dobro: Kosmet je prestao da bude predmet političke rasprave, a postao argument, najčešće neiskren, za i protiv vlasti. Rečju, umesto da Srbiju prema vlasti opredeljuje (i) njen odnos prema Kosmetu, događa se da Srbiju prema Kosmetu opredeljuje odnos prema vlasti.

3.

Odnos Srbije prema Kosmetu jedna je od dve ključne tačke koje oblikuju njene odnose sa SAD. Druga je, naravno, Rusija. Kada je Rusija u pitanju, svoje odnose sa uvek opasnim SAD Srbija balansira tako što tvrdi da ne sedi na dve stolice, već na stolici na kojoj piše EU. Taj argument bio je granitni stub u vremenima kad je Vašington imao kontrolni paket političkih akcija u Briselu. Drži vodu čak i sad, kad kontroliše nešto manje akcija. Ali sa oslanjanjem na EU kao argument ne bi trebalo preterivati ne samo zbog toga što trendovi kazuju da će tih akcija u američkim rukama biti još manje. Uostalom, i kad su SAD mnogo bolje stajale u Evropi, njihova strateška pamet nalagala im je da je svaka zemlja Istočne i Centralne Evrope koja je htela u EU najpre morala u NATO.

Ne računajući Rusiju, verovatno da nema ex-socijalističke zemlje kojoj se u krugovima starog establišmenta u Vašingtonu manje veruje nego Srbiji. Tako da ne vrede mnogo očekivanja da bi Srbija, bez obzira kako se ponašala na Kosmetu, mogla da uđe u EU, a da se ne stavi pod punu kontrolu NATO – formalnu ili neformalnu. Kao Crnu Goru i Makedoniju, Srbiju će pre njene integracije u zapadni svet (EU) morati da pregazi NATO. Ako se povodom Srbije razmišlja o nekakvom specijalnom aranžmanu, onda taj aranžman može da izbegne formalno članstvo Srbije, ali ne i punu i suštinsku kontrolu SAD nad Srbijom.

4.

Većina političkih ljudi veruje kako će produbljivanje neprijateljstva SAD i Rusije, kome se ne vidi kraj, ubrzati trenutak istine za Beograd. Ali ubrzaće ga, možda još pre, jedan trend o kome se manje govori. Vratimo se načas srpskom argumentu pred SAD da Beograd nije deo ruskog sveta, već ozbiljan kandidat za EU. Gde je pukotina u tom argumentu?

On će manje ili više držati vodu sve dok SAD drže onoliko kontrole nad Evropom da je ne smatraju opasnošću. Aktuelni trend, međutim – pogrešno je verovati da je to plod predsedništva Donalda Trampa; on mu je našao prečice i ubrzao ga – deluje u pravcu daljeg produbljivanja rova između Evrope i SAD. Koliko god dubok, on za nas neće biti od presudne važnosti sve dok je makar i za pedalj plići od rova koji postoji između EU i Rusije. Nije realno očekivati da za kratko vreme EU postane bliža Rusiji nego SAD. Problem je, međutim, što jedva da ima ozbiljnog nemačkog autora koji dalju politiku nemačkog privrednog rasta više vidi u zbližavanju sa SAD nego u približavanju Rusiji (Kinu da i ne pominjem).

Istina, cela nemačka bezbednosna arhitektura tradicionalno je bazirana na odnosu sa SAD. Šta će se, međutim, dogoditi s njom kad nemački biznis ostane bez svojih procenata rasta i perspektiva na koje je navikao?

5.

Znači li to da ćemo dobiti po nosu tek kad SAD postanu dovoljno udaljene od EU? Ne znači. Kad budu daleko od Evrope, još dalje će biti od Balkana, pa i od Srbije. U nameri da skrati taj put i predupredi moguća rđava događanja sa SAD, Srbija će sigurno, kao vodeća zemlja Centralnog Balkana, nastojati da za region animira Trampov tim, za koji je danas nevidljiva. Ili bar da jednako nevidljiva postane za stari establišment, nosioca inercije u aktuelnoj balkanskoj politici SAD. Rečju, od aktuelnih odnosa Rusije i SAD Srbija neće moći da izvuče ništa dobro; dobre karte valja tražiti pre svega u udaljavanju SAD od Evrope.

Odnos prema ovim trendovima biće važan aspekt ponašanja Beograda u budućim pregovorima o Kosovu. Pritom, postaje važno razlikovati dve stvari. Jedno je izvući maksimum iz kosovske priče u sudaru sa SAD (pa i Nemačkom, koja još uvek stabilnost Balkana vidi u ključu toga da Srbi ne nerviraju Amerikance, odakle i sama gura priznanje Kosova). Sasvim drugo je, međutim, suočiti se sa perspektivama Srba i Albanaca na Balkanu, tražeći dobitak za sebe, ali ne zafarbavati protivnika u ćošak, nego mu ostaviti rešenja u kojima se neće osetiti potpuno poraženim. Zašto je to važno. Zato što će i Albanci i Bošnjaci u budućnosti za Srbiju biti najopasniji ako postanu nacije očajnika.

6.

Sve to su razlozi zato su dva rubna srpska stava o Kosmetu unapred isključena iz produktivnog dijaloga. Onaj da bi Srbi trebalo da uzmu sve, a Albanci ostanu bez ičega, budući da bi on značio novi rat, čak i u uslovima kada ga SAD ne bi htele. I onaj da bi od Kosmeta trebalo dići ruke i zvanično priznati državno pravo Albancima, budući da bi realizacija toga dovela do građanskog rata među Srbima.

Dugo vremena su američki diplomate i ovdašnji opinionmejkeri – zagovornici da Srbi dignu ruke od Kosova – argumentovali time što bi Beograd morao da prihvati „novu realnost“. Ta „nova reanost“ značila je da jedina globalna sila želi nezavisno Kosovo, a da je Srbija, posle ratova u kojima je gubila etničke teritorije, nema dovoljno ni političke ni vojne snage da nametne suverenitet na Kosmetu. Argument „nove realnosti“, koliko god nepravedan i nepravan, ima svoje uporište u uvek važnom odnosu snaga.

U tome, međutim, ne manje uporišta ima i zahtev za prihvatanjem „još novije realnosti“ ili „najnovije realnosti“. Vraćajući se na početak, „najnovija realnost“ da se koordinisati na horizontali da ovo više nije onaj svet koji je Srbiji oteo Kosmet, i vertikali na kojoj se očituje da još uvek nije ni onaj u kome će biti moguće Srbiji vratiti suverenitet na Kosmetu.

Vremensko kretanje ukazuje da ovo može biti dobro vreme za dogovor koji će imati šansu da opstane i kad geopoliitčko klatno ponovo ode na drugu stranu. Oni koji kažu da Srbija sad ne bi trebalo da traži dogovor jer će doći vreme kad će moći s vojskom da se spusti u Pokrajinu, možda su u pravu, ali ne računaju da se time povećava mogućnost da sa vojskom i odu sa Kosmeta kad se prilike ponovo promene. Naravno, to što dolaze bolja vremena, kazuje da Srbi ne bi trebalo da prave dogovor po svaku cenu, ali ne i da bi ga trebalo odbiti u svakom slučaju.

7.

Posle dugo vremena prošle nedelje otvorile su neke perspektive pregovora o Kosmetu; naredne će ih učiniti jasnijim. Pretenciozno je praviti dogovor o miru sa verom da će on trajati večno; ali je gubitnički praviti ga i bez želje da tako bude. Zato ovo može da bude taj trenutak. Naravno pod uslovom da, makar se ne slagali o prošlosti, i mi i Albanci poverujemo da su tasovi skorije prošlosti i skorije budućnosti sad u ravnoteži, na kojoj se može graditi mir. Tako ja vidim „najnoviju realnost“.

(Standard)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Miodrag says:

    Pre 628. godine izabrasmo carstvo nebesko. Danas, posle opstanka na mitovima i legendama izgleda da odabiramo carstvo zemaljsko. Kad već dođe ovaj vakat zemaljski mogli bi da rešimo i probleme od pre 963. godine, a mogli bi da rešimo i još starije zablude kako verovasmo suncu, mesecu, vetrovima, gromovima, hrastovima ...

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *