Naš Mile Dodik

Naš Mile Dodik

26 јуна 2013

branko-radunPiše: Branko Radun

Poslovično nezainteresovana politička i intelektualna elita Srbije, zajedno sa medijima, gotovo da nije registrovala velike promene u Republici Srpskoj (pa i u Bosni). Naime do sada najdugovečniji političar uz Mila Đukanovića na ovim prostorima Milorad Dodik našao se u teškoj situaciji koja može voditi ili njegovom slabljenju ili pak odlasku sa vlasti. Dodik je uspeo da protiv sebe ujedini opoziciju (koja još pregovara o formalnom ujedinjenju), moćne strance i nezadovoljnu sirotinju kojoj je dojadila kombinacija retorike i korupcije. Rejtinzi stranaka pokazuju da u ovom momentu Dodik i njegova stranka stoje lošije od opozicionog SDS i njegovih potencijalnih partnera. To je pokazatelj umora i nezadovoljstva javnosti zbog bede i nezaposlenosti. Vlast u Banjaluci je zabrinuo i početak studentskih protesta u tom gradu.

Dodikova „odbrana“ je manje-više neproduktivna – on će optužiti strance, da su iskoristili nezadovoljstvo opozicije i građana da krenu u njegovo rušenje ili barem podrivanje. On je „upozoravao“ da će od sarajevskih medija štafetu borbe protiv njega preuzeti beogradski mediji. Tako će poput Miloševića pred 5. oktobar poručiti: „ne napadaju oni Srpsku zbog mene, već mene napadaju da bi srušili Srpsku“. No ako se pored tog ne uradi nešto radikalno – stvari idu u pravcu koji nije dobar za njega. Već smo pisali o tome da bi obračun s velikom korupcijom ili pak koncentraciona vlada sa SDS-om mogla da uspori negativne trendove. No potrebna je hrabrost da se obračunate s „mangupima u sopstvenim redovima“. Umesto toga akcije Dodikove padaju pa ga napuštaju i oni koji su ga do sada finansijski i logistički podržavali.

„Naš Mile“ jeste došao na vlast kao miljenik Zapada koga su oni instalirali bez značajnije podršku javnosti, no vremenom je evoluirao. Kako se učvrstio na svojoj poziciji prvog čoveka Srpske on je (uz prekid i oscilacije) pokazivao značajnu političku veštinu i neretko zrelost. Tako je pre nekoliko godina izgledao kao državnik u odnosu na Tadića i druge koji su vladali Srbijom. On je naravno shvatio vlast u Srpskoj kao svoj „feud“ i braneći ga branio je i širi nacionalni interes. No kako vreme prolazi sve je manje uverenja da se njegovi lični ili partijski interesi poklapaju sa interesima Srpske. To je ono što ga slabi iznutra, kao i procena stranaca da bi im bilo bolje da Dodika nemaju na toj poziciji. Njegova teza da će Srpska bez njega propasti nije preterano ubedljiva jer mu je opozicija SDS koju je osnovao Karadžić.

Kombinacija ogromne korupcije, nezadovoljstva moćnih stranaca i udruživanje opozicije je nešto što zaista ugrožava Dodika i što ga čini nervoznim. Prošla su vremena kada je bilo optimizma u javnosti i simpatija tipa „kako im je naš Mile odbrusio“ (Sarajevu ili strancima, svejedno), a potrošene su pare od „Telekoma” koji je godinama bio ,,zlatna koka“ kako za vlast u Banjaluci tako i za političare u Beogradu. Zatvaranje „slavina“ kojima se cedio profit iz „Telekoma Srpske” (u vlasništvu „Telekoma Srbije”) je mnoge učinio nezadovoljnim sa obe strane Drine.

To objašnjava prilično hladne i zategnute odnose na relaciji Dodik – Vlada Srbije. Dodik je, naime, bio partner Demokratske stranke koju je podržao na izborima, a to je i posle izbora ostao. Time je sebe i Srpsku doveo u situaciju da oslabi svoje pozicije u Beogradu. No dalje insistiranje na podršci opozicionoj DS može samo da pokvari odnose Beograda i Banjaluke, što nikom neće doneti dobra. Očigledno je imao loše savetnike koji su ga savetovali da na izborima podrži DS i da posle izbora nastavi u tom pravcu bez obzira što će se to shvatiti kao podrivanje vladajuće koalicije. Onaj ko savetuje političke lidere, zvao se on Dodik ili Vučić, ili drugačije, i da im je koristan konflikt Beograd – Banjaluka – ne želi dobro ni Srbiji ni Srpskoj. Tako je Karadžić ubrzao svoj pad kada je krenuo da osniva svoju stranku u Srbiji što se od tadašnje vlasti doživelo kao „šamar“. Stoga i Dodika danas može skupo koštati mešanje u unutrašnje političke igre u Srbiji, ma koliko mu se činilo „da on to može“. No, na žalost, kolateralna šteta takvih političkih nadgornjavanja često je bio ne samo neki političar već vitalni nacionalni interes Srba sa obe strane Drine.

(Politika)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u