NATO ће се распасти уз велики неред и сукобe које ће бити тешко контролисати

NATO će se raspasti uz veliki nered i sukobe koje će biti teško kontrolisati

2 januara 2018

Piše: Dušan Proroković

SVOJEVRSNA javna rasprava o tome kako regulisati odnose Srbije i NATO posle agresije na našu zemlju traje bez prekida deceniju i po.

Podstakao je i finansirao sam NATO jer je od toga imao koristi: tako se u javnosti legitimizovalo pitanje našeg budućeg članstva u tom vojnom savezu. I, tokom godina su sve priče ispričane.

Mnoge od njih, poput one da članstvo u NATO dovodi brojne investitore i donosi viši životni standard vreme je demantovalo bolje od bilo kog teoretičara. Primeri iz neposrednog okruženja – Bugarske, Rumunije, Hrvatske i Albanije pokazuju da ekonomski razvoj i politička stabilnost nemaju apsolutno nikakve veze sa članstvom u NATO.

A primeri iz zapadnoevropskih zemalja nam ukazuju da članstvo u NATO  nije ni garancija da ćemo se uspešnije suprotstaviti teroristima.

Zato se celokupna argumentacija o potrebi našeg članstva u  NATO svela na vesele kafanske doskočice tipa „bolje da smo za stolom nego na meniju” i tvrdnju kako bez NATO ne bismo mogli da sačuvamo Srbe na Kosovu i Metohiji.

Kada je o ovoj tvrdnji reč, treba podvući dve stvari. Prvo, simptomatično je da to ponavljaju pojedinci koji se istovremeno deklarišu kao pobornici „prihvatanja realnosti”, odnosno priznavanja nezavisnosti takozvane „Republike Kosovo”. Ako je neko za „nezavisno Kosovo”, onda valjda veruje i da su institucije u Prištini sposobne da zaštite sve manjine, osiguraju im slobode i prava.

Ako je neko za „nezavisno Kosovo”, onda je on i za „vojsku Kosova”, pošto je to jedna od najvažnijih institucija, što znači i za „Kosovo u NATO “, a ne „ NATO na Kosovu”. U toj računici nema mesta NATO snagama koje čuvaju Srbe na Kosovu, pa samim tim ni argumenta koji se navodi u prilog članstva Srbije u NATO.

Drugo, zaboravlja se da je NATO na Kosovu i Metohiji prema odredbama Rezolucije 1244 i njenog Aneksa, sa jasnim mandatom. Nije stvar izbora za KFOR da li će zaštiti kosovsko-metohijske Srbe, već je to obaveza! Naravno, realpolitika je često nešto drugačija nego što je definisano sporazumima, ali mi na ovo moramo stalno podsećati KFOR, NATO, Savet bezbednosti UN, ostale međunarodne institucije, ali i našu javnost.

Ako mi zaboravimo da je to obaveza NATO, preuzeta 1999. godine, drugi je se neće setiti.

Nasuprot argumentima „za” NATO, koji su otpadali jedan po jedan, oni protiv  NATO su tokom godina postajali brojniji.

Srbija ne treba da teži članstvu u NATO. I to ne samo zbog naše teške i mukotrpne borbe za drugačije istorijsko tumačenje događaja iz devedesetih, ili zbog sukobljenosti dugoročnih geopolitičkih interesa sa atlantističkim talasokratskim projekcijama, već i zbog tekućih dešavanja i bliske budućnosti.

NATO je relikt prošlosti!

Ovaj vojni savez je davno izgubio smisao svog postojanja, a sada je nestao i konsenzus između ključnih članica.

Sa jedne strane, NATO više nema arhi-neprijatelja protiv koga bi se celokupan „zapadni svet” bespogovorno ujedinio i krenuo u „civilizacijski rat”. Sovjetski savez je to bio, međutim – šta se dogodilo posle njegovog raspada?

SAD su investirale poprilično da se Rusija proglasi novim arhi-neprijateljem, ali im to u dobroj meri nije uspelo.

Evropske zemlje, osim nekoliko izuzetaka, ne samo da nisu spremne da ratuju protiv Rusije, već nisu ubeđene da postojeću politiku ekonomskih sankcija treba nastavljati.

U propagandnoj ravni, SAD su pokušale i da iskoriste Islamsku državu kao razlog za novu homogenizaciju unutar NATO. I taj pokušaj je bio jalov. Ispostavilo se da su same SAD više sarađivale sa islamskim fundamentalistima, nego što su se protiv njih borile, a Evropa i dalje plaća cenu intervencija u Libiji, Iraku i Siriji, oličenu u migrantskim talasima koji se nastavljaju.

Sa druge strane, na to šta su najvažniji izazovi, rizici i pretnje, kako u kratkoročnom, tako i u dugoročnom okviru, različito se gleda u Vašingtonu i Londonu, različito u Parizu i Berlinu, a različito u Ankari. U tom pogledu više ne postoji najmanji zajednički sadržalac, samim tim ni razumevanje među dojučerašnjim partnerima unutar NATO .

U uslovima transformacije strukture svetskog političkog sistema, ovakva razmimoilaženja su nepremostiva. To nam potvrđuju i sve hrabrije odluke EU o formiranju vojnih snaga ove integracione celine, ali i sve samostalniji nastup Turske. Naravno, naivno je misliti da će se SAD pomiriti sa takvim razvojem situacije.

Previše je Vašington investirao u NATO da bi sada dozvolio da se nekakve „Evrosnage” jednostavno osamostale, a Turska postane regionalna sila koja će voditi svoju politiku ne obazirući se na „veliku strategiju SAD”. Ali, to što se SAD neće pomiriti sa ovim dešavanjima ne znači i da će NATO opstati, već da će se on raspasti uz veliki nered i sukobljavanja koja će teško biti kontrolisati.

Sasvim je moguće da ta dešavanja mogu označiti i kraj EU.

Ukoliko budu prinuđene da biraju između EU i NATO, istočnoevropske članice poput Poljske, Rumunije i baltičkih država će ostati u savezu sa SAD. Potrese na relaciji Brisel-Varšava treba posmatrati iz ovog ugla.

Mnogo je razloga za takvu njihovu odluku, a posmatrano iz istorijske perspektive, njihovih odnosa sa Rusijom, kada je reč o Poljacima – i sa Nemačkom, sve to deluje logično i razumljivo. Jednako kao što logično i razumljivo deluje zbog čega Nemačka i Francuska žele da vode samostalniju spoljnu i bezbednosnu politiku.

U ovakvom okviru, pod strateškom kontrolom SAD, kontinentalna „francusko-nemačka” Evropa nikada neće postati samostalan pol u multipolarnom svetu, bez obzira na njenu ekonomsku moć. To je i jedan od razloga zašto se Amerikancima žuri sa širenjem NATO.

Cilj je ugurati u NATO sve što je moguće i to što je brže moguće. Nije im više bitno, sve dolazi u obzir, uz privremena rešenja, mimo ustavnih normi, protiv stava većine stanovništva… Kao u Crnoj Gori, tako će biti i u Makedoniji, pokušaće i u BiH, Moldaviji, Gruziji. Moguće i sa takozvanom „Republikom Kosovo”.

Važno je to zbog tekućeg sukoba sa Rusijom, predstojećeg sukoba sa kontinentalnom – telurokratskom Evropom, ali i zbog Turaka, kojima treba pokazati da ne mogu voditi samostalnu regionalnu politiku.

Svet se menja, procesi koji se odigravaju pred našim očima su nepovratni, to je dokazivo čak i na empirijskom nivou, upoređivanjem parametara vojne i ekonomske moći SAD, Kine, Rusije i Indije.

Jednopolarni poredak je istorija. Znaju to i u Vašingtonu. Ali će oni koristiti NATO da taj proces uspore, a sebi osiguraju što je moguće bolju poziciju u novom poretku. To znači i da eliminišu nekoliko potencijalnih konkurenata u ovoj fazi uspostavljanja multipolarnosti.

Svaka eliminacija se odigrava kroz sukobljavanja. Zovimo ih kako god – asimetrična, hibridna ili indirektna – to su sukobljavanja, koja koštaju i ostavljaju posledice.

Ulazak u NATO u ovom trenutku znači ulazak u sukobe na strani SAD, a protiv koga, to se polako nazire. Sasvim sigurno – protiv Rusije, ali je velika verovatnoća i protiv – kontinetalne Evrope, Turske, Kine i brojnih regionalnih sila, poput Irana i Egipta – istovremeno!

Da li je to Srbiji potrebno? Da li tako štitimo svoje interese? Osiguravamo sopstvenu bezbednost?

Čak i da zaboravimo istoriju naših odnosa sa NATO, zanemarimo sve moralne dileme i sve posmatramo iz ugla tekuće korisnosti, lako je zaključiti: NATO više nije deo rešenja, već deo problema.

Kako za Srbiju, tako i za ostale evropske zemlje.

(Fakti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *