NATO kao sinonim za neofašizam

NATO kao sinonim za neofašizam

30 maja 2013

ivan radovicPiše: Ivan Radović

Nema uzvišenijeg osjećanja, nema časnijeg poziva nego boriti se za mir i slobodu čovječanstva. Upravo ova rečenica sinonim je i zajednički imenitelj za organizacije, pokrete i uticajne pojedince koji nisu za ulazak Crne Gore u zločinačku NATO alijansu, odnosno za one kojima je stalo do svijetle budućnosti njihovih potomaka, za ljude koji promovišu mir, demokratiju, ljudska prava za sve i u svim djelovima svijeta podjednako.

Ne postoji baš nijedan častan čovjek, a da je makar prosječni stanovnik Balkana (što god to značilo), a da mu nije poznato da je bivša jugoslovenska republika Crna Gora (BJRCG) svoju navodnu nezavisnost stekla brutalnom režimskom krađom na referendumu 2006. godine, do tada neviđenom, a sve na apsolutnu štetu naroda. Krađom koju su konstruisali i na kraju aminovali centri moći iz zapadne Evrope i SAD-a, odnosno ključni činioci neonacističke NATO alijanse.

Veleizdajničko istupanje Crne Gore iz zajedničke države sa Srbijom (zarad, kako se ispostavilo, priznanja terorističko-kanibalske kvazi države „Kosovo“) bio je dugo pripremani projekat i produkt je poznate politike rasparačavanja SFRJ, SRJ i SCG, u kojoj je zločinaki NATO odigrao presudnu ulogu svojim ničim opravdanim agresijama i okupacijama teritorija nekadašnje Jugoslavije, sa ciljem njihovog potpunog porobljavanja i pretvaranja u svoje kolonije.

Nažalost, ciljevi ove neofašističko-nacističke ubilačke ratne mašinerije u tim namjerama uglavnom su ostvareni, sa izuzetkom centralne Srbije i još uvijek – Crne Gore. Dio Srbije, i to po svemu najvažniji (Kosovo i Metohija) od 1999.godine je pod apsolutnom kontrolom NATO-a i albanskih terorista prerušenih u „političare“.

Skupština Republike Srbije prije izvjesnog vremena donijela je Rezoluciju o vojnoj neutralnosti te države i takva odluka ohrabruje sve antiglobalističke pokrete i inicijative u svijetu, pa tako i Mirovni pokret „Ne u rat-Ne u NATO“ kod njenih najbližih susjeda u Crnoj Gori. Izaziva, međutim, neopisivu zabrinutost i nespokoj tendencija vlasti u Crnoj Gori, da uprkos opredjeljenju velike većine građana, Crna Gora pošto – poto postane članica zločinačkog NATO-a.

Koliko god režim u Podgorici bio pod nesumnjivom kontrolom država – ključnih članica NATO-a, ogromna većina građana ima osjećaj gađenja i otpora prema kanibalskoj alijansi koja je trajno zatrovala naš prostor, pobila našu djecu, i našu budućnost pokušala zauvijek uništiti.

Podsjetimo se da je NATO napadu na suverenu državu Jugoslaviju 1999. prethodila agresivna kampanja širenja laži o navodnim srpskim zločinima u odnosu na Albance na Kosovu i Metohiji, pri čemu je posebno korišćena iskonstruisana teza o „izbjegavanju humanitarne katastrofe“, iscenirani pregovori u Rambujeu i dokazano lažni „masakr civila“ u Račku.

Princip obmana i laži koje je uspostavio NATO savez zajedno sa nenarodnim režimom u Crnoj Gori traje i danas, četrnaest godina kasnije. Širenje neistina o navodnim blagodetima koje čekaju Crnu Goru nakon što postane dio zločinačke alijanse sprovode diplomatski predstavnici NATO država u sprezi sa potpuno korumpiranim državnim vrhom Crne Gore i pojedincima koji su stavili lični interes ispred opštih civilizacijskih vrijednosti.

Kao što je NATO pakt u izvršenju zločina nad Jugoslavijom ostvarivao punu saradnju i formirao neformalni savez sa nacio-fašističkom i terorističkom organizacijom „OVK“ na Kosovu i Metohiji, tako je danas uspostavljen savez sa crnogorskim državnim vrhom.

Brojne korupcionaške afere, nepostojanje minimuma demokratije, nestabilna socijal-politička situacija, nije zaustavila NATO zvaničnike da za prihvatljive partnere odaberu upravo njih.

Sramni osvajački rat NATO-a 1999.na Kosmetu čije će posljedice Evropa osjećati tokom čitavog 21. vijeka, predstavlja veliku istorijsku grešku i sramotu novog doba, koju će Zapad prije ili kasnije priznati, ukoliko želi da izbjegne još veći moralni i opšti sunovrat.

Kulminaciju takve inercije predstavlja ilegalno, jednostrano proglašenje lažne nezavisnosti Kosova i Metohije, 17. februara 2008. godine i priznavanje te kriminalne NATO tvorevine od strane članica NATO i EU, sa izuzetkom Grčke, Rumunije, Španije, Slovačke i Kipra, koje časno i dostojanstveno brane osnovne principe međunaordnog prava i onoga što nazivamo i doživljavamo Ujedinjenim nacijama.

Pitanje potencijalnog ulaska Crne Gore u NATO je suštinsko geopolitičko pitanje koje prevazilazi bezbjednosnu komponentu i zadire praktično u sva druga politička i društvena pitanja Crne Gore.

Zarad dobrobiti građana Crne Gore potrebno je izbjeći, po svaku cijenu, ulazak u NATO, jer Crna Gora samo tako ostaje kakav – takav subjekat koji može da odlučuje o svojoj budućnosti.

Nemamo pravo da dozvolimo da mladost Crne Gore bude topovsko meso u imperijalnim ratovima širom planete u takozvanim mirovnim misijama fašističkog NATO-a.

Fenomen globalizacije koji označava sve veću međuzavisnost unutar svjetskog društva nije zaobišao ni Crnu Goru. Taj proces u kojem se različiti tipovi identiteta jednog naroda stvaraju, mijenjaju ali i gube jednako i prijeti i ohrabruje jedno malo podneblje kakvo je i ovo. Kulturni, nacionalni, vjerski, vojno-politički, ekonomski, lingvistički kao i mnogi drugi podtipovi ovih identiteta unutar brojem malih naroda ne mogu da odole udarcima većih i jačih.

Princip neutralnosti javlja se kao spasonosno i jedino racionalno rješenje za mnoge od ovih identitetskih kolebanja. Razum nalaže da jedna mala zajednica poput Crne Gore treba da uživa u blagodetima neutralnosti. To može biti jednoj Švajcarskoj i ako bude strpljenja i elementarne racionalnosti da se sasluša čvrsta argumentacija koja ide u prilog toj priči, moći će da bude i Crnoj Gori.

(Dan – Podgorica)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *