NATO moduli

NATO moduli

10 januara 2014

pol-marina-ragusPiše: Marina Raguš

Početak 2014. godine koja će za Srbiju biti (pre)puna iskušenja, najavio je nastavak procesa koji se odvija daleko od očiju javnosti. Iako teško za prihvatanje, građani regiona zapadnog Balkana će se u narednim godinama često (su)sretati s davno skrojenim konceptom koji je propao u krvavim građanskim ratovima. Formiranje nove Jugoslavije (ovaj put) poznatije kao G6 obrazlaže se ekonomskim povezivanjem zemalja bivše Jugoslavije. Umesto Slovenije i Hrvatske koje su već članice EU, ovaj put u projekat „Jugoslavije“ ući će tzv. Kosovo i Albanija. Samo tako Brisel može otvoriti vrata daljem proširenju Unije i samo tako NATO vidi i Srbiju u svom članstvu. „Posao“ mora da se završi do 2020. godine. Potpuno smo uvereni da će ovom projektu biti i priključeni i Slovenija i Hrvatska rukovođeni ekonomskim razlozima. Njihove privrede, kao i uostalom privrede ostalih zapadno balkanskih državica, međusobno su kompatibilne i kao takve nekonkurentne razvijenom tržištu EU. Tokom nastavka pomenutog procesa slušaćemo razne terminološke pošalice rukovodioca koji na „domaćem“ političkom terenu znaju da biračko telo neće moći da konzumira ponovni jugoprojekat, ali to svakako ne znači da se jednog jutra nećemo probuditi u tvorevini koja je u krvi potpisala svoj neslavni kraj onoga momenta kada zapadu više nije trebala.

Tako treba čitati i izjavu ministra spoljnih poslova Srbije od 4. januara tekuće godine povodom ponude Srbije zemljama regiona a odnosi se na zajednička diplomatsko-konzularna predstavništva(DKP): „ Najbliže smo dogovoru s Makedoncima i Crnogorcima. Mi nastavljamo sa svojim planom širenja DKP mreže, ali ćemo ponuditi svima koji su zainteresovani da nam se priključe. To bi, s jedne strane, smanjilo troškove, ali bi omogućilo da države regiona budu zastupljenije i vidljivije u mnogim delovima sveta, kao i da lakše udruženo nastupaju na trećim tržištima“, rekao je srpski ministar spoljnih poslova. Srbija tokom 2014. godine planira da otvori tri ambasade u: Saudijskoj Arabiji, Kataru i Gani; i pet diplomatskih kancelarija u Venecueli, Čileu, Peruu, Vijetnamu i Kambodži. Ministar spoljnih poslova Srbije ovaj „plan i program“ objašnjava već primenjenim „skandinavskim modelom“. Makedonski premijer Nikola Gruevski tvrdi da prihvatanje srpskog predloga znači samo finansijsku uštedu ali i „jačanje regionalne prisutnosti u najdaljim zemljama sveta“. Makedonski ministar spoljnih poslova, kako prenose agencije, već duže vremena pregovara sa kolegama iz Srbije, Turske, Slovenije, Crne Gore i Hrvatske oko realizacije ideje o podeli prostora diplomatskih objekata po ugledu na „skandinavski model“. Pa, zar ovo ne podseća na dobro poznati model „jugoslovenske diplomatije“? Da je reč o ozbiljno planiranom procesu realizacije projekta preuređenja Zapadnog Balkana svedoči i sledeće podsećanje: naime, krajem 2010. godine tadašnji crnogorski ministar spoljnih poslova Crne Gore (Milan Roćen) je na predlog bivšeg srpskog predsednika (Boris Tadić) o zajedničkim DKP odgovorio: „ Crna Gora i Crbija teže skandinavskom modelu uspostavljanja odnosa. Kada dostignemo taj nivo, verovatno će i ta ideja biti dobrodošla“. Pre skoro četiri godine, dakle, nije bilo moguće primeniti „skandinavski model“ diplomatskog predstavljanja, danas je realizacija u toku. Šta se promenilo? Da li su zemlje Zapadnog Balkana dostigle nivo saradanje kakav imaju zemlje Skandinavije? Ili, da li je sve veće prisustvo Rusije na Zapadnom Balkanu pospešilo realizaciju, za neke „skandinavskog modela“ ili terminologijom bliskom razumevanju građana Zapadnog Balkana „jugoslovenskog modela“-pitanja su čije ćemo odgovore dobiti ubrzo.

Skandinavski model ili faktor na bivšem jugoslovenskom prostoru prisutan je poduže. Kada se povežu mnogi procesi, i kada se oduzmu svi medijski spinovi vrlo jasno se vidi da su skandinavske zemlje u jednom momentu svojim prisustvom zamaglile američki (britanski) i nemački manifestni uticaj.Ambasade ovih zemalja vrlo aktivno učestvuju u mnogim „reformama“ država i društava u ovom delu sveta formirajući elite kojima su namenili ulogu rukovodioca na „domaćem“ balkanskom terenu: skupovi, paneli, razne ture i predavanja daleko ispod medijskog radara spremaju novu zapadnobalkansku pozornicu na kojoj ćemo (ponovo) gledati ukrštanje interesa sila Istoka i Zapada. (Pre)ostalo je još vrlo osetljivo pitanje za zemlju koja je izvesno glavni „faktor stabilnosti“ iz perspektive Zapada a jeste Srbija i jeste pitanje njene vojne neutralnosti, pa tako i priključenja NATO savezu. Ovim ćemo se pozabaviti malo više i detaljnije: Osamnaestog novembra prošle godine Centar za međunarodne i bezbedonosne poslove (ISACfond) uz podršku oružanih snaga Kraljevine Švedske organizovao je panel „Neutralnost i uloga Srbije u evropskoj bezbedonosnoj zajednici-Kako dalje?“ Učesnici panela govorili su o evoluciji koncepta neutralnosti u Evropi posle Hladnog rata, realističnosti statusa vojne neutralnosti Srbije, izazovima za Srbiju u sadašnjem vojno-bezbedonosnom statusu u procesu evropskih integracija. Diskusija koja se odvijala posle uvodnih izlaganja panelista uglavnom se kretala u prostoru između Srbije i NATO. Ne bez razloga. Posebnu pažnju privuklo je izdanje ISACfonda (takođe podržan od strane oružanih snaga Švedske) „Neutralnost u XXIveku-Pouke za Srbiju“ čiji su autori prepoznatljivi autori iz oblasti bezbednosti (pa tako i neutralnosti) na evro-atlantskom prostoru. Upravo ova publikacija predstavlja najavu plana odstupanja Srbije od deklarisane vojne neutralnosti. Centar za međunarodne i bezbedonosne poslove (ISACfond) uz podršku oružanih snaga Kraljevine Švedske organizovao je 1 i 2. decembra 2011. godine dvodnevnu međunarodnu konferenciju Neutralnost u XXIveku-Pouke za Srbijuposle koje je nekoliko godina kasnije (2013) objavila zbornik radova s namerom da na toj platformi Srbija u nekom momentu odustane od neutralnosti koju je deklarisala krajem 2007. godine: „ Bez definisanog i razvijenog koncepta neutralnosti i bez unapređenja saradnje u sistemu kolektivne bezbednosti u Evropi, odnosno bez usaglašenosti delovanja sa država članicama EU i regiona ili bez nastavka evro-atlantskih integracija, sadašnja situacija u kojoj se Srbija nalazi nije održiva na duži rok“, konstatovao je Igor Novaković. Prilagođeno prostoru koji nam je na raspolaganju ovde ćemo predstaviti tek neke od teze pojedinih učesnika konferencije i autora tekstova pomenutog zbornika:

Milan Pajević, predsedavajući Međunarodnog savetodavnog odbora ISACfonda u uvodnom obraćanju postavio je kontekst rasprave: „ Srbija je i dalje na klackalici svoje spoljnopolitičke orjentacije, a njena problematično artikulisana i nerazrađena koncepcija neutralnosti je neodvojivi deo te orjentacije“. Ta orjentacija, prema Pajeviću treba da se redefiniše. „podložna je promenama koje nameću političke okolnosti…S druge strane, skoro sve evropske neutralne države osim Švajcarske, postale su članice Evropske Unije, što nosi i prava i obaveze koje zadiru i u sferu bezbednosti i odbrane“. To znači da u sistemu odbrane članica EU, kada se pozvoni za uzbunu svi moraju da se odazovu podršci. Ambasador Kraljevine Švedske u Srbiji (prethodno u Turskoj) Krister Asp je u svojoj istorijskoj retrospektivi švedske neutralnosti koja počinje nakon rata Švedske protiv Rusije i gubitka Finske (1809) preko drugog nemačko-danskog rata, Prvog i Drugog svetskog rata, perioda blokovske podeljenosti (Hladni rat) naznačio: „ Za vreme Hladnog rata, Švedska je nastavila da bude neutralna iako je imala bliske odnose sa SAD i NATO. Svakako, da je došlo do Trećeg svetskog rata Švedska bi prihvatila pomoć NATO zemalja“. Švedski Ambasador je tako pojasnio da je njegova država napustila tradicionalnu politiku neutralnosti i da kao članica EU „neće ostati pasivna u slučaju napada na drugu članicu EU“. Dr Tanja Miščević, jedan od učesnika konferencije i autor zbornika, pored predstavljene reforme u oblasti odbrane pokušala je da odgovori na sve češće pitanje: Klizi li Srbija u NATO? „Mi to definišemo kao ispunjenje obaveza iz članstva u Partnerstvu za mir, i kao dokaz partnerstva sa evropskim državama. Do sada nismo dobili nikakvu zamerku koja se tiče eventualnog člnastva u NATO ili bilo kakvo, da budem potpuno otvorena, uslovljavanje koje bi se ticalo obaveze za dalji i dublji napredak u ovom procesu koji bi vodio punopravnom članstvu u NATO“, izričita je Miščević. Ambasador Danske Mete Kjuel Nilsen na „zadatu temu“: Kako Zapad vidi vojnu neutralnost Srbije, odgovorila je: „ Zapad nema mišljenje o vojnoj neutralnosti Srbije-koncept je pregazilo vreme“! Učesnici konferencije varirali su, za njih prevaziđen koncept vojne neutralnosti dajući primere svojih država koje su u stvari odabrale EU i NATO u eri „kolektivne bezbednosti“ kakvu donosi globalizacija. Tako, dr Sandro Knezović ističe: „Mora biti veoma jasno da proces pristupanja NATO obično ide ruku pod ruku sa procesom pristupanja EU. Ponekad je veoma teško napraviti razliku između ova dva procesa, pošto se oni mogu opisati kao „dve strane istog novčića“ u pogledu ispunjavanja standarda“; Čarli Salonijus-Pasternak predstavljajući istorijat Finske neutralnosti s akcentom da je Finska bila ili deo Švedske(oko 700 godina) ili deo Ruskog carstva (oko 100 godina), neutralnost kao politički izbor varirao je između mitova, slike i utisaka koji Finci imaju, a koji često ne korespondiraju realnosti: „I stanovništvo polako shvata da je neutralnost ili izolacija nemoguća-ipak postoji jaka želja da to ne bude tako (ovde dolazi do izražaja proces stvaranja mita). Međutim, prisutna je i dalje svest da je Rusija još uvek tu gde je bila i ranije. To delimično objašnjava finsko flertovanje sa neutralnošću dok sarađuje s NATO“, rekao je Pasternak. Jakob Vestberg je kroz kratak istorijski prikaz švedske politike neutralnosti kao i promene kursa i skladu s savremenim izazovima Srbiji preporučio sledeće: „ Neutralnost je od male koristi, i čak može da bude prepreka. Rezimirajući, rekao bih da je teško videti zašto bi neutralnost bila relevantna politička opcija za Srbiju u XXIveku, jer za Švedsku ona to sigurno nije“, zaključio je Vestberg.

Konačno, Žarko Petrović jeu pokušaju odgovora na „zadanu“ temu: Ruski pogled na neutralnost Srbije, naglasio da Rusija podržava vojnu neutralnost Srbije u cilju zaustavljanja širenja NATO-a na Istok i zaključio odgovorom na pitanje: Šta bi se desilo ukoliko bi Srbija postala članom NATO: „Lično ne verujem da bi u bilo kojoj varijanti Rusija mogla da prihvati članstvo Srbije u NATO. Međutim, ovakve promene su se već dešavale i drugim istočnoevropskim zemljama i pokazale su da je reakcija Rusije kratkoročna, jer su izazovi koji stoje između Rusije i NATO takvi da je Rusiji konstantno potrebna podrška unutar organizacije od onih država koje su pozitivnije odnose prema njoj. Zbog toga bih u svom zaključku rekao da bi eventualno članstvo Srbije u NATO bilo veliki kratkoročni problem u odnosima sa Rusijom“, zaključio je Petrović. Stoga, jasno je u kom pravcu je odlučeno da Srbija ide. Naravno, javnost neće čuti da je reč o članstvu u NATO kao ni da je reč o stvaranju nove Jugoslavije, dok se procesi ne završe. To znači dok se ne okončaju reforme i pripreme nove generacije rukovodilaca koji će pred izmenjenu svest javnog mnjenja izaći s potpunom istinom: Mi smo posao završili: Srbija je deo G6 i članica NATO. Premda kad smo poslednji put tako nešto čuli tekst je izgledao drugčije, prilagođen za potrebe tog vremena: „Mislim da sam obavio svoj zadatak. Jugoslavije više nema i hvala vam lijepa“. Nikako ne treba zaboraviti da je do saopštavanja te „istine“ došlo po okončanju dugog procesa pripreme krvavog razbijanja SFRJ. Zastrašujuća koincidencija sa skoro identičnom metodologijom: menjaju se sadržaji politike dok termini koji je opisuju ostaju isti ili na Zapadu ništa novo. Hoće li sve teći prema planu i programu Zapada? Da su svi argumenti na toj strani verovatno i bi. Međutim, svet u kome živimo menja se svakodnevno i ništa više nije isto. Nema unipolarnog sveta. Jačina argumenata danas se meri na raznim stranama sveta. Za slučaj Srbije važna snaga argumenata, rekli bismo tek dolazi i to upravo s one strane s koje Zapad očekuje kratkoročnu reakciju. Verujemo, biće iznenađenja…jer, ništa više nije isto. To, valjda, ne treba dokazivati, zar ne?

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *